Preskoči na glavni sadržaj

The 90s (4)

"Nekoć ne bi otvorila knjigu koju je napisala stara osoba: smatrala bi da se to nje ne tiče. Ali, ima li što čudnije od načina na koji knjige koje su nam u nekom raspoloženju ili životnoj fazi potrebne, pronalaze put u naše ruke", napisala je na samom početku romana o Sari Durham, ženi "razumnog imena", spisateljica Doris Lessing, inače najstarija dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2007., kad ju je osvojila, imala je 88 godina). Ne bih knjigu o Sari Durham, izvorno objavljenu 1996., sama izabrala, ali moja knjižnica nije imala na raspolaganju "Zlatnu bilježnicu" (sve češće se okrećem antikvarijatu, jer u knjižnici su na izvol'te samo novi hitovi, koji mene baš ne interesiraju), jednu od najdražih knjiga Nore Ephron, u koju sam poželjela zaviriti. "I ponovno, ljubav" predložila mi je knjižničarka, a ja sam ju prihvatila pomislivši da me ta knjiga pronašla.

Sara Durham sredovječna je kazalištarka koja živi okružena starudijom ("Sobe su blago tonule u prihvaćanje: njezine vječite prezaposlenosti i, da bude iskrena, nezainteresiranosti, i načina na koji se godine gomilaju ostavljajući za sobom naslage, knjige i fotografije, razglednice i kazališne koještarije."), ali koja nije besposlena. Iako je dva desetljeća udovica, i iako joj djeca vode vlastite živote, ona je društvena, vitalna i puna energije - ili bi bar samu sebe tako opisala. Strastveno je obuzeta kazališnim komadom zasnovanim na dnevnicima Julie Vairon, talentirane francuske umjetnice iz devetnaestog stoljeća (o njezinom životu Sara pripovijeda tako živo da sam guglala Julie Vairon, uvjerena da je stvarna - a nije), koji će opčiniti sve koji ga postavljaju na kazališne daske.


Riječi Doris Lessing su meke, poput neuhvatljive plavičaste sumaglice koja se jutrom grli s kućnom prašinom. Lessing nepokolebljivo prikazuje stariju zrelu ženu koja je baš kao šipak pun koštica ispunjena čežnjom, čežnjom za ljubavlju na svim razinama. Sara je dvadeset godina živjela ugodno u samoći - nije ni primjećivala da gubi sjaj, da stari. Sada, u trenutku seksualne čežnje prepoznaje svoju starost - prepoznaje da je odjednom lišena blistavosti, da je postala ljuska, da ljubav više nije jednostavna, i osjećaj je nepodnošljiv. Maštajući o mlađem muškarcu, ona je ponovno živa. Da je pjesma iz devedesetih, ovaj roman bio bi "Moments of Pleasure" Kate Bush. Kao i Kate, Sara Durham je teatralna, ali neustrašivo intimna. Njezin glas je zavodljiv, unatoč njezinim godinama, a nastup upečatljiv. Način na koji Lessing dotiče temu seksualne emancipacije jest svojstven za kraj devedesetih, kad su teme ženskoga zasjale na malim ekranima - kad su naše bake gledale meksičke sapunice, a majke počele pratiti dogodovštine Carrie Bradshaw.

"Pa ipak, bez obzira na to koliko bezosjećajni ili tvrdi bili dok smo mladi, svatko, baš svatko, će naučiti što to znači naći se usred pustinje lišenosti i putovati tako brzo prema starosti da to i ne primjećujemo."

Kad je objavljena, 1996., kritičari su uglavnom hvalili ovu knjigu - Lessing su smatrali hrabrom jer je istraživala erotični život starije žene, a zamjerali su joj melodramatični introspektivni stil. Meni se Sara Durham nije učinila melodramatičnom, dapače - riječ je o ženi koja je iskusna i samosvijesna, ali koja kroz svoju umjetnost biva mladenački znatiželjna i otvorena, čak i u šezdesetima. Doris Lessing nije voljela etiketu "feministica", ali njezin prikaz ženskih likova - pa tako i Sare - bio je za ženski dio čitateljstva nov, oslobađajuć. Sarine se misli isprepliću s dijalozima glumaca u kazalištu, što na momente jest jednodimenzionalno i dosadnjikavo, ali slutim - proračunato. Zamorna realnost postavljanja kazališne drame isprekidana je iluzijom kakvu nudi zaljubljenost - sve je moguće.


Roman je promovirao istraživanje seksualnosti zrele žene koja se zaljubljuje u mlađe muškarce. Ne mogu lagati, zaintrigirala me takva, zrela ljubav. Pitala sam se kakva je ljubav koja ne obećava sutra, za što li se ona hvata? Sarina instrospekcija demantirala je marketing knjige - ova se zrela žena ne zaljubljuje u muškarce, ona se zaljubljuje u ideju strastvene ljubavi, baš kao njena junakinja Julie Vairon - nema za nju blage ljubavi. Jer jedno je voljeti, a drugo zaljubljivati se - Sara naposljetku jest izmučena emocijama, ali promijenjena - svaka ljubav mijenja.

Ova knjiga nije me osvojila, nego tek podsjetila da je čovjek živ sve dok mu se srce umije zaljubljivati (po mogućnosti - u istu osobu, uvijek iznova). Doris Lessing, pasionirana žena i spisateljica znala je o čemu govori - tražila je ljubav i uvijek ju pronalazila, ako ništa drugo - u riječima, u svojim likovima, u književnosti.

"Prije Julie, prije nego što se sve u njoj izokrenulo, mislila je da je zemlja ljubavi toliko udaljena od njenog zrelog, uravnoteženog života da bi se mogla usporediti s osobom što stoji pred velikim željeznim vratima iza kojih se bacaka pas, privlačan, o tome nema spora, ali smiješno bezopasan pas kojeg se nitko ne boji. Ali sad je znala da su vrata koja je dijele od tog mjesta krhka, tek na brzinu sklepani komadi iverice, a iza njih je pas od one rase koju danas uzgajaju za ubijanje. Jasno je vidjela zog psa. Bio je velik poput teleta. Imao je brnjicu. Ili je to bila maska? - kazališna maska na kojoj smijeh prelazi u grimasu bola, a bol u smijeh."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...