Put prema jednostavnosti

Kad smo 2004. zašli u prašku Zlatnu ulicu, znajući da je ondje živio čuveni Franz Kafka, nemalo smo se iznenadili vidjevši njegov plavi kućerak s kućnim brojem 22 (muzej na mjestu njegove (srušene) rodne kuće, blizu Starogradskog trga iliti u Židovskoj četvrti, otvoren je tek 2005. pa su horde turista 2004. uglavnom posjećivale Zlatnu ulicu, ni ne sluteći da će za koju godinu čitav grad postati Kafkin). Malecku je kuću unajmila njegova najmlađa i voljena sestra Ottla i Kafka je ondje živio 1916. i 1917., a već 1924. preselio se na praško Novo židovsko groblje. Tada smo se bez inhibicija prepuštali kafkijanskim prikazima pobunjenih mladaca koje nitko ne razumije - jedino nas je Kafka kužio - ipak ga smatravši čudakom hladnjikavog karaktera. Nitko nam nije Kafku prikazao kao čovjeka kontradiktornog karaktera - čovjeka koji je bio omiljen u društvu prijatelja, ali je bio užasno usamljen, čovjeka intenzivne emocije, koji je od iste te emocije nastojao uteći, muškarca koji je bio zaljubljen, ali nije se dao voljeti.

Kad čitatelj samo zagrebe Kafkinu biografiju, ispod nokta će zateći ime - Milena. Tek sam nedavno naučila ponešto o Mileni Jesenski, neustrašivoj novinarki, Kafkinoj prevoditeljici, pravednici među narodima, pa sam poželjela pročitati njezine eseje "Put prema jednostavnosti" (2014., Šareni dućan), ali nisam ih nigdje uspjela pronaći (antikvarijati ju nemaju, a središnja knjižnica GISKO zatvorena je zbog energetske obnove, a ogranci nemaju primjerak). Milenu sam pronašla tek u par citata na Internetu i u zbirci pisama koja joj je Kafka pisao i slao (za razliku od onih koje je pisao ocu), koju je Max Brod objavio protiv Kafkine volje, pedesetih godina prošlog stoljeća, a poznata su kao "Pisma Mileni" - što zapravo savršeno opisuje to koliko i kako ju povijest pamti.

Dvorac Janković u Suhopolju - dvorac u kojem možeš prespavati

Sobe nose ime plemenitaša, naša je npr. soba grofice Terezije Janković, koja je s mužem zaslužna za osnutak župe (oboje počivaju u crkvi svete Terezije Avilske u Suhopolju)

"Umjerenost je komplicirana osobina i najteža vrlina, zato što podrazumijeva unutrašnju sigurnost. Nitko se nije rodio siguran, sigurnost je lijepa, ona se osvaja, zaslužuje, skupo plaća, a sastoji se, prije svega, od svjesnog i ispravnog ocjenjivanja svih vrijednosti. Do nje dolaze ljudi koji su naučili gubiti bez očajavanja, koji su naučili da dobivaju, a da se ne prejedu i da time ne pune rupe svoje halapljivosti, ljudi koji su naučili da dijele i konačno naučili da sigurnost čovjeka nije u posjedovanju materijalnih stvari, nego u posjedovanju širokog srca. Široko srce se uvijek bez greške zaustavi kod prave suštine stvari; a u svim situacijama, i malenim i važnim, ispituje najdublje i najprostije osnove. Što dublje traži, tim sužava krug otkrića i na kraju se kao magnet zaustavi kod onoga što je jednostavno i što se podrazumijeva. Bože moj, posle koliko borbi i sukoba, posle kakvih lutanja i pipanja u mraku nalazimo ono što je jasno kao dan. To je svjetiljka kojom treba da osvijetlimo svijet. Treba se okrenuti i osvijetliti sve kutove kojima smo ikada prošli, pregledati u njenoj svjetlosti sve što smo ikada vidjeli, a onda temeljno pregledati sebe, ponovo, i na kraju, i opet najmanje još sto puta."

Milena Jesenska

Nakon svih nestašnosti, grof Elemir dao je sagraditi grobnu kapelu svojoj supruzi Ilki nakon njezine smrti 1908., a između dvorca i kapelice nije dozvolio sadnju visokog drveća kako mu ne bi zaklonilo vidik prema kapelici (kapelica je i sada u parku, devastirana i prekrivena dračem).

Iako je rođena u Pragu, usprkos svom ocu, Milena, mlada novinarka, udala se za židovskog bankara Pollaka (koji ju je varao, da se razumijemo) i preselila u Beč koji tada nije bio nimalo glamurozan. Nakon Prvog svjetskog rata, vladali su ondje jad i bijeda pa se Milena snalazila kako je znala, radeći i kao nosač kovčega na željezničkom kolodvoru. U potrazi za ono malo zadovoljstva koje joj je rad s tekstom pričinjavao, godine 1920. odlučila je prevesti nekoliko Kafkinih pripovijedaka s njemačkog, na kojem je uvijek pusao, na češki jezik za bečki časopis "Kmen". Pisala je Kafki s molbom za dopuštenje da prevede njegovu priču "Der Heizer" (Ložač), prvi dio iz zbirke Amerika. Naposljetku, njihov epistolarni susret prerastao je u jednu od najintimnijih književnih korespondencija 20. stoljeća (fascinira me ideja o ženi koja svojim humorom, izražavanjem, intelektom i šarmom putem pisma oduševi muškarca u tolikoj mjeri da ju on zavoli!). Nakon nekoliko mjeseci pisama, Milena i Kafka su se prvi put osobno sreli u Gmundenu, u Austriji, u proljeće 1920. godine. Kafka je već tad bio boležljiv, a Milena je bila na vrhuncu kreativne i životne energije - Kafka je bio svjestan da ljubavna veza između njih nije moguća (pisma otkrivaju uzajamnu privrženost, ali i izlike koje govore o svetosti braka). Ipak, dopisivali su se još tri godine, a njegova pisma objavljena su u zbirci "Pisma Mileni". Milenina pisma, nažalost, izgubljena su nakon što je Milena, pomažući Židovima, 1939. skončala u rukama Gestapa.

"Palo mi je na pamet da se zapravo ne mogu sjetiti ni jedne određene pojedinosti Vašeg lica. Samo kako ste onda odlazili između kavanskih stolova, Vaša prilika, Vaša haljina, to mi je još pred očima."

Iako ju na početku naziva gospođom Milenom, potpisujući se najčešće kao "Vaš Kafka" ili "Vaš Franz K.", oni brzo prelaze na "ti", a njegova pisma ocrtavaju svojevrsnu ovisnost o Mileni, o njezinim pismima koja on "pije i ne zna ništa drugo doli da ne želi prestati piti." Iako živi za dane u kojima će mu u ruke doći njezino pismo, on je svjestan da mu nedostaje "životne snage" i boji se susreta s Milenom, misli da nije kadar razgovarati s njom, mladom ženom blistava uma, uma koji proniče njegove riječi.

"Čemu, mislio sam, mutnu vodu života zamućivati jos takvim stvarima? Ja vidim komad mogućeg puta pred sobom i znam na kojoj ću silnoj, za me tako reći nedostupnoj udaljenosti od mog sadašnjeg mjesta postati vrijedan (to nije skromnost, nego oholost, ako dobro promislite) tek jednog slučajnog pogleda (od mene, kako tek od drugih!), tek jednog slučajnog pogleda, a onda sam dobio - Vaša pisma. Kako da izrazim tu razliku? Čovjek leži u prljavštini i smradu svoje samrtničke postelje kad najednom dođe anđeo smrti, najblaženiji od svih anđela, i pogleda ga. Može li se čovjek uopće tada usuditi da umre? On se okreće, zakopava se tek tada pravo u postelju, ne može umrijeti."

Fotografija preuzeta s web stranice Dvorca (nisam mobitel nosila na bazen, koji mi je bio najdraži dio boravka, moram priznati)

U pismima Kafka opisuje svoju svakodnevicu, komentira novinske članke ili književna djela koje je pročitao, potanko analizira svoje snove, ali i svoje besane noći (film o Kafki komotno bi se mogao zvati "Sleepless in Prague"). Iako Mileni prepričava i susrete s prijateljima, iz njegovih je pisama jasno da je on biće samoće, da on živi tek kroz pisanu riječ koju Milena čuje. Iako planira njihova putovanja i susrete, pa čak i zamišlja njihove prepirke, očito je da će njihova ljubav zauvijek ostati tek nedosanjani san, fikcija, a budući da Milenine odgovore ne vidimo, čitajući se pitamo - odgovara li mu Milena zaista, postoji li ona uopće, ili će zbirka biti okončana kafkijanskim obratom u kojem će se otkriti da je ona tek Kafkina izmišljotina, jer ne postoji stvarnost u kojem bi živo biće vidjelo i voljelo Kafku onako kako ga voli Milena?

Milena me dovela Kafki u jesen, kad je lijepo začahuriti se uz neko toplo štivo. Živeći u svijetu u kojem je sve podređeno ugodi, unatoč intimnoj atmosferi kojoj je odan, Kafku ne možeš čitati dugo - uvuče ti se u kosti nemir i njegove ti dirljive riječi dobiju prizvuk nepodnošljive melodramatičnosti. Njegov samoprijezir prožima zrak, a ova se zbirka odjednom učini kao kao zbir želja okovanih strahom. Je li ovo knjiga o ljubavi ili o klimavoj nutrini koja pisanjem izvire na svjetlo dana? Zanimljivo, čak i ljubav prema pisanju kod Kafke nije rezultat strasti, nego izopačene ovisnosti koja kod čitatelja umije stvoriti nelagodu. Možda se u Kafki prepoznajem više nego bih željela priznati. Možda su mi poznate njegove nesigurnosti, njegove anksioznosti. Možda sam tek sad smogla hrabrosti pogledati ih u oči, ušuškati se međ' njih, štoviše.

Doduše, bilo mi je lakše ušuškati se na mjestu koje je sušta suprotnost svemu kafkijanskom - u dvorcu Janković u Suhopolju, koji je sad u vlasništvu Virovitičko-podravske županije, koja ga je europskim novcem spasila od propadanja (ovako je izgledao prije samo koju godinu). Mjesto je to okruženo listopadnom šumom hrastova, crnog oraha, platana, bukve, koje je jedan od grofova Janković potkraj 18. stoljeća dao posaditi da bi impresionirao nezasitnu mađarsku groficu koja se nije htjela udati makar-gdje. Doduše, kad je na brak pristala, grof se predomislio.

Dvorac je izvorno je bio barokna upraviteljeva kuća, no kasnije je dograđen i preoblikovan u neoklasicistički dvorac. Najživopisniji stanovnik dvorca bio je grof Elemir Janković, sin Aladara, koji je u dvorcu živio s Ilkom, pučankom iz građanske obitelji, koju je oženio usprkos tome što ga je otac javno išibao zbog te ljubavi (što bi Kafka rekao na takav pothvat?). Iako je dvorac danas hotel, ima saunu i bazen, vinski podrum, kafić, prostor za doručak (restoran je, pak, izvan dvorca, u perivoju) i vrhunski uređene sobe, on je i intimni muzej, pa se u njemu mogu pronaći zanimljive priče o povijesti dvorca, ali i osobitosti ovog kraja - ukratko, ovo mjesto idealni je spoj povijesti, prirode, arhitekture i romantike, koje služi isključivo ugađanju čovjeku, i koje pokazuje da se često iza skromnog kućerka krije komplicirani um, a iza velebne građevine čovjek koji dopušta vodstvo srcu koje poznaje najjednostavniji put do sreće.

"Najljepša su ona Tvoja pisma (a time sam previše rekao, jer su ona općenito, gotovo svakim svojim retkom, najljepše što sam u životu doživio) u kojima daješ mom "strahu" za pravo, a u isto vrijeme nastojiš objasniti da je on nepotreban. Jer mu i ja, mada se možda ponekad čini da sam podmićen branitelj svog "straha", dajem u dubini duše vjerojatno za pravo, pa čak se i sastojim od njega i možda je on ono najbolje u meni. A kako je on ono najbolje u meni, možda je i ono jedino što Ti voliš. Jer šta bi inače bilo osobito vrijedno ljubavi kod mene? A to i jest vrijedno ljubavi."