Pogledala sam nekidan film "Geni moje djece", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priča, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da preko njih prekorače i budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i dalje.
U filmu unutar filma Sunčana govori kako zapravo i nema razlike između priča za djecu i za odrasle, kako piše nemajući određenu publiku na umu - jednostavno, piše. Uostalom, kaže, knjige za djecu ponekad pročitaju i odrasli, a i djeca čitaju knjige tobože napisane za odrasle. "Ulicu predaka" pročitala sam u odrasloj koži pa sam filmom potaknuta i na čitanje njezinog nastavka, "Ispita zrelosti", romana koji mi dugo stoji na polici, jer godinama skupljam Sunčanina djela - intrigira me kao žena-pisac, usprkos tome što njezina kćer tvrdi da ju majka nije voljela.
Dvadeset godina nakon "Ulice predaka", knjige zbog koje ju je tužila vlastita majka, nezadovoljna (autobiografskim) prikazom majke protagonistice, kako kaže njezina polusestra Tihana u "Geni moje djece", Sunčana je napisala "Ispit zrelosti", u kojem se obračunala s Tajaninim (i svojim) sazrijevanjem, stasanjem iz djeteta u djevojku.
U "Ispitu zrelosti" Tajana je bakfiš koji je zaokupljen Balzacom i Narodnim listom, i dalje je okružena oskudicom - više ne vlada rat, sad vlada socijalizam, prekida se savez s Rusijom, vlada Tito, kraj je 1940.-tih. Tajana ima malog brata koji je hercpinkl, mama i novi tata vole ga više nego Tajanu. Ona pohađa internat, odvojena je od obitelji (majčica je ovdje sporedan lik, nema vremena za Tajanu uz malog brata i dotepence u stanu), susreće bonvivane koji ju žele iskoristiti (želi li ona njih iskoristiti?), i suočava se sa svijetom odraslih u kojem se osjeća kao tuđinka.
"Tajana se vraćala sa žura bolna tijela i u čudnom raspoloženju. Nipošto nije pomišljala na samoubojstvo, to jest na iznenadnu ljubav i strast prema Bruni Mazariniju. I njoj je danje svjetlo svašta otkrilo, ljubavnikove umorne crte lica, usiljenu ljubaznost, mehaničko ponavljanje uvijek istih nemaštovitih komplimenata, čak se i njegova doista impozantna figura u onom rascvalom vrtu doimala nekako oronulom, uvenulom. Poslužila sam mu kao lutkica za jednu noć, no dobro, morala sam to iskusiti, sama sam htjela, kao da je objašnjavala Tajana samoj sebi, nakon što je raskomadala medvjeda i završila s djetinjstvom, nakon čudna ponašanja pravog tate, očvrsnula je, smatrala se odraslom. Doživljaj s Brunom Mazarinijem kao da je pripadao njezinu nacrtu odrastanja, tako, korak po korak, gotovo se smijala ne više nevina djevojka, on je udoban kao stari ormar u kojem se svašta nađe, privlačan opojan, neprestano dokoličarenje brzo dosadi nestrpljivim, zanesenjačkim bićima, Tajana je već postupno naslućivala da ona nije biće društva i da će ostati samotnica."
Roman je pisan dramatičnim periodičnim rečenicama koje stvaraju nelagodu (nalik onoj iz "Kazališne kavane"). Poglavlja su kratka, servirana kao bočice otrova. Priču pripovijeda nestrpljivi sveznajući pripovjedač koji se drži trećeg lica (koje nenadano sklizne u unutarnji monolog). Purgerskih germanizama ima napretek, za njih je zaslužna (brižna) tetica. Na Svjetski dan radija (medija koji u meni izaziva posebnu nostalgiju) i na dan kad se zauvijek zatvaraju vrata zagrebačke Name, shvaćam da je Sunčanina Tajana (iliti Tajanina Sunčana) kroničar vremena - uredno bilježi oglase, proglase, filmove koji izlaze u kinima, knjige koje se objavljuju.
Atmosferom ovaj roman podsjeća na romane koji pripadaju dark (jugoslavenskoj) academia estetici - tamni oblak nadvio se nad Tajaninim mladim životom. U svijetu cenzure i zabrana, ona je unezvijereno stvorenje fort gladno ljubavi. Odrasla je uz majku koja je distancirana, zbog čega je ona krhkog povjerenja, ne predaje se nikome, vječito strepi od odbacivanja, kao i Sunčana, jedna od rijetkih koja je govorila o obitelji kao o presahnulom ognjištu, koja se umorila tražeći zagrljaj na koji bi bezuvjetno imala pravo. U "Ispitu zrelosti", pored tereta djetinjstva, Tajana nosi i teret neizvjesnosti (budućnosti) - sve ju podsjeća da onima koji vole život, taj isti život brzo izmakne.
Čitajući, pokušala sam shvatiti što je sedamdesetogodišnju autoricu nagnalo da se nakon toliko godina vrati Tajani (moram napomenuti da ovoj trilogiji pripada i roman "Bijele strijele", kojeg još nisam čitala). Mogla sam jedino zaključiti da čovjek uči dok je živ - uči o sebi. Da bi prožvakao, da bi progutao, da bi se pomirio (da bi oprostio?). U "Ulici predaka" Sunčana Škrinjarić je iz hladne kuće izašla u svijet pa mora da je osjećala svetu dužnost da Tajani da priliku da odraste, da se uzdigne iznad svega, da raširi nesigurna krila - da pokaže da i slab, i nesavršen, i bolan, i potrebit živi, uvijek vjerujući u (nedostižni, čini se) happy end. Čitajući, osjećala sam zahvalnost - za svaku tešku minutu, za svaku mladenačku suzu, za nesiguran škrgut zubi, za svaku sumnju, za svako pitanje - sada, slobodna od njih, mogla sam zakoračiti u novi dan, i dalje nesigurna i nezrela, ali živa!
"Dobro je stigao taj nenadani doručak, žena je snizila cijenu, bili su joj valjda simpatični tako mladi, no ljepotan je bio široke ruke, još je doplatio. U ateističkom okruženju, ona ih je bezazleno blagoslovila, poslije su jeli sir iz velike zdjele drvenim žlicama. Tajana je još bila djevojka iako je provela noć s muškarcem, nevinost joj nije bila oduzeta, možda je i on bio nevin, muška neznalica, nespretnik, ali bio je nježan, a poljupci su mu bili muški, opori, dubinski. Bilo je to vrijeme kad se polako osvajalo, na moral se pazilo, pa je i ovakava izlet bio velika hrabrost. Tajana se naglo zaljubila, odjednom je poželjela da ga prati u stopu, da mu uđe u život, da ga slijedi neprestano i na svakom mjestu. On će poslije zajedničkog doručka odlutati do neke druge djevojke i nju će također osvajati ravnodušnošću, oklijevanjem ili pomanjkanjem istinskog žara. Mladost je vrijeme isključivosti. Tajana je htjela ljepotana samo za sebe, zamislila je šumarak i u njemu dom iz slikovnice, maštala je o beskrajnim šetnjama i vječnim razgovorima o ljubavi, nije shvaćala kako mu postaje dosadnom."
Fotografije: UI (jer nemam jugoslavenskih drangulija u kućanstvu)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)