Ne znam kako kod vas, ali u našem kućanstvu jednostavno pitanje kao što je "Zašto se hot dog zove hot dog?" može dovesti do predavanja o američkoj povijesti, odnosno priči o europskim doseljenicima koji su, uz brojne gastronomske poslastice, u Ameriku donijeli i krvoločni nagon za otimanjem zemlje i uništavanjem starosjedilačkog stanovništva. Dok djeci pričam o bolestima, ratovima, nasilju, prisilnim preseljenjima i smještanjima Indijanaca u rezervate, gledaju me razrogačenih očiju, misle da izmišljam (ili misle - pobogu, mama, samo me zanimalo tko je hot dog nazvao tim smiješnim imenom) - njima je nezamislivo da ljudi umiju biti tako zli, a ja mislim - bilo bi vrijeme za malo Native American literature.
U srednjoj školi sam pročitala knjigu jednog pisca koji se u to vrijeme predstavljao kao Indijanac (u međuvremenu je njegovo podrijetlo dovedeno u pitanje) - Owla Goingbacka - i njome se oduševila. Roman se zvao "Crota", a bio je savršeni spoj misterije, trilera i indijanskih legendi u gradiću Loganu. Otad, nije se u Hrvatskoj prevelo puno knjiga čiji su autori pripadnici nekog od native plemena, tek "Apsolutno istinit dnevnik Indijanca na određeno vrijeme" Shermana Alexija i "Noćni čuvar" Louise Erdrich. So here we are.
"Bilo je nečega u tome kako mirno stoji usred gomile koja se oko njega valja. Kao da ne gleda samo borbu, već nešto drugo. I, istina, gledao je. Nekako nagonski, gotovo kao da nešto vreba."
Louise Erdrich rođena je 1954. u Sjevernoj Dakoti i pripada plemenu Turtle Mountain Band of Chippewa (Ojibwe), o kojima piše i u knjizi "Noćni čuvar", za koju je dobila Pulitzerovu nagradu 2021. Protagonisti romana su Thomas Wazhashk, noćni čuvar u tvornici šiljastih ležajeva i starješina plemena, i Patrice Pixie Parteau, devetnaestogodišnja Indijanka koja radi u tvornici. Thomas je stvoren po uzoru na autoričinog djeda, Patricka Gourneaua, koji je predsjedavao Savjetodavnim vijećem plemena Chippewa iz Turtle Mountaina sredinom 1950-ih, kad je Kongres Sjedinjenih Država obznanio Usklađenu rezoluciju obaju domova broj 108, zakonski prijedlog o opozivu službenih sporazuma što ih je Vlada Sjedinjenih Država sklopila s indijanskim narodima, a koji su trebali vrijediti "dok trava raste i rijeke teku". Suprotstavljanje prijedlogu tog zakona centralna je tema ovog romana, dok je sporedna tema život Native American žena u Sjevernoj Dakoti pedesetih godina (čini se da Minneapolis oduvijek puca po šavovima).
Čitajući ovu knjigu, shvatila sam da gotovo ništa ne znam o životima Indijanaca u rezervatima (ups, serija "Banshee" jedini mi je izvor novijeg datuma) - Hollywood nam je u svoje zlatno doba servirao westerne koji su sustavno prikrivali istinu o kulturi Indijanaca, prikazujući ih kao nešto što pripada dalekoj prošlosti, dok su se Indijanci u rezervatima borili za government cheese i svoju zemlju. Iako je roman fikcija, najmoćniji čovjek u kongresu, Arthur V. Watkins, koji forsira zakon protiv kojeg Thomas ustaje, stvarni je lik, što romanu daje pečat povijesne fikcije.
"...Thomas, zureći u bezbojne nizove rečenica zakonskog prijedloga o suspenziji njihovih prava. Preživjeli smo male boginje, Winchesterovu repetirku, Hotchkissov top i tuberkulozu. Preživjeli smo epidemiju gripe iz 1918. i borili se u četiri od pet ubitačnih američkih ratova. A dokusurit će nas hrpa dosadnih riječi. Na raspolaganje, u cilju, intenziviranje, stvaranje uvjeta, suspenzija, u svrhu, et cetera."
Za razliku od Thomasa, tradicionalnog starosjedioca koji se uzda u prirodne sile, Pixie je utjelovljenje Indijanca koji se želi asimilirati vremenu u kojem živi, iako ju nevidljive spone vežu za njezino podrijetlo. Ona je prom queen i sluša jazz, ne boji se otići u Gradove (zajednički naziv za gradove-blizance, Minneapolis i Saint Paul, koji čine aglomeraciju Minneapolis), čak ni kad ondje treba zaći u mračne ulice, u potrazi za svojom sestrom, Verom. Thomas, pak, Thomas je starog kova - on nije samo noćni čuvar u tvornici šiljastih ležajeva, on je i čuvar tradicije. Slojevita priča stvorena je uslijed polifonije perspektiva (priča me tu i tamo podsjećala na "Lincolna u bardu") koja je svojstvena za usmenu predaju Ojibwe naroda, u formi zapadnjačkih književnih formi. Isprepliću se dijalozi, snovi, razgovori s mrtvima, unutarnje bitke, što svakako tvori sočan sadržaj, ali, da budem iskrena, i pomalo zamoran narativ.
Uživala sam biti muha na zidu rezervata - transcendentalni momenti likova, bosonoge Pixie na kiši ili Thomasovih susreta s duhovima predaka, učinili su ovu knjigu vrijednu čitanja (čitajući, pronalazila sam mir koji pronalazim kad se zagledam u vrhove visokih stabala). Osim toga, naučila sam da u kulturi američkih Indijanaca strane svijeta označavaju različite boje, pa je npr. vjetar sa zapada zvan crni vjetar, da Indijanci u rezervatu žive na rubu siromaštva, živeći od milostinje vlade, naučila sam da Indijanci dobivaju imena po istaknutim osobinama (kako bih se ja zvala?), da su pravo glasa dobili poslije crnaca i žena, da je Powwow okupljanje plemena, naučila sam i o njihovim pogrebnim običajima... Međutim, poglavlja pisana čas iz Thomasove persprktive, čas iz Pixiene, pa i iz perspektiva drugih stanovnika rezervata, lomila su mi tijek misli, a čitanje je postajalo iscrpljujuće, pogotovo jer sam knjigu čitala tjednima, natenane, uvlačeći se u priču uvijek iznova, otežano. Tužite me, ja sam jednostavna čitačica, konvencija je moje srednje ime - poželim pobjeći iz svoje kože kad se suočim s neuobičajenim strukturama.
Čitala sam knjigu u potrazi za odgovorima, za nadom, i iako kraj jest donio svjetlo, ipak me razočarao labavim rješenjima - zatvarajući korice, okrenula sam se vrhovima stabala, tražeći emociju koja se rasplinula, nutkajući djecu kostimima Indijanaca za predstojeće maškare. "Mi bi radije bili kauboji!", uskliknuli su u duetu.
"Zvijezde su bile bezlične. Ali preuzimale bi ljudsko obličje i namjestile se tako da pokažu smjer za odlazak u sljedeći život. Tamo kamo je odlazilo vrijeme nije postojalo. To mu se uvijek činilo nezamislivim. Sada je pak shvaćao, već godinama, da je vrijeme sve odjednom, i naprijed i natrag, i gore i dolje. Kao životinje podložne zemaljskim zakonima, mislimo da je vrijeme doživljaj, iskustvo. Ali vrijeme je prije tvar, poput zraka, samo, dakako, nije zrak. Vrijeme je zapravo sveti element. Ona zlaćana buba, onaj manidoons, maleno duhovno biće što ga je nedavno izvadio iz lješnjakove ljuske, doletjelo je do njega kroz vrijeme. Isto mu se dogodilo dok je, kao dječačić, stajao na rubu jednog brežuljka u preriji. S toga je mjesta vidio bizone kako klipšu preko obzorja, na jednom kraju svijeta, kako, pred njegovim očima, u neprekinutoj koloni, prelaze i nestaju na drugom kraju svijeta, kao jedan. To je bilo vrijeme. Sve se događalo istodobno. Tim je svetim elementom i onaj maleni, zlaćani duh letio naprijed-natrag, ovamo-onamo."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)