Dani ponosa i predrasuda

Ja sam jedna kontradiktorna žena. Moje radno mjesto podrazumijeva veliku odgovornost, ali, na povratku s posla, velika je šansa da mi u slušalicama trešte Hansoni. Putem kući pokušavam smisliti čime ću nahraniti svoju obitelj, ali kupujem samo one mrkve koje bi poslužile snjegoviću kao atraktivan nos. Pišem pod imenom "Šljokičasta žena", ali odbijam biti klišej od ženske. Čitam klasike, ali nisam dvadeset godina pročitala nijedan roman Jane Austen (Anastasia Steele, veliki janeit, bila je kap koja je prelila čašu). Moju austenovsku apstinenciju prekinula je Helena iz "Vinskih mušica" predloživši da čitamo "Opatiju Northanger". "Opatija" me oduševila, a praćenje TV serije "Sanditon" samo je potaknulo moju želju za ponovnim susretom s Jane Austen.

Što se mene tiče, "Opatija Northanger" i jest najbolja knjiga za upoznavanje Jane Austen jer poučava čitatelja o kontekstu u kojem je stvarala, ali i na koji način čitati romane koji su napisani prije više od dvije stotine godina. Naime, čitanje romana Jane Austen uvelike je slično grickanju shortbread biscuitsa - naizgled neuglednih keksića koji se sastoje od dosadnih svakodnevnih sastojaka Ali, jednom kad ih čovjek proba, shvati da se tope u ustima, da je njihov utješni miris zavladao kućom i da su po uzoru na njih osmišljeni svi drugi keksi na svijetu. Isto tako, otvoreni um će, čitajući romane Jane Austen, shvatiti da su utrli put svim realistima, da su roman kao formu učinili dostupnom masama, da su u svoje vrijeme bili suvremeni, različiti od ljubavnih romana koji su tada bili popularni, a da se ispod ljubavne priče sa čajanke krije ironična, snažna i kreativna žena koja je živjela kako je željela i umjela.

Recept za shortbread biscuits:

175 g brašna

prstohvat soli

50 g štaub šećera

100 g maslaca

žličica svinjske masti (to je moj tajni sastojak jer mi je ponestalo maslaca),

par kapi arome vanilije.

Zamijesiti tijesto, rezati na deblje prutiće i peći 15ak minuta na 180 C - gotovi su prije nego porumene.

U engleskom Longbournu blizu Marytona, u doba vladavine kraljevskog regenta, živi obitelj Bennet - majka i otac i njihovih pet kćeri, Jane, Elizabeth, Mary, Kitty i Lydia. Majka je opsjednuta "udomljavanjem" svojih kćeri, a susjedno imanje, Netherfieldski park, iznajmio je "vrlo bogat mladić iz sjeverne Engleske", gospodin Bingley. Majka se veseli jer je njezinim kćerima uistinu potreban ženik s pedigreom, budući da Zakon o nasljeđivanju ne dopušta da kao kćeri jednog dana naslijede imanje vlastitog oca. Najuzbuđenija Bennetica je Jane, koja se ima udati prva, a cijela obitelj veselo sudjeluje u pripremama za bal koji podrazumijeva poštivanje propisanih društvenih normi. 

Tako počinje tale as old as time - na balu Bingleyev prijatelj, drski i ponosni Darcy, koji djeve sudi ponajprije po njihovu podrijetlu i  financijskom stanju, ošacuje Elizabeth, jezičavu djevojku za udaju - "Nije loša, ali nije dovoljno lijepa da bi me dovela u iskušenje; uostalom, nisam raspoložen pridavati važnost mladim damama koje drugi ljudi omalovažavaju" - a djevojka ostade "obuzeta ne baš srdačnim osjećajima prema njemu". Iako je već zauzela stav o nepodnošljivo uobraženom Darcyju, Elizabeth spremno prihvaća svaku priliku da ga isprovocira. Darcyju se, čini se, Elizabeth dopada, iako ne dijele mišljenje ni o čemu.

"...u njezinu je držanju bila nekakva mješavina ljupkosti i vragolanstva zbog koje je teško mogla uvrijediti bilo koga; osim toga, Darcyja nije još opčinila nijedna žena kao ona. Uistinu je povjerovao da bi se, kad ona ne bi bila nižeg roda, mogao zaljubiti u nju."

"-... cijelog sam života nastojao izbjeći one slabosti koje često izlažu podsmijehu snažan razum. 

- Kao što su taština i ponos.

- Da, taština je uistinu slabost. A što se tiče ponosa... gdje god postoji velika umna moć, ponos će uvijek biti pod dobrim nadzorom. Elizabeth se okrene kako bi sakrila osmijeh."

Nakon dolaska vojske u grad (ženske se pomame), i nakon susreta s naočitim časnikom Wickhamom, koji je stari Darcyjev poznanik (svijet žitelja Engleske početkom 19. stoljeća bio je poprilično skučen), a čijoj priči Elizabeth pokloni vjeru ("...u očima gospodina Wickhama vidjelo se da govori istinu"), gospodin Darcy je, čini se, najomraženiji muškarac u Lizzynom životu. Osim Wickhama, brbljavca problematične prošlosti, i gospodin Collins, rođak Bennetovih koji ima naslijediti njihovo imanje nakon smrti Elizabethinog oca, pokušava se približiti Elizabeth.

"- Rasuđujete sasvim pravilno - reče Bennet - i sreća je za vas što imate dara za profinjeno laskanje. Smijem li vas pitati jesu li ti ugodni znakovi pažnje spontani ili su posljedica prethodnog razmišljanja?

- Uglavnom ih izaziva ono što se zbiva u danom trenutku i, premda se pokatkad zabavljam pripremajući i smišljajući te male, otmjene komplimente, primjenjive u raznim prigodama, uvijek im nastojim dati izgled spontanosti i nepripremljenosti. 

Bennetova su se očekivanja obistinila. Njegov je rođak bio budalast baš kao što se i nadao te ga je slušao s najvećim užitkom, ali se trudio doimati što ozbiljnije i, izuzevši pogdjekoji pogled prema Elizabeth, nije tražio nikakva drugog sudionika u toj svojoj zabavi."

Zanimljivo, Charlotte Brontë, koja se rodila godinu dana nakon smrti Jane Austen, prezirala je romane Jane Austen i smatrala da njezini likovi nisu dovoljno strastveni da bi ju zainteresirali. Rekla bih da je u pitanju tipična ženska ljubomora jer je Elizabeth Bennet, što se mene tiče, poprilično sassy. Ona je naivna mlada dama koja brzopleto, ali odlučno zauzima stav, čak i kad joj nisu poznate sve informacije - gotta love that! Jane Austen mora da je uživala stvarajući likove koji su životno lišeni transcendentalnih vrlina, za razliku od Charlotte Brontë koja je stvorila strastveni, ali najkrjeposniji lik na svijetu, Jane Eyre. Obožavam "Jane Eyre", da se razumijemo, ali buntovnice današnjice nastale su po uzoru na Elizabeth Bennet - ironija (gotovo čujem njezino kolutanje očima) koja pršti iz svake Lizzyne rečenice produkt je uljudnog, a britkog britanskog humora pa ju čitatelj ne može osuđivati - može samo sazrijevati s njom.

"Dužnost je onih koji nikad ne mijenjaju mišljenje da nastoje prosuditi pravilno već na početku."

"Da sam bila i zaljubljena, ne bih mogla biti tako slijepa. No zaludila me taština, a ne ljubav. Polaskana pažnjom jednoga, a uvrijeđena zanemarivanjem drugoga, već na početku našeg poznanstva, ja sam se u oba slučaja priklonila predrasudama i neznanju, a oglušila o razum. Do ovog trenutka nisam poznavala samu sebe."

Iako mi je roman "Jane Eyre" stilski privlačniji i  dramatičniji, humor Jane Austen u romanu "Ponos i predrasude" jedinstven je. Njezin tekst je slojevit, gotovo shakespearovski, i valja uranjati u njega redovito - sigurna sam da bih svaki put u njemu pronašla nešto novo. Omiljeni dijelovi "Ponosa i predrasuda" su mi, dakako, dijalozi, koji mi inače nisu mili, jer rijetko tko ih zna mudro raspisati. Rečenice koje Lizzy izmijenjuje s Jane, gospodinom Darcyjem, ali i sa svojim ocem (koji zanimljiv lik!) neke su od najljepših rečenica koje sam ikada pročitala. 

Utjecaj Jane Austen na književnost (zahvaljujući tehnici koju je izmislila, “free indirect discourse”, npr., pisci danas suptilno preuzimaju glas pripovjedača u romanima, i na taj način mijenjaju  perspektive - što je vidljivo već na prvoj stranici "Ponosa i predrasuda"), obrazovanje, pa i na društvo ne može se zanemariti, ali draži od tog utjecaja mi je spokoj koji njezini romani nude. Čitajući "Ponos i predrasude", poželjela sam da kazaljke uspore, poželjela sam ispijati čaj od ruže, brati poljsko cvijeće, pisati pisma, koristiti u svakodnevnom govoru riječi kao što su "jetkost" i "gordost", biti ljubaznija - samo biti. Čudno je da neki način zavidim (fiktivnim) ženama koje su živjele početkom 19. stoljeća, bez ikakvih prava i tekovina modernog čovjeka. Promijenile smo se, društvo je napredovalo u mnogočemu, a zašto onda imam osjećaj da nismo slobodne, da naši okovi nisu nestali, nego samo dobili modernije ruho?

Feministice nisu sklone likovima Jane Austen, smatraju da je veza Elizabeth i Darcyja toksična, da Lizzy nije uzor suvremenoj ženi koja bi morala sebe staviti na prvo mjesto (kupiti si sama cvijeće...), a meni se baš sviđa ideja autorice da muškarac i žena, nesavršeni kakvi jesu, savršeno nadopunjuju jedno drugo, uče jedno drugo, zajedno odrastaju, gledajući u istom smjeru. Jane Austen je romantična praktičarka, a ne revolucionarka - zato je roman "Ponos i predrasude" već dva stoljeća ultimativni roman o odnosu muškarca i žene, o braku, o ljubavi koja prkosi, koja štiti, tješi, hrani i uvijek iznova sve čini novim.