Preskoči na glavni sadržaj

Nora Ephron State of Mind

Heartburn odnosno žgaravica iliti stručnim izrazom (koji garant nikad niste upotrijebili u rečenici), piroza, osjećaj je žarenja u jednjaku. Dovraga i bestraga, na engleskom jeziku sve bolje zvuči - tako je i "Heartburn" savršeni naslov romana autorice koja je u filmskom svijetu sinonim za rom-com par excellence - Nore Ephron.

Čuvala sam si "Heartburn" za jesen, kad padne prvi list, a ja poželim ispeći pitu od bundeve i prstima obgrliti šalicu cappuccina od lješnjaka, i kad me obuzme neodoljiva želja za "Kad je Harry sreo Sally" (ah, jesen u New Yorku...!). No, sudba kleta nije mogla dočekati ni kraj kolovoza - nakon "Herzoga", žudila sam za židovskom vrstom humora (plus, valjalo je preživjeti još jednu lutealnu fazu ciklusa).


"I look out the window and I see the lights and the skyline and the people on the street rushing around for action, love, and the world's greatest chocolate chip cookie, and my heart does a little dance."

Iako je rođena u New Yorku, od pete godine živjela je u Los Angelesu, gdje su njezini roditelji radili kao scenaristi za filmski studio. No, mlada je Nora već tad znala da joj je mjesto u Velikoj Jabuci ("I'd rather be too New York than too anything else."), baš kao i liku njezinog jedinog romana, spomenutog "Heartburn". Usprkos ljubavi prema New Yorku, Rachel Samstat, tridesetšestogodišnja autorica kuharica, udala se za Marka Feldmana, novinara političke rubrike, i preselila u Washington, grad u kojem "you can't buy a decent bagel". Život je bio lijep, imali su jednog sina, a drugi je bio na putu.


""I don't have to make everything into a joke," I said. "I have to make everything into a story. Remember?'"

"Vera said: 'Why do you feel you have to turn everything into a story?'
So I told her why:
Because if I tell the story, I control the version.
Because if I tell the story, I can make you laugh, and I would rather have you laugh at me than feel sorry for me.
Because if I tell the story, it doesn't hurt as much.
Because if I tell the story, I can get on with it."

U predgovoru knjige Nora na feminističko-zajedljivi način spominje kako su joj kritičari predbacivali da su u romanu, inače objavljenom 1983., likovi "thinly disguised", odnosno, da je nepravedno aferu svoga drugog muža, poznatog novinara Carla Bernsteina (znate, onog koji je svijet obavijestio o skandalu "Watergate"), javno obznanila i, k tome, ovjekovječila na papiru (to što ju je besramno varao dok je bila u sedmom mjesecu trudnoće kritičarima nije smetalo). Činjenica jest da je Nora Ephron bila žena koja je bez zadrške, šarmantno i duhovito pisala o svojim iskustvima, poučena majčinim poučkom da je "sve kopija", tj. da svaka životna tragedija ima potencijala da postane dobra priča kojoj se naposljetku možemo smijati (Nora Ephron čak će i pokušaj razbojničke krađe prikazati duhovito). And just like that, kad je saga s razvodom završila, Nora je mogla svog voljenog Carla pretvoriti u Marka Feldmana, židovskog princa ("they are made, not born"), a njegovu ljubavnicu Margaret Jay u nezgodno visoku Thelmu Rice, i sve nas nasmijati ("When you slip on a banana peel, people laugh at you. But when you tell people you slipped on a banana peel, it's your laugh.").

Nasmijala se naposljetku i Nora - nakon razvoda od Carla, tada samohrana majka dvoje djece i novinarka, okrenula se pisanju scenarija kao jedinom poslu kojeg je mogla obavljati od kuće. Nakon desetak napisanih scenarija, onaj za "Silkwood" priskrbio joj je nominaciju za Oscara, 1986. napisala je i scenarij za "Heartburn" (u filmu je Rachel izvrsno odglumila Meryl Streep, a Marka Jack Nicholson, koji mi i nije najbolji izbor za tu ulogu), a naposljetku odlučila i sama režirati filmove - i ostalo je povijest.


"What I love about cooking is that after a hard day, there is something comforting about the fact that if you melt butter and add flour and then hot stock, it will get thick! It's a sure thing! It's a sure thing in a world where nothing is sure; it has mathematical certainty in a world where those of us who long for some kind of certainty are forced to settle for crossword puzzles."

U "Heartburn" nema romantike na kakvu smo uz Noru Ephron navikli, ovdje ne svira orkestar Marca Shaimana, ne čuje se glas Jimmyja Durantea, ali ima utjehe - one najbolje (bar što se nas, sladokusaca i gurmana tiče), utjehe u hrani. Bili to bademi prženi na maslacu, koje je njena majka spravljala, pesto koji su svi jeli 1977., linguine alla cecca, koja se jede u ljeto, kad su rajčice svježe, pita od bresaka koju priprema s prijateljicom Julie, crisp krumpiri koji se pripremaju kad se zaljubiš, pire krumpir "when you're feeling blue", ili key lime pita, hrana je Nori stil života (odnos Sally prema hrani utemeljen je na karakteru scenaristice Nore), govor ljubavi (da, da, čak i kad živčanimo dok kuhamo, kuhanjem pokazujemo ljubav!), briga o djetetu, uspomene s prijateljima, nužni odmor, maštanje kojem se rado prepušta. Nora Ephron stručnjak je za ušuškavanje čitatelja u tople mirise svoje, pardon - Racheline, kuhinje, u umirujuće prizore svakodnevice koja inzistira na sretnim završecima (zapamti, "dobar brak nema zapleta"), za razliku od turobne nam stvarnosti.

"Beware of men who cry. It's true that men who cry are sensitive to and in touch with feelings, but the only feeling they tend to be sensitive to and in touch with are their own."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...