Moj muž i ja uvijek smo voljeli različite stvari. Ja sam obožavala knjige, on je bio lud za nogometom. Ja sam pjevala u crkvenom zboru, on je pjevao na tribini. Čak nam se i poimanje romantike bitno razlikovalo - ja sam njemu poklanjala čestitke s pjesmama Jacquesa Preverta (na francuskom, jer romantičnije je kad nema pojma što piše), a on je meni slao SMS-ove sa stihovima Miše Kovača. Meni je uzor bila Kat Stratford, a njemu Derek Vinyard. Da ga pitate čime sam ga osvojila, rekao bi: "Košarkom!" (To je, zapravo, jedna kratka priča u kojoj me muž vidio da pogađam dva uzastopna slobodna bacanja pa je ostao impresioniran - nije, jadan, znao da sam najstarija od tri kćeri svoga oca koji je čak i košarkaški koš smjestio u dvorište ne bi li njegove sportski netalentirane kćeri bar malo zavoljele sportske aktivnosti). Da se mene pita, spojilo nas je nešto sasvim drugo. Naime, kad smo se upoznali, moj mi se muž upisao u leksikon (što se čudite, on je bio 8.a, a ja 8.e našičke osnovne škole, leksikoni su bili hit) i, iako je bio škrt na riječima, na pitanje o najdražoj knjizi odgovorio je - "Trojica u Trnju". Pravila sam se važna pa sam u to vrijeme kao najdražu knjigu navodila "Deset malih crnaca" Agathe Christie, knjigu koja nije lektirni naslov i koju moji prijatelji nisu pročitali, ali navođenje Pavličićeve knjige me oduševilo - značilo je da je znatiželjan i pravedan, da cijeni prijateljstvo, da čita lektire i da ga knjiga može zaintrigirati i zabaviti. Hm, I can work with that.
Nije "Trojica u Trnju" jedini roman Pavla Pavličića u kojem se junače mozak operacije Hrvoje, brzopleti Tut i brbljavi Braco, mogli smo ih sresti i u "Zelenom tigru" i u "Petlji", ali "Trojica u Trnju" obilježila su generacije. Moja ju je čitala u izdanju Biblioteke Stribor izdavačke kuće Znanje iz 1998. godine i jamčim da bi ilustraciju naslovnice, za koju je zaslužan Goran Čiča, prepoznao svaki bivši učenik mog razreda, bio on knjiški moljac ili ne. "Trojicu" su svi zavoljeli jer Pavao Pavličić piše za djecu ne gledajući na tekst kao na priliku za edukaciju neukih, nego sa ciljem da se djeca osjećaju važno, da osjećaju da mogu utjecati na razvoj događaja, da mogu mijenjati svijet - kad piše za djecu, Pavličić nije pisac, nego jedan od tih fakina. Zato, kad je Lađa od vode izdala novi roman s dobro poznatim junacima, rezervirala sam svoj primjerak.
U novoj pustolovini, romanu "Dva duga dana", Pavličić ne samo da oživljava Hrvoja, Tuta i Bracu, nego ih upoznaje i sa donjuanovskim policijskim inspektorom Vladom Šoštarom (koji hoda s Hrvojevom tetkom, naravno), vjernim partnerom njegovog legendarnog Ive Remetina, urednika Crne kronike i protagonista poznatih Pavličićevih krimića. Duga dva dana naši momci proživljavaju u zagrebačkom naselju Dugave, kad na običnom prespavancu, na Tutovom balkonu pronalaze dlakavo iznenađenje. Eh, zato ne pišem osvrte na krimiće - ništa osim toga ne smijem otkriti, izgubila bi se draž. Ima tu životinjskih nagona, susreta s beskućnicima, kockarima i veterinarima, borbe između laži i istine, dobra i zla - sve što jednom djetetu treba da bi uz knjigu rastao. Pavličiću znaju prigovoriti da piše staromodno, ali znate kako je s muškarcima - što su stariji, to su šarmantniji, a takve su im i knjige. Doduše, modernizirao se profesor Pavličić, njegovi se likovi koriste tekovinama modernog svijeta (iako mi se čini da između redaka mogu namirisati autorovu ravnodušnost prema njima), ali zgode ovih pajdaša dobro bi funkcionirale na bilo kojem mjestu, u bilo kojem razdoblju. Hrvoje, Tut i Braco bit će sinonim za pustolovinu i našoj djeci, nimalo ne sumnjam. Nadam se samo da im starci neće izgubiti pustolovni duh i da će im uvijek biti saveznici, baš kao što su Hrvoju, Tutu i Braci njihovi roditelji.
Odrasli smo, muž i ja. On sada slabo zalazi na tribine, a ja sam se malo odmaknula od krimića. Sve smo sličniji. Sada nam je romantično popiti kavu za kuhinjskim stolom poslije ručka, dok se djeca svađaju i prolijevaju Cedevitu po stolu. Narast će i djeca, bit će tu bora i bit će sijede kose (dao Bog!), ali neke stvari se nikad neće promijeniti - jer knjige, a i ljude, koje zavoliš kao dijete, voliš dokle god si živ.
Prekrasno draga snajko
OdgovoriIzbriši