Preskoči na glavni sadržaj

Matija - dnevnik jedne mame

Imam dvije bilježnice, jednu plavu, i jednu zelenu. Tu i tamo, uzmem ih u ruke i napišem Franki i Jurju koju rečenicu - zabilježim njihove smiješne izjave i interese, svoje želje i nade za budućnost. No, ovih dana, iako je Franka proslavila 6. rođendan i prilika zahtjeva da se nešto i zapiše u to ime, ne mogu pisati. Idu mi djeca na živce. Idu mi na živce galama, trčanje, skakanje po kauču, padanje, sudaranje, otimanje, čupanje, guranje, plakanje, živcira me što sve moram reći pedeset puta, što me se ignorira i mota oko malog prsta. Nitko ti to ne kaže za vrijeme trudnoće. Svi samo najavljuju trudnički sjaj i majčinsku ljubav - nitko ti ne kaže da će ti ići na živce djeca o kojoj si sanjao, i da će ti ići na živce ta osoba, ta mama, koja si postala, ta galama koju stvaraš, i svi ti pokušaji mirenja i obrnute psihologije koje si u očaju prisiljena primjenjivati na vlastitoj djeci. Nitko ti to nije rekao. A da ti je i rekao, bi li mu povjerovala?


Ne znam zašto sam u stanju krajnje rastrojenosti i mameće iscrpljenosti u knjižnici zgrabila ovu knjigu, ali jesam. Znala sam da ju je napisala majka dječaka koji je donio radost u tolike živote, majka dječaka koji se borio protiv raka, i koji je, borben do kraja, bitku ipak izgubio prije nego je postao punoljetan.

"Matija - dnevnik jedne mame" Dijane Brnčić nije poezija, nije bajka, nego živo sjećanje majke koja je umirućem djetetu obećala osvrt na njegov život. Počela ga je pisati bez okolišanja, počevši s predivnim pismom koje je Matija napisao svojim roditeljima završivši osnovnu školu ("Hvala vam na najljepših 15 godina Života i svemu učinjenom za mene."), iz kojeg je čitatelju odmah jasno - Matija nije bio prosječni, bijesni tinejdžer, dapače, njegov veseli duh cijenio je trud svojih roditelja i činio sve da ih učini ponosnima. Pomagao je roditeljima, imao krasan odnos s bakom, nikad nije bio loše raspoložen, a takvog ga se sjećaju i sve njegove odgojiteljice i učiteljice. Nakon što je upisao srednju medicinsku školu, počeo je Matijin križni put - jednom običnom sportskom ozljedom koljena koja je najavila borbu između života i smrti. "Tu smo gdje smo, prihvatit ćemo situaciju i iz nje izvući najbolje što možemo. Zajedno smo, borit ćemo se, nećemo dramiti niti odustati", obitelj je bila složna, ali usred Matijinih kemoterapija, Dijana je izgubila muža. Požrtvovni Kajo, koji je i glavu obrijao kao znak podrške Matiji, imao je moždani udar ("Nakon Kajina sprovoda vratila sam se isti dan u Zagreb. Nisam imala vremena za tugu i suze. Morala sam se nastaviti boriti za našeg sina."). Matiji su kemoterapije i operacije pomagale u borbi protiv osteosarkoma desnog femura, ali metastaze na plućima presudile su tom srčanom košarkašu kojeg su zavoljeli svi na odjelu onkologije na Kantridi ("Prislonila sam glavu na njegova prsa i on je izdahnuo. Poljubila sam svaki centimetar njegova napaćenog tijela. Sestra Branka i Jasenka pomogle su mi obući mu dres. Gledam sestru Jasenku kako ga ljubi u čelo, zatim ga i sestra Branka ljubi na isti način. Je li to njihov posao?").


Nije ovo knjiga koju bi bila grehota spoilati, jer čitatelju je na samom početku jasno da nema happy enda. A opet, nakon dva sata plakanja nad knjigom mame Katalinić, nekako sam si pomislila - ovo, zapravo, jest happy end, happy life. Matija je bio anđeo na Zemlji, momak koji je uljepšao živote svojim roditeljima i prijateljima, koji se velikodušno borio za nemoćne, pokazao hrabrost kad bi mnogi posustali, uvijek bio ljubazan, kako su ga roditelji naučili. Njegova majka može biti ponosna. Svojom je ljubavlju odgojila to dijete i neustrašivo ga bodrila do kraja. Ispunila je svoje poslanje.

Vjerujem da će joj svaki roditelj biti zahvalan na ovom osvrtu na Matijin život. Potrebne su nam takve priče, da se trgnemo, da prestanemo uzimati djecu, a i supružnike, zdravo za gotovo, i da budemo zahvalni, bar nakratko. Teško je biti roditelj, i u zdravlju, i u bolesti, ali Dijana Brnčić podsjetila me da su majčina briga, trud i ljubav nepogrešivi, da uvijek vode do vječnog života. Zatvorivši knjigu, uvukla sam se kraj Franke u krevet i, iako sam bila svjesna da ću ponovno vikati na njih, i da će me izluditi svojim svađama i neposlušnošću, slanih i otečenih očiju, ležala sam i slušala disanje svoje djece. Sretna, i zahvalna. A sutra što Bog da.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...