Znam da je Hitchcock navodno rekao da se u Zadru može vidjeti najljepši zalazak sunca, ali Hitchcock se nikad nije vozio cestom u susret Krndiji u smiraj dana. S jedne strane pogled puca na zlatna ovršena polja, a s druge kukuruzi, rodni, ponosno stoje pod ljetnim suncem. Sunce mi gleda u leđa, ubacujem Mijin CD u player (tradicionalno na povratku s mora pjevamo "... kod kuće je najbolje") i mislim si - nigdje, i ni s kim, ne bih radije bila.
Samo je jedna jedina, Slavonija, ali dugo sam šljapkala japankama po crljenici, lutala po istarskim grobljima i čitala neobična imena s nadgrobnih spomenika, jela pizzu i gelato pa sam po povratku kući poželjela talijansku poslasticu - "Priču o jednoj obitelji" Rose Ventrelle. Preporučila mi ju je prijateljica davnih dana, i zaista, već s prvom rečenicom pomislila sam da će mi se svidjeti, onako kako mi se neki ljudi svide na prvu. No, smetnula sam s uma da uglavnom loše procjenjujem ljude i da prvi dojam često vara.
"Kad mi se nostalgija prišulja, uvijek iznova vidim svojeg oca jedne svibanjske večeri prije nekoliko godina..."
"Ti imaš daddy issues", zna me kolega zadirkivati kad god spomenem svog oca. A spominjem ga, baš onoliko koliko svoje očeve spominju i druge djevojčice koje pomalo čeznu za očevom prisutnošću u djetinjstvu. Slaba sam na priče o očevima, tužite me. Glavni lik ovog romana mlada je Maria De Santis iz Barija, neotesanka koja je zabila trn u srce svojoj baki čim se rodila, a tema je njezino odrastanje "na ulicama od bijelog kamena", "ovijeno mirisima svježeg rublja razastrtog na željeznim štrikovima te opojnim mirisima umaka u kojima se teletina satima iskuhavala" (slaba sam i na te gastro-momente u književnosti, možda ste primijetili). Marijino pripovijedanje me podsjetilo na neustrašivu Scout iz "Ubiti pticu rugalicu" jer i ona ima svog Boo Radleya - Michela Beskrvnog - ali, u usporedbi s besprijekornom Harper Lee, Rosa Ventrella je amaterka. Stvarno sam željela da mi se ova knjiga svidi, ali sa svakom stranicom entuzijazam mi je opadao. Maria odrasta u obitelji s dvojicom starije braće, popustljivom majkom i ocem nasilnikom, a kroz prijateljstvo s dječakom iz pogrešne obitelji pokušava izgraditi svoj svijet, mjesto kojem će pripadati, onako kako svojoj obitelji nije nikada pripadala. Njezino susjedstvo zaudara na siromaštvo, imena njegovih živopisnih likova (Vincenzo! Giuseppe!) moraju se izgovarati uz žestoku gestikulaciju (ili sam prečesto s mamom gledala "Čaroliju"), a mnogi od njih moraju se boriti protiv poriva da se junače nasilništvom. Jednostavnost obećava autentičnost, ali autorica neprestano kao da želi od ove obiteljske priče napraviti nešto što ona nije. Ne znam mogu li okriviti prijevod (možda pronaći koji sinonim za rajon ne bi bilo naodmet) ili je stvar stila same autorice, ali rečenice mi nisu klizile glatko niz grlo. Zapravo, neprestano sam imala osjećaj kao da slušam prosječnog pjevača koji izvodi pjesmu koja mu je prevelik zalogaj - falš se činio neizbježnim, pa sam strepila u kiselom iščekivanju.
"Oboje smo bili ružni na svoj način, drugačiji od drugih, i to nas je ujedinilo."
Možda imam prevelika očekivanja - čeznem za knjigama kao što su "Divlje guske" i "Kad svijeće dogore" - u kojima je svaka riječ na svom mjestu, u kojima se krije razlog postojanja lijepe književnosti, u kojima svako poglavlje dira u najbolnije mjesto, čije likove ili zavoliš ili zamrziš. Najgore je kad te knjiga ostavi ravnodušnim. Čitajući o životima u talijanskom getu kojima je "suđeno da se isprepliću", o začaranim krugovima koje je teško prekinuti, priželjkivala sam nepodnošljivu strast, a dobila samo meki nemir koji se rasplinuo s posljednjim retkom. Možda je život takav kakav jest - trpiš u tišini, nekada pobjediš, rijeđe izgubiš. Ponekad život donese odluke umjesto tebe - neki se ljudi, i likovi, s tim mogu pomiriti. Ja ne mogu. Ja čeznem, i volim, i sanjam, i čekam, dok ne dobijem koga želim, dok se ne ugnijezdim, dok se ne umirim, dok ne osjetim - svoj sam na svome. Za taj osjećaj vrijedi riskirati, što god Maria De Santis mislila o tome.
"Ono što ti život otme, izvana i iznutra, nitko ne može vratiti."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)