Preskoči na glavni sadržaj

Matija - dnevnik jedne mame

Imam dvije bilježnice, jednu plavu, i jednu zelenu. Tu i tamo, uzmem ih u ruke i napišem Franki i Jurju koju rečenicu - zabilježim njihove smiješne izjave i interese, svoje želje i nade za budućnost. No, ovih dana, iako je Franka proslavila 6. rođendan i prilika zahtjeva da se nešto i zapiše u to ime, ne mogu pisati. Idu mi djeca na živce. Idu mi na živce galama, trčanje, skakanje po kauču, padanje, sudaranje, otimanje, čupanje, guranje, plakanje, živcira me što sve moram reći pedeset puta, što me se ignorira i mota oko malog prsta. Nitko ti to ne kaže za vrijeme trudnoće. Svi samo najavljuju trudnički sjaj i majčinsku ljubav - nitko ti ne kaže da će ti ići na živce djeca o kojoj si sanjao, i da će ti ići na živce ta osoba, ta mama, koja si postala, ta galama koju stvaraš, i svi ti pokušaji mirenja i obrnute psihologije koje si u očaju prisiljena primjenjivati na vlastitoj djeci. Nitko ti to nije rekao. A da ti je i rekao, bi li mu povjerovala?


Ne znam zašto sam u stanju krajnje rastrojenosti i mameće iscrpljenosti u knjižnici zgrabila ovu knjigu, ali jesam. Znala sam da ju je napisala majka dječaka koji je donio radost u tolike živote, majka dječaka koji se borio protiv raka, i koji je, borben do kraja, bitku ipak izgubio prije nego je postao punoljetan.

"Matija - dnevnik jedne mame" Dijane Brnčić nije poezija, nije bajka, nego živo sjećanje majke koja je umirućem djetetu obećala osvrt na njegov život. Počela ga je pisati bez okolišanja, počevši s predivnim pismom koje je Matija napisao svojim roditeljima završivši osnovnu školu ("Hvala vam na najljepših 15 godina Života i svemu učinjenom za mene."), iz kojeg je čitatelju odmah jasno - Matija nije bio prosječni, bijesni tinejdžer, dapače, njegov veseli duh cijenio je trud svojih roditelja i činio sve da ih učini ponosnima. Pomagao je roditeljima, imao krasan odnos s bakom, nikad nije bio loše raspoložen, a takvog ga se sjećaju i sve njegove odgojiteljice i učiteljice. Nakon što je upisao srednju medicinsku školu, počeo je Matijin križni put - jednom običnom sportskom ozljedom koljena koja je najavila borbu između života i smrti. "Tu smo gdje smo, prihvatit ćemo situaciju i iz nje izvući najbolje što možemo. Zajedno smo, borit ćemo se, nećemo dramiti niti odustati", obitelj je bila složna, ali usred Matijinih kemoterapija, Dijana je izgubila muža. Požrtvovni Kajo, koji je i glavu obrijao kao znak podrške Matiji, imao je moždani udar ("Nakon Kajina sprovoda vratila sam se isti dan u Zagreb. Nisam imala vremena za tugu i suze. Morala sam se nastaviti boriti za našeg sina."). Matiji su kemoterapije i operacije pomagale u borbi protiv osteosarkoma desnog femura, ali metastaze na plućima presudile su tom srčanom košarkašu kojeg su zavoljeli svi na odjelu onkologije na Kantridi ("Prislonila sam glavu na njegova prsa i on je izdahnuo. Poljubila sam svaki centimetar njegova napaćenog tijela. Sestra Branka i Jasenka pomogle su mi obući mu dres. Gledam sestru Jasenku kako ga ljubi u čelo, zatim ga i sestra Branka ljubi na isti način. Je li to njihov posao?").


Nije ovo knjiga koju bi bila grehota spoilati, jer čitatelju je na samom početku jasno da nema happy enda. A opet, nakon dva sata plakanja nad knjigom mame Katalinić, nekako sam si pomislila - ovo, zapravo, jest happy end, happy life. Matija je bio anđeo na Zemlji, momak koji je uljepšao živote svojim roditeljima i prijateljima, koji se velikodušno borio za nemoćne, pokazao hrabrost kad bi mnogi posustali, uvijek bio ljubazan, kako su ga roditelji naučili. Njegova majka može biti ponosna. Svojom je ljubavlju odgojila to dijete i neustrašivo ga bodrila do kraja. Ispunila je svoje poslanje.

Vjerujem da će joj svaki roditelj biti zahvalan na ovom osvrtu na Matijin život. Potrebne su nam takve priče, da se trgnemo, da prestanemo uzimati djecu, a i supružnike, zdravo za gotovo, i da budemo zahvalni, bar nakratko. Teško je biti roditelj, i u zdravlju, i u bolesti, ali Dijana Brnčić podsjetila me da su majčina briga, trud i ljubav nepogrešivi, da uvijek vode do vječnog života. Zatvorivši knjigu, uvukla sam se kraj Franke u krevet i, iako sam bila svjesna da ću ponovno vikati na njih, i da će me izluditi svojim svađama i neposlušnošću, slanih i otečenih očiju, ležala sam i slušala disanje svoje djece. Sretna, i zahvalna. A sutra što Bog da.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...