Preskoči na glavni sadržaj

The 90s (4)

"Nekoć ne bi otvorila knjigu koju je napisala stara osoba: smatrala bi da se to nje ne tiče. Ali, ima li što čudnije od načina na koji knjige koje su nam u nekom raspoloženju ili životnoj fazi potrebne, pronalaze put u naše ruke", napisala je na samom početku romana o Sari Durham, ženi "razumnog imena", spisateljica Doris Lessing, inače najstarija dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2007., kad ju je osvojila, imala je 88 godina). Ne bih knjigu o Sari Durham, izvorno objavljenu 1996., sama izabrala, ali moja knjižnica nije imala na raspolaganju "Zlatnu bilježnicu" (sve češće se okrećem antikvarijatu, jer u knjižnici su na izvol'te samo novi hitovi, koji mene baš ne interesiraju), jednu od najdražih knjiga Nore Ephron, u koju sam poželjela zaviriti. "I ponovno, ljubav" predložila mi je knjižničarka, a ja sam ju prihvatila pomislivši da me ta knjiga pronašla.

Sara Durham sredovječna je kazalištarka koja živi okružena starudijom ("Sobe su blago tonule u prihvaćanje: njezine vječite prezaposlenosti i, da bude iskrena, nezainteresiranosti, i načina na koji se godine gomilaju ostavljajući za sobom naslage, knjige i fotografije, razglednice i kazališne koještarije."), ali koja nije besposlena. Iako je dva desetljeća udovica, i iako joj djeca vode vlastite živote, ona je društvena, vitalna i puna energije - ili bi bar samu sebe tako opisala. Strastveno je obuzeta kazališnim komadom zasnovanim na dnevnicima Julie Vairon, talentirane francuske umjetnice iz devetnaestog stoljeća (o njezinom životu Sara pripovijeda tako živo da sam guglala Julie Vairon, uvjerena da je stvarna - a nije), koji će opčiniti sve koji ga postavljaju na kazališne daske.


Riječi Doris Lessing su meke, poput neuhvatljive plavičaste sumaglice koja se jutrom grli s kućnom prašinom. Lessing nepokolebljivo prikazuje stariju zrelu ženu koja je baš kao šipak pun koštica ispunjena čežnjom, čežnjom za ljubavlju na svim razinama. Sara je dvadeset godina živjela ugodno u samoći - nije ni primjećivala da gubi sjaj, da stari. Sada, u trenutku seksualne čežnje prepoznaje svoju starost - prepoznaje da je odjednom lišena blistavosti, da je postala ljuska, da ljubav više nije jednostavna, i osjećaj je nepodnošljiv. Maštajući o mlađem muškarcu, ona je ponovno živa. Da je pjesma iz devedesetih, ovaj roman bio bi "Moments of Pleasure" Kate Bush. Kao i Kate, Sara Durham je teatralna, ali neustrašivo intimna. Njezin glas je zavodljiv, unatoč njezinim godinama, a nastup upečatljiv. Način na koji Lessing dotiče temu seksualne emancipacije jest svojstven za kraj devedesetih, kad su teme ženskoga zasjale na malim ekranima - kad su naše bake gledale meksičke sapunice, a majke počele pratiti dogodovštine Carrie Bradshaw.

"Pa ipak, bez obzira na to koliko bezosjećajni ili tvrdi bili dok smo mladi, svatko, baš svatko, će naučiti što to znači naći se usred pustinje lišenosti i putovati tako brzo prema starosti da to i ne primjećujemo."

Kad je objavljena, 1996., kritičari su uglavnom hvalili ovu knjigu - Lessing su smatrali hrabrom jer je istraživala erotični život starije žene, a zamjerali su joj melodramatični introspektivni stil. Meni se Sara Durham nije učinila melodramatičnom, dapače - riječ je o ženi koja je iskusna i samosvijesna, ali koja kroz svoju umjetnost biva mladenački znatiželjna i otvorena, čak i u šezdesetima. Doris Lessing nije voljela etiketu "feministica", ali njezin prikaz ženskih likova - pa tako i Sare - bio je za ženski dio čitateljstva nov, oslobađajuć. Sarine se misli isprepliću s dijalozima glumaca u kazalištu, što na momente jest jednodimenzionalno i dosadnjikavo, ali slutim - proračunato. Zamorna realnost postavljanja kazališne drame isprekidana je iluzijom kakvu nudi zaljubljenost - sve je moguće.


Roman je promovirao istraživanje seksualnosti zrele žene koja se zaljubljuje u mlađe muškarce. Ne mogu lagati, zaintrigirala me takva, zrela ljubav. Pitala sam se kakva je ljubav koja ne obećava sutra, za što li se ona hvata? Sarina instrospekcija demantirala je marketing knjige - ova se zrela žena ne zaljubljuje u muškarce, ona se zaljubljuje u ideju strastvene ljubavi, baš kao njena junakinja Julie Vairon - nema za nju blage ljubavi. Jer jedno je voljeti, a drugo zaljubljivati se - Sara naposljetku jest izmučena emocijama, ali promijenjena - svaka ljubav mijenja.

Ova knjiga nije me osvojila, nego tek podsjetila da je čovjek živ sve dok mu se srce umije zaljubljivati (po mogućnosti - u istu osobu, uvijek iznova). Doris Lessing, pasionirana žena i spisateljica znala je o čemu govori - tražila je ljubav i uvijek ju pronalazila, ako ništa drugo - u riječima, u svojim likovima, u književnosti.

"Prije Julie, prije nego što se sve u njoj izokrenulo, mislila je da je zemlja ljubavi toliko udaljena od njenog zrelog, uravnoteženog života da bi se mogla usporediti s osobom što stoji pred velikim željeznim vratima iza kojih se bacaka pas, privlačan, o tome nema spora, ali smiješno bezopasan pas kojeg se nitko ne boji. Ali sad je znala da su vrata koja je dijele od tog mjesta krhka, tek na brzinu sklepani komadi iverice, a iza njih je pas od one rase koju danas uzgajaju za ubijanje. Jasno je vidjela zog psa. Bio je velik poput teleta. Imao je brnjicu. Ili je to bila maska? - kazališna maska na kojoj smijeh prelazi u grimasu bola, a bol u smijeh."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...