Preskoči na glavni sadržaj

Matija - dnevnik jedne mame

Imam dvije bilježnice, jednu plavu, i jednu zelenu. Tu i tamo, uzmem ih u ruke i napišem Franki i Jurju koju rečenicu - zabilježim njihove smiješne izjave i interese, svoje želje i nade za budućnost. No, ovih dana, iako je Franka proslavila 6. rođendan i prilika zahtjeva da se nešto i zapiše u to ime, ne mogu pisati. Idu mi djeca na živce. Idu mi na živce galama, trčanje, skakanje po kauču, padanje, sudaranje, otimanje, čupanje, guranje, plakanje, živcira me što sve moram reći pedeset puta, što me se ignorira i mota oko malog prsta. Nitko ti to ne kaže za vrijeme trudnoće. Svi samo najavljuju trudnički sjaj i majčinsku ljubav - nitko ti ne kaže da će ti ići na živce djeca o kojoj si sanjao, i da će ti ići na živce ta osoba, ta mama, koja si postala, ta galama koju stvaraš, i svi ti pokušaji mirenja i obrnute psihologije koje si u očaju prisiljena primjenjivati na vlastitoj djeci. Nitko ti to nije rekao. A da ti je i rekao, bi li mu povjerovala?


Ne znam zašto sam u stanju krajnje rastrojenosti i mameće iscrpljenosti u knjižnici zgrabila ovu knjigu, ali jesam. Znala sam da ju je napisala majka dječaka koji je donio radost u tolike živote, majka dječaka koji se borio protiv raka, i koji je, borben do kraja, bitku ipak izgubio prije nego je postao punoljetan.

"Matija - dnevnik jedne mame" Dijane Brnčić nije poezija, nije bajka, nego živo sjećanje majke koja je umirućem djetetu obećala osvrt na njegov život. Počela ga je pisati bez okolišanja, počevši s predivnim pismom koje je Matija napisao svojim roditeljima završivši osnovnu školu ("Hvala vam na najljepših 15 godina Života i svemu učinjenom za mene."), iz kojeg je čitatelju odmah jasno - Matija nije bio prosječni, bijesni tinejdžer, dapače, njegov veseli duh cijenio je trud svojih roditelja i činio sve da ih učini ponosnima. Pomagao je roditeljima, imao krasan odnos s bakom, nikad nije bio loše raspoložen, a takvog ga se sjećaju i sve njegove odgojiteljice i učiteljice. Nakon što je upisao srednju medicinsku školu, počeo je Matijin križni put - jednom običnom sportskom ozljedom koljena koja je najavila borbu između života i smrti. "Tu smo gdje smo, prihvatit ćemo situaciju i iz nje izvući najbolje što možemo. Zajedno smo, borit ćemo se, nećemo dramiti niti odustati", obitelj je bila složna, ali usred Matijinih kemoterapija, Dijana je izgubila muža. Požrtvovni Kajo, koji je i glavu obrijao kao znak podrške Matiji, imao je moždani udar ("Nakon Kajina sprovoda vratila sam se isti dan u Zagreb. Nisam imala vremena za tugu i suze. Morala sam se nastaviti boriti za našeg sina."). Matiji su kemoterapije i operacije pomagale u borbi protiv osteosarkoma desnog femura, ali metastaze na plućima presudile su tom srčanom košarkašu kojeg su zavoljeli svi na odjelu onkologije na Kantridi ("Prislonila sam glavu na njegova prsa i on je izdahnuo. Poljubila sam svaki centimetar njegova napaćenog tijela. Sestra Branka i Jasenka pomogle su mi obući mu dres. Gledam sestru Jasenku kako ga ljubi u čelo, zatim ga i sestra Branka ljubi na isti način. Je li to njihov posao?").


Nije ovo knjiga koju bi bila grehota spoilati, jer čitatelju je na samom početku jasno da nema happy enda. A opet, nakon dva sata plakanja nad knjigom mame Katalinić, nekako sam si pomislila - ovo, zapravo, jest happy end, happy life. Matija je bio anđeo na Zemlji, momak koji je uljepšao živote svojim roditeljima i prijateljima, koji se velikodušno borio za nemoćne, pokazao hrabrost kad bi mnogi posustali, uvijek bio ljubazan, kako su ga roditelji naučili. Njegova majka može biti ponosna. Svojom je ljubavlju odgojila to dijete i neustrašivo ga bodrila do kraja. Ispunila je svoje poslanje.

Vjerujem da će joj svaki roditelj biti zahvalan na ovom osvrtu na Matijin život. Potrebne su nam takve priče, da se trgnemo, da prestanemo uzimati djecu, a i supružnike, zdravo za gotovo, i da budemo zahvalni, bar nakratko. Teško je biti roditelj, i u zdravlju, i u bolesti, ali Dijana Brnčić podsjetila me da su majčina briga, trud i ljubav nepogrešivi, da uvijek vode do vječnog života. Zatvorivši knjigu, uvukla sam se kraj Franke u krevet i, iako sam bila svjesna da ću ponovno vikati na njih, i da će me izluditi svojim svađama i neposlušnošću, slanih i otečenih očiju, ležala sam i slušala disanje svoje djece. Sretna, i zahvalna. A sutra što Bog da.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...