Preskoči na glavni sadržaj

Ljupko ljeto na ladanju

Nakon nekoliko dana provedenih na morskoj obali, zaputila sam se na ladanjsko imanje mojih roditelja, da odmorim dušu (i da odviknem svoje, sada trogodišnje, dijete od nošenja tih zamornih - pelena). Majka me kudila kad bi me noću, nakon cjelodnevnog trčanja za djecom, pronašla s knjigom u ruci. Noć je za spavanje, rekla bi, a ja bih, s nosom u uzbudljivoj pripovijetki, ni ne pogledavši je, odmahnula rukom. Možda sam trebala miloj majci pružiti bolje objašnjenje za moju opsjednutost romanima, ta imam valjda pametnijeg posla od čitanja knjiga, ali nije mi bilo po volji iznova pronalaziti objašnjenja za stvari koje oduvijek bijahu jednostavne - čak ni najdosadniji roman ne može te razočarati koliko to može učiniti ljudska bezobzirnost. Knjige mi oduvijek bijahu utjeha i inspiracija, i iako sam redovito najveći užitak pronalazila u klasicima svjetske književnosti, još uvijek se većina romana ljupke Jane Austen nije udomaćila na mom popisu pročitanih djela.


Dražesna Helena, s kojom prijateljujem u čitateljskom klubu, predložila je za rujan "Opatiju Northanger", jedan od dva romana koje je Jane Austen napisala o Bathu, u kojem je živjela nekoliko godina, i jedan od dva romana koji su objavljeni nakon smrti glasovite književnice (1817.). Riječ je o prvom dovršenom Janeinom romanu (1803.), satiri gotičkih romana iliti živahnom young adult romanu o maštom gonjenoj Catherine Morland, koja, kao i autorica sama, uživa u intrigama gotičkih romana. Nije Catherine tipična heroina, ta i sama književnica nam to neprestano daje do znanja ("Nitko tko je vidio Catherine Morland kao dijete nikad ne bi pretpostavio da je rođena da bude heroina."), nego tek nezgrapna i koščata tamnokosa djevojka sa sela koja je voljela brati zabranjeno cvijeće i kojoj je najsretniji bio dan kad je njena obitelj otpustila njezinog učitelja glazbe. Djevojka neobičnog karaktera poučavala se čitanjem za junakinju romana, a prilika da svoje sanje ostvari pružila joj se kad su je susjedi, gospodin i gospođa Allen, pozvali da s njima pođe u Bath, gdje se gospodin Allen morao uputiti zbog kostobolje.

"Ali kad je mladoj dami suđeno da bude heroina, tvrdoglavost četrdeset okolnih obitelji u tome ju ne može spriječiti. Nešto se mora dogoditi, i dogodit će se, kako bi joj stavilo na put odgovarajućeg junaka."


Uvjerena da je u selu svaki dan isti i žudeći za gradskim pustolovinama, Catherine s gospođom Allen, jednom "od onih mnogobrojnih žena čije društvo ne može izazvati nijedan drugi osjećaj osim iznenađenosti što postoji ijedan muškarac na svijetu kojemu se svidjela dovoljno da ju oženi", odlazi u kazalište i na balove u mondenom Bathu.

"Da je bila starija ili taštija, takvi napadi možda ne bi polučili uspjeh, ali gdje je mladost združena s plahošću potrebna je neobično nepokolebljiva razboritost da jedna djevojka odoli privlačnosti mišljenja kako je oka najljupkija djevojka na svijetu i zahtijevanju da se obveže za ples tako kratko nakon početka poznanstva."


Najprije osamljeno uzdišu jer nikoga ondje ne poznaju, a slučajan susret s gospođom Thorpe, starom znanicom gospođe Allen, to mijenja, pa živahna Catherine uskoro ima best friend forever, prekrasnu Isabellu Thorpe, a upoznaje i naočitog gospodina Henryja Tilneya, koji, oh!, nakon njihovog susreta misteriozno iščezava. Dok se nada njegovom povratku u Bath, dani postaju još uzbudljiviji - u gradu se pojavi Catherinein brat James s prijateljem, Isabellinim bratom Johnom, čija bezgranična umišljenost i zamornost brzo dovode u u sumnju njegovu "univerzalnu dopadljivost." Mladi uživaju u dokolici, vožnjama kočijom i šetnjama predivnim Bathom, a uskoro će, ojađena jer uvijek mora birati između želja svog ustreptalog srca i ljubaznog ophođenja prema družbenicima, Catherine dobiti priliku bolje upoznati gospodina Tilneya i njegovu sestru (novu best friend forever, dakako), i to u opatiji Northanger, dvorcu nalik svim onim zagonetnim dvorcima iz njezinih romana.

"Iskreno se postidjela svog neznanja. Ali nije se trebala stidjeti. Jer ako se ljudi žele zbližiti, moraju biti neznalice. Doći upućen znači doći nesposoban polaskati tuđoj taštini, a to je nešto što bi razborita osoba uvijek željela izbjeći. Posebno bi žena, ako ju je zadesila ta nesreća da išta zna, trebala to skrivati kao zmija noge."


Starinske škrinje, ormari od ebanovine, zaključane odaje u kojima je umrla gospodarica imanja, supruga generala Tilneya, koji mora da je "okorjeo u krivnji" nakon ubojstva ili lišavanja iste te supruge slobode, bude gorljivu znatiželju mlade Catherine koja mora da je nadahnula  Daphne du Maurier da napiše "Rebeccu" i Henryja Jamesa da stvori jezivu atmosferu "Okretaja zavrtnja". Ima li istine u slutnjama naše junakinje ili je generalov strašni čin tek na pomolu? I what's love got to do with it? Oh! 


Okrepljujući izričaj Jane Austen priču o djevojci bujne mašte pretvara u duhovitu i šarmantnu pustolovinu, kakva je potrebna starmaloj čitateljici (that's me), koja bježi k seoskom životu da bi izbjegla buku i usiljenost života. Posvemašnje dvosmisleni dijalozi, ironično oslikana junakinja i licemjerno držanje gospode, prevrtljive prijateljice, jeziva opatija i duhovite opaske same autorice, koja se često obraća čitatelju, pravdajući naivnu Catherine koja sazrijeva pred čitateljevim očima, čine ovaj roman dostojnim svakog obožavatelja pisane riječi, časna riječ. S razlogom je Charles Darwin znao romane Jane Austen napamet, s razlogom su njezini romani prevedeni na četrdesetak jezika, iako je uvijek živjela na granici siromaštva, pišući na drvenom stolu kraj prozora Chawton Cottagea, vjerujući da nema goreg od udaje bez ljubavi. Nedvojbeno je riječ o intrigantnoj književnici koja je imala mnogo toga za reći, koja je spretno kritizirala, ali i zabavljala društvo u kojem je živjela, i koja svojim izrazito složenim rečenicama već dva stoljeća s lakoćom prenosi čitatelja u neko ljupkije vrijeme, na neko ljupkije mjesto. 


"Nije naučila zaboraviti prošlost niti ju opravdati; ali naučila je nadati se da se neće pročuti i da ju možda neće koštati sveg Henryjeva poštovanja. Kako su joj misli još uvijek bile uglavnom posvećene onome što je iz svog bezrazložnog straha mislila i učinila, uskoro je posve jasno shvatila da je sve to bila tlapnja koju je sama stvorila i kojoj se dragovoljno prepustila, da je svakoj beznačajnoj okolnosti pridala važnost vodeći se maštom odlučnom da pronađe razlog za strah, i da je sve tumačila u skladu s ciljem koji si je odredila i prije nego što je ušla u opatiju - čeznula je preplašiti se.... i zaključila je da bi sve to mogla pripisati utjecaju štiva u kojem je ondje uživala."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...