Kad se vraćam s mora, ponesem sa sobom suvenir, piće ili hranu koji nose esenciju mjesta kroz koje sam prošla kao putnik namjernik, istražujući više sebe, nego lokalitet i njegove karakteristike. Budući da ljetujem uglavnom u Istri, osim rosso praha na sandalama, redovito kući ponesem i jednu želju: želju za učenjem talijanskog jezika (javila mi se prvi put nakon čitanja "Jedi moli voli", kao i svakoj šuši opsjednutoj Oprah u to vrijeme, vjerujem). Talijanski jezik klizi s jezika, njegova morbidezza čini život vrijednim življenja - bar mi se tako čini dok se prisjećam staraca koji izjutra, uz canto del gabbiano, razgovaraju na piazzama, ili dok šaptom izgovaram imena ispisana na nadgrobnim spomenicima istarskih familija. Najgora je desiderio za onim što nikada nisi imao pa sam preporuku za daljnje čitanje potražila upisujući u tražilicu kataloga osječke knjižnice ime književne prevoditeljice Ane Badurine, zahvaljujući kojoj na hrvatskom jeziku čitamo Elenu Ferrante i Nataliju Ginzburg.
"Kad bi se nakon mjeseci provedenih među urlicima i mirisima vruće kuhinje vratila u kuću svojih roditelja, Gerdi je tišina koja ju je zaposjela djelovala čvrsto poput sasušena blata nakon poplave. U njoj je pokopana svaka riječ koja nije neophodna, svaki komentar, pitanje, usklik, prilog, pridjev. Preostali su samo glagoli u imperativu (uzmi, donesi, izađi, operi to, pojedi) ili imena stvari: tello, tanjur koji treba dodati da se u njega ulije juha; foiozoig, upaljač koji treba pružiti ocu da uvečer pripali lulu; holz, drva koja treba naslagati kraj štednjaka na drva. Te preživjele riječi izronile bi iz tišine kao što iz blatne ravnice pod kojom je pokopano kakvo mjestašce nakon odrona izviruju predmeti iz života izbrisanog s lica zemlje: naslon stolca, lonac bez ručki, rasparena cipela."
Lijepo li je živjeti u svijetu u kojem postoje književni prevoditelji pa univerzalne istine nadilaze jezik na kojem je autor ispisao rečenice, ni ne pomišljajući da će se morati uklopiti u duh stranog mu jezika! Ana Badurina ima istančan osjećaj za ogoljenu emociju kakvoj pribjegava Ferrante, a koja se lako mogla izgubiti u prijevodu - nadala sam se da ću taj osjećaj pronaći i u knjizi "Eva spava", za čiji prijevod je nagrađena od strane talijanskog Ministarstva kulture 2020.
Na samom sam se početku namrštila - pismo Francesce Melandri nije ni nalik stilu Elene Ferrante! Osim toga, sanjala sam o romanu koji bi me uljuljkao u atmosferu belle Italije, a junakinja Francesce Melandri već na prvim stranicama romana progovara o dolini Alto Adige (talijanski) odnosno Südtirol (njemački), o "kraljevstvu dvojoezičnosti", jer južni Tirol je pokrajina na sjeveru Italije u kojoj Nijemci čine većinu stanovništva, jer je pokrajina pripadala Austrougarskoj monarhiji do Prvog svjetskog rata. No, Eva koja spava i koja putuje već me omađijala, nisam mogla odustati.
Jedino što je zajedničko Ferrante i Melandri jest odnos majke i kćeri kojeg, očito, smatraju ključnim za svladavanje pojmova kao što su žensko, pripadanje, pa i - ljubav. Kao i brojne junakinje Elene Ferrante, i Eva isprepliće svoj život sa životom svoje majke, Gerde Huber, neprestano ističući njihove sličnosti i njihove razlike. Majka je grub džemper, a Eva nosi samo kašmir i moher. Majka stoji za štednjakom, a Eva organizira mondene izložbe u odijelu Donne Karan.
Roman ima zanimljivu strukturu koja zabavlja čitatelja - jednu narativnu liniju čini Evino prvo lice jednine, a drugu liniju predstavlja treće lice jednine koje je posvećeno Gerdinom životu. Obje se moraju suočiti s demonima prošlosti, moraju proći godine i moraju se prijeći kilometri da bi se sve karte otvorile i da bi obje prepoznale sebe u licu ove druge. Čitajući o Evinom putovanju vlakom na drugi kraj Italije, na koje se bez razmišljanja odluči nakon što ju pozove Vito, jedina očinska figura u njezinom životu, i o Gerdinom sazrijevanju u okupiranoj zemlji u kojoj je njezin materinski jezik prezren, čitatelj napeto iščekuje trenutak u kojem će se njihovi životi sresti, pronaći na istom mjestu i isto vrijeme.
Eva je intrigantan lik - ona ne doručkuje coretino uz cappuccino, ona pije kavu prije nego svane, dok razmišlja o majčinim štrudlama i roladama (umjesto da pripremam tiramisu, čitajući, imala sam poriv dinstati jabuke, posipati ih cimetom i pažljivo ih zamotati u krhko tijesto). Ona je ničija - ničije dijete, ničija žena. Njezina veza s oženjenim muškarcem (jabuka ne pada daleko od stabla, ako ja stablo jabukovo, rekao bi Hugo) "točno je mješavina navike i neizvjesnosti koja joj dolikuje", pa njezina potreba za ocem, sada, u njezinim četrdesetima, slama srce. No, ne kako srce slama život mlade Gerde kojeg oblikuju mirisi Schuttelbrota (velik je zadatak ovdje imala Ana Badurina - sačuvati njemački jezik, učiniti da nam priraste k srcu onako kako nam je prirastao talijanski), okusi šnicli i špecli, svjež planinski zrak, ali i političke neprilike - njezin identitet je geografski i vremenski određen. Kolektivno i individualno ovdje se savršeno nadopunjuju - struktura Francesce Melandri besprijekorno je rješenje.
Iako joj je ovo prvi roman, on otkriva puno o autorici - čitajući "Eva spava" bila sam sigurna da je Francesca Melandri odrasla u obitelji u kojoj su riječi bile važne, u kojoj je jezik bio tema razgovora, baš kao i kod Natalije Ginzburg - i bila sam u pravu, majka Francesce Melandri bila je prevoditeljica s engleskog jezika, a u njihovoj su se kući jednako govorili i engleski i talijanski, štoviše, prve priče napisala je upravo na engleskom jeziku, kako je šarmantno ispričala u emisiji "The Book of My Life". Potom, bila sam sigurna da Francesca Melandri voli i vizualnu umjetnost - igra svjetla i trenuci osamljenosti koje poklanja Evi ("Držim prst na tipkovnici, pa se ekran ne gasi i dugo me obasjava. Moj pomalo sablasni odraz preklapa se s noćnim krajolikom koji juri izvan vlaka, luminiscentnim i okomitim stijenama, s mrakom istočkanim zvijezdama...") uvjerili su me u to - i doista, Melandri je postala scenaristica prije dvadesete godine života i provela dobar dio života pišući za televiziju. Naposljetku, južni Tirol mora da je mjesto koje je kod autorice (koja ne voli birati strane, moram reći) iskrojilo pojam majčinskog - i jest, jer njezina ju je majka, koja je ljeta provodila u tom dijelu Italije, inspirirala na pisanje ovog djela, tek prvog od tri romana koji govore o identitetu Italije.
"Eva spava" probudila je kojekakve misli kod mene, i to u sezoni kiselih krastavaca, kad je riječi o nacionalizmu, identitetu i domovini bilo više nego je to kod nas uobičajeno. Razmišljajući o identitetu i rodoljublju, razmišljala sam o onome što čini moju povijest, pa sam se sjetila i smiješnih žena koje se odriču muževog prezimena uz tvrdnju da prezime njihovog oca predstavlja njihov identitet. Nasmijavaju me one jer je i mlađa verzija mene u to bila duboko uvjerena. Nasmijavaju me jer mi je sada jasno da ne stanem u jednu riječ, da me ne čini moje prezime, pa ni ime - ja sam mozaik "dinastijske tuge" i dinastijske radosti, slabosti mojih pradjedova, skromnosti mojih prabaka, grešaka mojih djedova i trpljenja mojih baka, mudrosti mog oca i pripovijedanja moje majke. "Naše geografije" nepregledna su prostranstva, a život nam je dan da ih do iznemoglosti istražujemo, da se njima oduševljavamo i nastojimo izbjeći ponavljanje povijesti. Naš je identitet posuđen, ukraden, selektivan, predodređen i nepredvidljiv, ali ne moramo mu robovati - možemo se ponovno izmisliti svaki put kad se ne uklopimo u kalup dizajniran po arhaičnim kriterijima. "Dva je načina da se živi priroda, a ne samo dva imena", lijepo veli Francesca Melandri, nukajući nas na razmišljanje o gubitku, o razlikovanju dobra i zla, o jeziku i igrama riječi, o prepoznavanju tuđih i vlastitih tuga u retro lepršavim melodijama kao sto je Minina "E l'uomo per me", dok sanjamo o toplom krilu u koje bismo se ušuškali i - zaspali.
"Što čovjeka pretvara u ubojicu? U kojem se trenutku bijes zbog povijesne nepravde u njemu stapa s drugom, starijom, osobnijom, sramežljivijom ogorčenošću jer je nikada nije podijelio s drugima, i navodi ga da stavi ruke na detonator? Kad njegova želja da postigne ono što smatra općim dobrom postaje ravnodušnost prema točno određenom zlu koje čini u ime istog tog dobra? Zbog čega postaje kadar prekršiti vrhovnu zabranu koja poput zida razdvaja ljudsko društvo na dva dijela, na one koji su ubili pa makar samo jednom i na one koji nisu? Treba li taj čovjek imati neko apsolutno uvjerenje ili potpuno hladnu dušu, tihu i nepomičnu poput zimskog jezera kojim samilost više ne teče osim prema dolje, dolje u mračnim vrtlozima koji možda pomiču još samo najlaganije oblutke na dnu, ali ne i zaleđenu ploču na njegovoj površini? Peter to nikada nikome nije objasnio, čak ni sebi."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)