Nakon nekoliko dana provedenih na morskoj obali, zaputila sam se na ladanjsko imanje mojih roditelja, da odmorim dušu (i da odviknem svoje, sada trogodišnje, dijete od nošenja tih zamornih - pelena). Majka me kudila kad bi me noću, nakon cjelodnevnog trčanja za djecom, pronašla s knjigom u ruci. Noć je za spavanje, rekla bi, a ja bih, s nosom u uzbudljivoj pripovijetki, ni ne pogledavši je, odmahnula rukom. Možda sam trebala miloj majci pružiti bolje objašnjenje za moju opsjednutost romanima, ta imam valjda pametnijeg posla od čitanja knjiga, ali nije mi bilo po volji iznova pronalaziti objašnjenja za stvari koje oduvijek bijahu jednostavne - čak ni najdosadniji roman ne može te razočarati koliko to može učiniti ljudska bezobzirnost. Knjige mi oduvijek bijahu utjeha i inspiracija, i iako sam redovito najveći užitak pronalazila u klasicima svjetske književnosti, još uvijek se većina romana ljupke Jane Austen nije udomaćila na mom popisu pročitanih djela.
Dražesna Helena, s kojom prijateljujem u čitateljskom klubu, predložila je za rujan "Opatiju Northanger", jedan od dva romana koje je Jane Austen napisala o Bathu, u kojem je živjela nekoliko godina, i jedan od dva romana koji su objavljeni nakon smrti glasovite književnice (1817.). Riječ je o prvom dovršenom Janeinom romanu (1803.), satiri gotičkih romana iliti živahnom young adult romanu o maštom gonjenoj Catherine Morland, koja, kao i autorica sama, uživa u intrigama gotičkih romana. Nije Catherine tipična heroina, ta i sama književnica nam to neprestano daje do znanja ("Nitko tko je vidio Catherine Morland kao dijete nikad ne bi pretpostavio da je rođena da bude heroina."), nego tek nezgrapna i koščata tamnokosa djevojka sa sela koja je voljela brati zabranjeno cvijeće i kojoj je najsretniji bio dan kad je njena obitelj otpustila njezinog učitelja glazbe. Djevojka neobičnog karaktera poučavala se čitanjem za junakinju romana, a prilika da svoje sanje ostvari pružila joj se kad su je susjedi, gospodin i gospođa Allen, pozvali da s njima pođe u Bath, gdje se gospodin Allen morao uputiti zbog kostobolje.
"Ali kad je mladoj dami suđeno da bude heroina, tvrdoglavost četrdeset okolnih obitelji u tome ju ne može spriječiti. Nešto se mora dogoditi, i dogodit će se, kako bi joj stavilo na put odgovarajućeg junaka."
Uvjerena da je u selu svaki dan isti i žudeći za gradskim pustolovinama, Catherine s gospođom Allen, jednom "od onih mnogobrojnih žena čije društvo ne može izazvati nijedan drugi osjećaj osim iznenađenosti što postoji ijedan muškarac na svijetu kojemu se svidjela dovoljno da ju oženi", odlazi u kazalište i na balove u mondenom Bathu.
"Da je bila starija ili taštija, takvi napadi možda ne bi polučili uspjeh, ali gdje je mladost združena s plahošću potrebna je neobično nepokolebljiva razboritost da jedna djevojka odoli privlačnosti mišljenja kako je oka najljupkija djevojka na svijetu i zahtijevanju da se obveže za ples tako kratko nakon početka poznanstva."
Najprije osamljeno uzdišu jer nikoga ondje ne poznaju, a slučajan susret s gospođom Thorpe, starom znanicom gospođe Allen, to mijenja, pa živahna Catherine uskoro ima best friend forever, prekrasnu Isabellu Thorpe, a upoznaje i naočitog gospodina Henryja Tilneya, koji, oh!, nakon njihovog susreta misteriozno iščezava. Dok se nada njegovom povratku u Bath, dani postaju još uzbudljiviji - u gradu se pojavi Catherinein brat James s prijateljem, Isabellinim bratom Johnom, čija bezgranična umišljenost i zamornost brzo dovode u u sumnju njegovu "univerzalnu dopadljivost." Mladi uživaju u dokolici, vožnjama kočijom i šetnjama predivnim Bathom, a uskoro će, ojađena jer uvijek mora birati između želja svog ustreptalog srca i ljubaznog ophođenja prema družbenicima, Catherine dobiti priliku bolje upoznati gospodina Tilneya i njegovu sestru (novu best friend forever, dakako), i to u opatiji Northanger, dvorcu nalik svim onim zagonetnim dvorcima iz njezinih romana.
"Iskreno se postidjela svog neznanja. Ali nije se trebala stidjeti. Jer ako se ljudi žele zbližiti, moraju biti neznalice. Doći upućen znači doći nesposoban polaskati tuđoj taštini, a to je nešto što bi razborita osoba uvijek željela izbjeći. Posebno bi žena, ako ju je zadesila ta nesreća da išta zna, trebala to skrivati kao zmija noge."
Starinske škrinje, ormari od ebanovine, zaključane odaje u kojima je umrla gospodarica imanja, supruga generala Tilneya, koji mora da je "okorjeo u krivnji" nakon ubojstva ili lišavanja iste te supruge slobode, bude gorljivu znatiželju mlade Catherine koja mora da je nadahnula Daphne du Maurier da napiše "Rebeccu" i Henryja Jamesa da stvori jezivu atmosferu "Okretaja zavrtnja". Ima li istine u slutnjama naše junakinje ili je generalov strašni čin tek na pomolu? I what's love got to do with it? Oh!
Okrepljujući izričaj Jane Austen priču o djevojci bujne mašte pretvara u duhovitu i šarmantnu pustolovinu, kakva je potrebna starmaloj čitateljici (that's me), koja bježi k seoskom životu da bi izbjegla buku i usiljenost života. Posvemašnje dvosmisleni dijalozi, ironično oslikana junakinja i licemjerno držanje gospode, prevrtljive prijateljice, jeziva opatija i duhovite opaske same autorice, koja se često obraća čitatelju, pravdajući naivnu Catherine koja sazrijeva pred čitateljevim očima, čine ovaj roman dostojnim svakog obožavatelja pisane riječi, časna riječ. S razlogom je Charles Darwin znao romane Jane Austen napamet, s razlogom su njezini romani prevedeni na četrdesetak jezika, iako je uvijek živjela na granici siromaštva, pišući na drvenom stolu kraj prozora Chawton Cottagea, vjerujući da nema goreg od udaje bez ljubavi. Nedvojbeno je riječ o intrigantnoj književnici koja je imala mnogo toga za reći, koja je spretno kritizirala, ali i zabavljala društvo u kojem je živjela, i koja svojim izrazito složenim rečenicama već dva stoljeća s lakoćom prenosi čitatelja u neko ljupkije vrijeme, na neko ljupkije mjesto.
"Nije naučila zaboraviti prošlost niti ju opravdati; ali naučila je nadati se da se neće pročuti i da ju možda neće koštati sveg Henryjeva poštovanja. Kako su joj misli još uvijek bile uglavnom posvećene onome što je iz svog bezrazložnog straha mislila i učinila, uskoro je posve jasno shvatila da je sve to bila tlapnja koju je sama stvorila i kojoj se dragovoljno prepustila, da je svakoj beznačajnoj okolnosti pridala važnost vodeći se maštom odlučnom da pronađe razlog za strah, i da je sve tumačila u skladu s ciljem koji si je odredila i prije nego što je ušla u opatiju - čeznula je preplašiti se.... i zaključila je da bi sve to mogla pripisati utjecaju štiva u kojem je ondje uživala."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)