Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura, pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam.
"Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da uslika kćeri, zatim otiđe oprati haljine. Istodobno se pitam što oni znaju o našoj osamljenosti. Što znaju o uvijek istovjetnim danima našoj trošnoj kući? O noćima kojima vjetar puše toliko snažno da se čini da se zemlja trese, ili kad me zvuk kiše drži budnom? O mjesecima u kojima smo sami na brežuljcima, o konjima, o pticama koje nadlijeću polja. Bi li im se svidio nesmiljeni mir koji tu caruje čitavu zimu?"
U prvoj kratkoj priči u zbirci "Rimske priče" pripovjedačica je trinaestogodišnja djevojčica, podstanarka velikog imanja, koja s obitelji brine o iznajmljivanju velike kuće ljudima na odmoru. Kao i obitelj koja trenutno uživa na imanju, i njezina obitelj je obitelj stranaca, pa ona vrijeme koristi za promatranje, usporedbu njihovih života, njihovih radosti i njihovih poroznosti. Zbirka, dalje, nudi priče o gospođama koje se nalaze u tratoriji, o piscu koji voli zabave kod P., o čovjeku koji je otjeran iz stana punog svjetla, o ljudima koji dijele stube jedne zgrade...
Jasno mi je odmah da je riječ o spisateljici koja je vješta kratkopričašica, ženi velikih emocija, koje nisu ponuđene na izvol'te, nego su zataknute među retke, samo za odabrane. Neki čitatelji gladno preturaju rečenice o svakodnevici u potrazi za njima, a neki su slijepi za njih, vide samo ono što leluja na površini teksta. U ovoj zbirci devet je priča, i iako bi im zajednički nazivnik trebao biti Rim, nemojte očekivati talijanski dolce far niente ili temperamentne građane vječnog grada. Bezimenim likovima Jhumpe Lahiri zajedničko je što su stranci, ljudi koji nisu rođeni u Rimu, koji mu ne pripadaju, koji traže dom, sigurnost, identitet. Što se mene tiče, mjesto radnje mogao je biti bilo koji grad, jer svako mjesto ima svoje ljepote i svoje mračne zakutke, i u svakom gradu ima i pridošlica i starosjedioca, ima i svjetla i tame.
Razmišljajući o pričama Jhumpe Lahiri, rođene u bengalskoj obitelji u Ujedinjenom Kraljevstvu, a odrasle na američkom Rhode Islandu, ne mogu ne misliti o činjenici da je prije deset godina poželjela čitav svoj život preseliti u Italiju, zemlju renesanse u koju je svoje drame smještao i veliki Shakespeare, zemlju koja nije opterećena njezinim nasljeđem i očekivanjima koja dolaze s njim. U svojim intervjuima Jhumpa Lahiri tvrdi da nikad nije osjećala pripadnost ijednoj naciji, da je jezik njezina nacija - jezik koji ima vlasititi život, jezik koji čini sve novim. Sama kaže da je pisanje na talijanskom čin "dobrovoljne ranjivosti" - za kojom je, očito, žudjela nakon što je već za prvu zbirku kratkih priča, "Tumač bolesti", dobila Pulitzerovu nagradu. Njezine riječi na prvu se čine produhovljenima - prilika za novi početak uvijek je inspirativna - ali razmišljajući o jeziku, ražalostila sam se. Zamišljala sam djevojčicu čiji roditelji govore jezikom kojim ne govore njezini vršnjaci, koja osjeća grižnju savjesti kad majci piše čestitku na engleskom jeziku. Kako djevojčica odrasta, ona odbija ijedan jezik zvati materinskim, svaki joj se čini izdajničkim, nedostatnim. Postaje prevoditeljica, u želji da raskrinka jezike svijeta, da se pronađe u nekom od njih, da se ugnijezdi. Svaki dan se igra jezicima, neke dijelove jezika zatomljuje, tek rijetke pušta na vidjelo - rađaju se njezine prve priče, postaje pisac. Seli se u Italiju, želi jasnoću novog početka. U Italiji joj, pak, smeta što Talijani svojataju jezik i smatraju ju piscem koji piše na njihovom jeziku. Ipak, ne odustaje, prevodi talijanske majstore, i nastavlja pisati na talijanskom jeziku, i dalje je u potrazi za tihim smislom.
Ne, ne vjerujem da postoji čovjek koji ne pripada nijednom jeziku - samo na jednom jeziku kažemo svoju prvu riječ, samo na jednom jeziku volimo i sanjamo, njega nosimo u njedrima, gdje god gradili život. Samo na njemu možemo dokučiti svoje dubine, imenovati svoje neprijatelje, pronaći spas. Nije li tužno zanijekati ga? O tome sam razmišljala okružena bjelinom snijega, koja čini tišinu glasnijom, pleća širima, a misli jasnijima...
Fotografije: Osijek by Šljokičasta
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)