Kad se naša djeca rode, nemamo vremena zastati i diviti se njihovoj čudnovatosti. Izgon nas tjera na poduzimanje niza kojekakvih radnji usmjerenih kako na očuvanje života tih malih bića tako i na očuvanje sebe. Ponedjeljak je samo ponedjeljak, nebo je i dalje plavo, život ide dalje. Žrtvujemo misli o čudima života da bismo preživjeli. Djetetu izraste prvi zubić, dijete napravi prve korake, progovori - mi se tim malim znakovima rasta radujemo, ali nikad u dovoljnoj mjeri, ili se bar tako čini dok ih gledamo kako po posljednji put izlaze iz vrtićke zgrade, znajući da će na leđa uskoro staviti školsku torbu.
Mislim ovih dana o tom prvom zubiću (hm, zapravo ga se i ne mogu sjetiti, znate kako je s drugim djetetom u obitelji), o toj prvoj riječi (pružio mi je igračku i zahvalno rekao: "Hala"), o prvom trku, i prvom skoku, o prvom smijehu i prvom plaču, tražim ih mahnito u svojim sjećanjima, prebirem po ladicama u koje sam ih strpala zajedno s odjećom koju je prerastao moj sin, sada sedmogodišnjak. Spreman je za školu, abecedu zna od druge godine, čita posljednje tri godine sigurno (ne znamo točan datum, naknadno smo, slučajno, otkrili da već naveliko čita), njegova glavica zbraja i oduzima velike brojeve, poznaje glavne gradove zemalja za čije postojanje u tim godinama nisam ni znala... Spreman je, samo, ja nisam. Ja još ponekad poželim da je malen, da se privije uz moje grudi, da me treba, da svijet za njega ne postoji. Poželim ga sakriti u staklenu kuglicu i izolirati od buke kaosa koji buja oko nas, s kojim se i mi, odrasli, teško nosimo. Poželim još malo vremena, da ga pripremim za sve moguće i nemoguće situacije, da ga očuvam, da ga naučim, da ga volim drukčije nego sam ga dosad voljela - u žurbi, bez fanfara, bez velikih gesti, rastreseno, isprekidano, neposvećeno.
 |
| Cikorija na Moši |
"Primijetio sam da i odrasli i djeca, kad im daruješ kutiju bojica, reagiraju nekako čudno. Djeca se nasmiješe, lice im se nekako ozari, odmah povade sve bojice i neko ih vrijeme samo promatraju. Zatim se bace na posao, na najbližoj ravnoj površini nacrtat će vam što god poželite, samo im recite. A odraslima se otme prekrasan blaženi osmijeh - mješavina radosti, nostalgije i luckastosti. I odmah vam počnu prepričavati sve svoje doživljaje s bojicama. O prvom kompletu, o tome kako su iskušali sve boje, kako su polomili vrhove kad su ih zatim pokušali vratiti u kutiju u prvotnom poretku, kako su pokušali crtati s više njih u snopu, stavljati ih na neku vruću ploču da bi vidjeli kako mekšaju, šiljili ih nad voštanim papirom koji zatim izglačate i dobijete ukrase kao na vitraju, kako su ih pokušali jesti, i tako dalje, bez kraja i konca. Ako ste se zaželjeli zaista zanimljivog društvenog događaja u svojoj kući, pokušajte s novom kombinacijom: kokteli i nova novcata kutija bojica za svakog gosta."
Sjetila sam se jedne knjige, čiji odlomak smo imali u čitanci četvrtog razreda osnovne škole i kojeg sam zapamtila jer je bio smiješan, za razliku od većine sadržaja spomenute školske knjige. Pronašla sam ju u antikvarijatu i donijela ju kući, kao blago, kao podsjetnik na stvari koje su važne. Pisac odlomka bio je Robert Fulghum, a knjiga u kojoj se smjestio taj odlomak bila je bestseler New York Timesa dvije godine potkraj osamdesetih. Fulghum je bio pastor unitarističke crkve (koja slijedi filozofsko-religijsku tradiciju traganja za istinom i obuhvaća ljude različitih vjeroispovijesti), učitelj slikanja i filozofije u školama i glazbenik (svirao je u bendu sa Stephenom Kingom) prije nego je u pedesetoj godini napisao svoju prvu knjigu, ovu o kojoj pričam - "Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću".
U njoj na duhovit način pronalazi meditativne trenutke u ritualu pranja rublja, u zalijetanju u paukovu mrežu, u bojanju bojicama, a radost i zadovoljstvo u osporavanju klišeja, loših vijesti i statističkih podataka u novinama (vijesti su vijesti "zato što su iznimke"), u mitovima i legendama, u glazbi Rolling Stonesa, u pohanom telećem odresku, u igri skrivača, ali i u druženju sa svojim prvim susjedom.
Fulghum na dirljiv način govori o ljudima koji su na kantunima našeg života, koji nas šišaju, popravljaju nam auto, prodaju kruh - ljudima na koje možemo računati, a to im nikad ne kažemo (pozdrav blagajnicama u kvartovskom Konzumu, posebno teti Zlatici koja je ove godine otišla u zasluženu mirovinu!), o muško-ženskim tandemima, o djetetu koje u nama čuči, koje "nije praktično, nije realno, koje je jednostavno i strašno osjetljivo na sreću", koje sanja o magiji, o divoti, o letenju za koje nikad nije kasno, o stvarima koje smo naučili još u vrtiću - i na koje se sve svodi.
"To me podsjetilo na staru sufističku pripovijest o nekom dobrom čovjeku kojemu je Bog obećao ispunjenje jedne želje. Čovjek je zaželio da ide po svijetu i čini samo dobro, a da toga nije svjestan. I Bog mu ispuni želju. Potom Bog zaključi da je zamisao toliko dobra da bi to mogao podariti svim ljudima na zemlji. I tako to ostade do dana današnjeg."
"I veliko je blaženstvo kad nam se dogodi dan u kojem se nije dogodilo baš ništa, kad smo jednostavno živjeli."
Osjećajući nepodnošljivu vezanost za život, sanjala sam neku noć sahranu svoje mame. Budila sam se uplakana, izmučena osjećajem vremena koje mi je iscurilo kroz prste. Još krmeljava, instinktivno sam uzela mobitel u ruke i mami poslala poruku: "Volim te, mama!". Ona je dugo pisala (..., ...., ..., znate kako mame tipkaju), nalijepila mi neki djetinjasti srcasti sticker i poslala natrag: "I ja tebe volim!" Možda je to uistinu sve što mame moraju znati, i možda je to sve što njihova djeca moraju znati. Sve ostalo o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti ionako smo - naučili još u vrtiću.
"...dat ćemo im mašte, ohrabrujući ih pogurnuti naprijed, uz naš blagoslov..."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)