Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu).
Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjeti. Iako danas smrtnu kaznu smatramo institutom zaboravljenih vremena, moram reći da je i danas ona sasvim zakonita u pedesetak zemalja svijeta. Posljednja osoba pogubljena giljotinom u Francuskoj, a i u cijeloj zapadnoj Europi, pogubljena je 1977., a smrtna kazna u Francuskoj je ukinuta tek nedavno, 1981., zaslugom tadašnjeg francuskog ministra pravosuđa Roberta Badintera.
U vrijeme kad je Victor Hugo napisao "Posljednji dan na smrt osuđenog", javne egzekucije bile su popularan način razonode i davanja oduška (izvršavanje smrtne kazne premješteno je u unutrašnjost francuskih zatvora tek 1939.), a jedan takav događaj potaknuo je i mlađahnog Victora Hugoa na djelovanje. 1829. Hugo, tada dvadesetsedmogodišnjak, svjedočio je podmazivanju giljotine radi smaknuća Honoréa Ulbacha, osuđenog na smrt za ubojstvo, čijem smaknuću je i prisustvovao drugog dana. Potaknut događajem, napisao je "Le Dernier Jour d’un Condamné" u nekoliko tjedana.
"Jedan je osuđenik trebao biti smaknut toga dana pa su postavljali napravu. Okrenuo sam glavu prije nego što sam vidio. Pokraj kola bila je neka žena koja je govorila djetetu:
- Eno vidi! Nož slabo pada, podmazat će žlijeb komadom voštanice.
Vjerojatno su i danas ondje. Upravo je izbilo jedanaest sati. Bez sumnje podmazuju žlijeb.
Ah, ovaj put neću, nesretnik, okrenuti glavu."
"Ah, zatvor je nešto sramotno! U njemu ima otrova koji prodire u sve. U njemu sve vene, čak i pjesma petnaestogodišnje djevojke! U njemu nađete pticu, na njezinu je krilu blato; u njemu uberete lijep cvijet, pomiri- pomirišete ga, a on smrdi."
Iako su se ovom tekstu divili Camus i Dickens, a Dostojevski ga smatrao remek djelom, prije gotovo dvjesto godina ova je knjižica pariškom razularenom društvu zadala poprilične glavobolje. Svjetina koja je zatvore smatrala kaljužama koje se nje ne tiču (u Bicêtreu je osmišljena luđačka košulja, a i isprobana giljotina), Hugo je prisilio da zavire iza rešetaka i suoče se s čovjekom kojeg su (izravno ili neizravno, odvraćajući pogled) osudili na smrt. Iako je objavljena bez imena autora, izazvala je veliko zanimanje - pisana je kao dnevnički zapis mladog čovjeka koji mora odgovarati za kazneno djelo koje je počinio. Iako se čitatelj od samog početka pita o kojem se kaznenom djelu radi (to je moralo biti ubojstvo, po tadašnjim zakonima) i u kojim okolnostima je počinjeno, autor mudro izostavlja detalje zlodjela - uvjeren da će čitatelj na taj način u protagonistu prepoznati čovjeka čiji život je jednako vrijedan kao i njegov. Protagonist je čovjek uznemirenih misli, koji se pita zašto su za njegov zločin kažnjene njegova majka, žena i kći, koje ostaju bez njega. On opisuje unutrašnjost zatvora, zatvorsku proceduru u tri čina, druge zatvorenike, ali najviše piše o svojim unutarnjim previranjima, teško se mireći sa sudbinom.
Dok junak ove neobične novele prebire po sjećanjima, kratkim poglavljima i pariškim inatom autor započinje svoju borbu protiv smrtne kazne, a čitatelju se čini da čuje zveckanje okova i žamor ljudi na trgu Grève (sada je to trg Trg Hôtel-de-Ville, a poznat je kao mjesto najmasovnijih pogubljenja u Francuskoj, na kojem je prvi put i prezentirana giljotina 1792.), na kojem će osuđenik skončati. U pogovoru, koji je napisan i objavljen tri godine nakon prvog izdanja, a kojeg možemo čitati i na hrvatskom jeziku, zahvaljujući Šarenom dućanu i prevoditelju Mati Marasu, Hugo strastveno izlaže svoj stav, ističući da je "gubilište je jedina građevina koju revolucije ne ruše".
Ovo je moj prvi susret s pisanjem Victora Hugoa, idealista i predstavnika romantizma koji, ako je suditi po ovoj noveli, piše izuzetno emotivno, balansirajući između strasti i patetike, što mogu pripisati očaju u kojem je živio, okružen pobornicima smrtne kazne. Ispred svog vremena, odvažan i empatičan - Victor Hugo netko je u čije bih se knjige mogla zaljubiti, netko zbog koga bih mogla odvažiti se i kupiti avionsku kartu za Pariz (Don't forget Paris!) već sljedećeg proljeća.
"Ali, nastavljaju oni - društvo se mira osvećivati, društvo mora kažnjavati. - Ni jedno, ni drugo. Osveta pripada pojedincu, a kazna Bogu."
Fotografije: Sakuntala park u Osijeku by Šljokičasta, ljeto 2025.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)