Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.).
Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati kao napad, je li druga knjiga u serijalu kopija filma "Ever After"... - svi imaju mišljenje o obitelji Bridgerton, pa ga poželjeh i ja.
Razumijem potrebu Julije Quinn (književnice koja je studirala povijest umjetnosti na Harvardu) da radnju ljubavnog romana smjesti u regentsku eru, kratko razdoblje engleske povijesti, od 1811. do 1820., kada je princ George vladao kao regent umjesto svog duševno oboljelog oca. Bilo je to doba raskošnih balova, strogih društvenih pravila i klasnih razlika, doba u kojem se brak sklapao zbog ekonomske sigurnosti, zbog čega je dramatična zatomljena strast zajamčena. Bilo je to i doba Jane Austen pa ne čudi da "Vojvoda i ja" klasičnom fabulom, koja uključuje upoznavanje, prepreke, emocionalnu napetost i sretan kraj, podsjeća upravo na "Ponos i predrasude" (u tekstu se može i pronaći referenca na slavnu prvu rečenicu romana).
Roman počinje rođenjem Simona Arthura Henryja Fitzranulpha Basseta, grofa od Cylvedona, budućeg vojvode od Hastingsa, koji je u djetinjstvu imao govornu manu, za koju njegov otac nije imao razumijevanja. Nakon smrti narcisoidnog oca, i nakon šestogodišnjeg putovanja po svijetu, vojvoda se vraća u London i, iako je too cool for school, ipak dolazi na bal lady Danbury koja mu je uvijek bila blagonaklona. Na balu se nalaze i drugi pripadnici visokog društva, pa i članovi obitelji Bridgerton, vikontica Violet i njezino osmero djece - Anthony, Benedict, Colin, Daphne, Eloise, Francesca, Gregory i Hyacinth (A B C, It's easy as 1 2 3!). Vikontica Bridgerton želi udati najstariju kćer, Daphne, a poželjnog (i razvratnog, kako nas autorica uporno uvjerava) vojvodu Simona opsjedaju udavače pa se njih dvoje, na obostranu radost, brzo dogovore za ono što se u ljubićima zove "fake boyfriend trope". Short story even shorter, Simon obožava što je ona zabranjena sestra njegova najboljeg prijatelja Anthonyja (voli kutove njezinih usana i mila mu je "kolijevka njezine ženstvenosti", if you know what I mean), a ona mora da voli njegovu potencijalnu razvratnost - i tako se rađa ljubav epskih proporcija.
"Simone", odgovori Daphne, "jako mi je drago vidjeti te. Što te dovelo k nama?"
On je iznenađeno pogleda. "Zar mi nismo zaručeni?"
Ona se zacrveni "Da, naravno."
"Imao sam dojam da bi muškarci trebali posjećivati svoje zaručnice. Sjedne nasuprot njoj "Nije li lady Whistledown napisala nešto o tome?"
"Ne znam", promrmlja Daphne, "nisam čitala, ali sam sigurna da moja majka zacijelo jest."
Oboje su se nasmiješili, i na trenutak Daphne pomisli kako će sve opet biti kao prije, no čim su osmijesi izblijedjeli, u sobi ponovno zavlada neugodna tišina."
Nezahvalno je uspoređivati "Vojvoda i ja" s ijednim drugim romanom, ali neke opaske iliti rezultate ovog eksperimenta moram zabilježiti. Čitajući, zamijetila sam da likovi ove romanse umiju razgovarati, a ne reći baš ništa. Rečenice se nižu, ali nisu u službi ni krakterizaciji likova ni fabuli. Osim toga, svako malo netko od mladih ljubavnika prasne u smijeh, a da nije ništa ni najmanje duhovito rečeno (ah, to be young and in love!). Nema ovdje worldbuildinga kojeg bi čitatelj očekivao s obzirom na zadani povijesni okvir, štoviše, da protagonist nije vojvoda i da niste upoznati s marketingom ovog proizvoda, ne biste ni naslutili u kojem vremenu i prostoru se radnja zbiva. Ako ste, pak, kao ja, očekivali formalni učtivi govor, mogli biste se neugodno iznenaditi izrazima kao što je "Daphne ju pogleda što-si-drugo-očekivala izrazom lica?!" Ni natruhe slobodnog upravnog govora, narativne tehnike koju je popularizirala upravo Jane Austen, u kojem se misli protagonista pretaču u pripovjedačev glas, zadržavajući treće lice, nisu mi donijele olakšanje, pa sam (zijevajući) poželjela domoći se bar kojekakve steamy scene, po kojima je serija i poznata. Tek na polovici romana Simonu je "bedro zadrhtalo od silne žudnje", pa sam napokon i ja mogla prasnuti u smijeh.
Bilo je tu buktinje, žudnje, sladostrašća (odlična riječ, btw), veličanstvene nazočnosti vojvode ("Simon se izvije nad njom, a ona se polako spusti na njegovu palicu, sve dok nije bio gotovo cijelom dužinom u njoj."), inata, daddy issues i melodrame ("On ne reče ništa, pa ona obriše oči iz kojih nisu baš curile suze, ali su bile sumnjivo vlažne, te podigne pogled prema njemu."), ali ja sam ostala hladna k'o špricer.
Ipak, nije sve ovo bilo uzalud - plamen vojvodinih bedara potaknuo me da razmislim o svom mazohizmu, tj. o svojim čitateljskim potrebama. Kad me spopadne želja za pripadanjem masi, volim samu sebe testirati, volim provjeriti propuštam li zabavu (hej, girls just wanna have fun, don't they?), odupiru li joj se moj inat ili moj čitateljski ukus. Po mojim kriterijima, književnost je umjetnost lijepih riječi koju jasno razlikujem od puke zabave (u mom slučaju, ekran trpi sve, a ne papir). Umjetnost podrazumijeva formu koja stvara iskustvo za pamćenje, a ne simulaciju emocija, umjetnost je stvorena iz unutarnje potrebe umjetnika, a ne za potrebe tržišta, umjetnost je ta koja riskira, koja nas propituje, koju probavljamo, koja nas (a i autora!) mijenja. "Bridgerton" nudi predvidljivi okvir, siguran narativ, već viđenu fabulu, izvjestan happy end - a čak i ja, dosadna i obična kućna šlapa, volim malo izazova, bar onog ukoričenog.
"Ali sve ostalo - kakav bi bio osjećaj imati ju, kakav bi bio osjećaj kušati ju - to je mogao samo zamišljati.
O, Bože dragi, kako li je on to samo zamišljao. Unatoč svom sabranom ponašanju, unatoč svim obećanjima koje je dao Anthonyju, izgarao je za njom. Kad ju je spazio s druge strane prepune plesne dvorane, koža mu se usijala, a kad ju je vidio u svojim snovima, pretvorio se u buktinju.
A sada, sad kad ju je držao u rukama, dok je brzo i neujednačeno disala od želje, dok su joj oči sjajile žudnjom čiju silinu nikako nije mogla shvatiti - mislio je da će eksplodirati.
I zato je poljubac postao pitanje samoodržanja. Bilo je to jednostavno. Ako ju sada ne poljubi, ako je ne kuša, on će umrijeti. Zvučalo je to poput loše melodrame, no u tom bi se trenutku zakleo da je to istina. Ruka žudnje koja mu je stiskala želudac pretvorit će se u buktinju i povući ga za sobom.
Tolika je bila silina njegove želje."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)