Preskoči na glavni sadržaj

The 90s (4)

"Nekoć ne bi otvorila knjigu koju je napisala stara osoba: smatrala bi da se to nje ne tiče. Ali, ima li što čudnije od načina na koji knjige koje su nam u nekom raspoloženju ili životnoj fazi potrebne, pronalaze put u naše ruke", napisala je na samom početku romana o Sari Durham, ženi "razumnog imena", spisateljica Doris Lessing, inače najstarija dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2007., kad ju je osvojila, imala je 88 godina). Ne bih knjigu o Sari Durham, izvorno objavljenu 1996., sama izabrala, ali moja knjižnica nije imala na raspolaganju "Zlatnu bilježnicu" (sve češće se okrećem antikvarijatu, jer u knjižnici su na izvol'te samo novi hitovi, koji mene baš ne interesiraju), jednu od najdražih knjiga Nore Ephron, u koju sam poželjela zaviriti. "I ponovno, ljubav" predložila mi je knjižničarka, a ja sam ju prihvatila pomislivši da me ta knjiga pronašla.

Sara Durham sredovječna je kazalištarka koja živi okružena starudijom ("Sobe su blago tonule u prihvaćanje: njezine vječite prezaposlenosti i, da bude iskrena, nezainteresiranosti, i načina na koji se godine gomilaju ostavljajući za sobom naslage, knjige i fotografije, razglednice i kazališne koještarije."), ali koja nije besposlena. Iako je dva desetljeća udovica, i iako joj djeca vode vlastite živote, ona je društvena, vitalna i puna energije - ili bi bar samu sebe tako opisala. Strastveno je obuzeta kazališnim komadom zasnovanim na dnevnicima Julie Vairon, talentirane francuske umjetnice iz devetnaestog stoljeća (o njezinom životu Sara pripovijeda tako živo da sam guglala Julie Vairon, uvjerena da je stvarna - a nije), koji će opčiniti sve koji ga postavljaju na kazališne daske.


Riječi Doris Lessing su meke, poput neuhvatljive plavičaste sumaglice koja se jutrom grli s kućnom prašinom. Lessing nepokolebljivo prikazuje stariju zrelu ženu koja je baš kao šipak pun koštica ispunjena čežnjom, čežnjom za ljubavlju na svim razinama. Sara je dvadeset godina živjela ugodno u samoći - nije ni primjećivala da gubi sjaj, da stari. Sada, u trenutku seksualne čežnje prepoznaje svoju starost - prepoznaje da je odjednom lišena blistavosti, da je postala ljuska, da ljubav više nije jednostavna, i osjećaj je nepodnošljiv. Maštajući o mlađem muškarcu, ona je ponovno živa. Da je pjesma iz devedesetih, ovaj roman bio bi "Moments of Pleasure" Kate Bush. Kao i Kate, Sara Durham je teatralna, ali neustrašivo intimna. Njezin glas je zavodljiv, unatoč njezinim godinama, a nastup upečatljiv. Način na koji Lessing dotiče temu seksualne emancipacije jest svojstven za kraj devedesetih, kad su teme ženskoga zasjale na malim ekranima - kad su naše bake gledale meksičke sapunice, a majke počele pratiti dogodovštine Carrie Bradshaw.

"Pa ipak, bez obzira na to koliko bezosjećajni ili tvrdi bili dok smo mladi, svatko, baš svatko, će naučiti što to znači naći se usred pustinje lišenosti i putovati tako brzo prema starosti da to i ne primjećujemo."

Kad je objavljena, 1996., kritičari su uglavnom hvalili ovu knjigu - Lessing su smatrali hrabrom jer je istraživala erotični život starije žene, a zamjerali su joj melodramatični introspektivni stil. Meni se Sara Durham nije učinila melodramatičnom, dapače - riječ je o ženi koja je iskusna i samosvijesna, ali koja kroz svoju umjetnost biva mladenački znatiželjna i otvorena, čak i u šezdesetima. Doris Lessing nije voljela etiketu "feministica", ali njezin prikaz ženskih likova - pa tako i Sare - bio je za ženski dio čitateljstva nov, oslobađajuć. Sarine se misli isprepliću s dijalozima glumaca u kazalištu, što na momente jest jednodimenzionalno i dosadnjikavo, ali slutim - proračunato. Zamorna realnost postavljanja kazališne drame isprekidana je iluzijom kakvu nudi zaljubljenost - sve je moguće.


Roman je promovirao istraživanje seksualnosti zrele žene koja se zaljubljuje u mlađe muškarce. Ne mogu lagati, zaintrigirala me takva, zrela ljubav. Pitala sam se kakva je ljubav koja ne obećava sutra, za što li se ona hvata? Sarina instrospekcija demantirala je marketing knjige - ova se zrela žena ne zaljubljuje u muškarce, ona se zaljubljuje u ideju strastvene ljubavi, baš kao njena junakinja Julie Vairon - nema za nju blage ljubavi. Jer jedno je voljeti, a drugo zaljubljivati se - Sara naposljetku jest izmučena emocijama, ali promijenjena - svaka ljubav mijenja.

Ova knjiga nije me osvojila, nego tek podsjetila da je čovjek živ sve dok mu se srce umije zaljubljivati (po mogućnosti - u istu osobu, uvijek iznova). Doris Lessing, pasionirana žena i spisateljica znala je o čemu govori - tražila je ljubav i uvijek ju pronalazila, ako ništa drugo - u riječima, u svojim likovima, u književnosti.

"Prije Julie, prije nego što se sve u njoj izokrenulo, mislila je da je zemlja ljubavi toliko udaljena od njenog zrelog, uravnoteženog života da bi se mogla usporediti s osobom što stoji pred velikim željeznim vratima iza kojih se bacaka pas, privlačan, o tome nema spora, ali smiješno bezopasan pas kojeg se nitko ne boji. Ali sad je znala da su vrata koja je dijele od tog mjesta krhka, tek na brzinu sklepani komadi iverice, a iza njih je pas od one rase koju danas uzgajaju za ubijanje. Jasno je vidjela zog psa. Bio je velik poput teleta. Imao je brnjicu. Ili je to bila maska? - kazališna maska na kojoj smijeh prelazi u grimasu bola, a bol u smijeh."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...