Preskoči na glavni sadržaj

Matija - dnevnik jedne mame

Imam dvije bilježnice, jednu plavu, i jednu zelenu. Tu i tamo, uzmem ih u ruke i napišem Franki i Jurju koju rečenicu - zabilježim njihove smiješne izjave i interese, svoje želje i nade za budućnost. No, ovih dana, iako je Franka proslavila 6. rođendan i prilika zahtjeva da se nešto i zapiše u to ime, ne mogu pisati. Idu mi djeca na živce. Idu mi na živce galama, trčanje, skakanje po kauču, padanje, sudaranje, otimanje, čupanje, guranje, plakanje, živcira me što sve moram reći pedeset puta, što me se ignorira i mota oko malog prsta. Nitko ti to ne kaže za vrijeme trudnoće. Svi samo najavljuju trudnički sjaj i majčinsku ljubav - nitko ti ne kaže da će ti ići na živce djeca o kojoj si sanjao, i da će ti ići na živce ta osoba, ta mama, koja si postala, ta galama koju stvaraš, i svi ti pokušaji mirenja i obrnute psihologije koje si u očaju prisiljena primjenjivati na vlastitoj djeci. Nitko ti to nije rekao. A da ti je i rekao, bi li mu povjerovala?


Ne znam zašto sam u stanju krajnje rastrojenosti i mameće iscrpljenosti u knjižnici zgrabila ovu knjigu, ali jesam. Znala sam da ju je napisala majka dječaka koji je donio radost u tolike živote, majka dječaka koji se borio protiv raka, i koji je, borben do kraja, bitku ipak izgubio prije nego je postao punoljetan.

"Matija - dnevnik jedne mame" Dijane Brnčić nije poezija, nije bajka, nego živo sjećanje majke koja je umirućem djetetu obećala osvrt na njegov život. Počela ga je pisati bez okolišanja, počevši s predivnim pismom koje je Matija napisao svojim roditeljima završivši osnovnu školu ("Hvala vam na najljepših 15 godina Života i svemu učinjenom za mene."), iz kojeg je čitatelju odmah jasno - Matija nije bio prosječni, bijesni tinejdžer, dapače, njegov veseli duh cijenio je trud svojih roditelja i činio sve da ih učini ponosnima. Pomagao je roditeljima, imao krasan odnos s bakom, nikad nije bio loše raspoložen, a takvog ga se sjećaju i sve njegove odgojiteljice i učiteljice. Nakon što je upisao srednju medicinsku školu, počeo je Matijin križni put - jednom običnom sportskom ozljedom koljena koja je najavila borbu između života i smrti. "Tu smo gdje smo, prihvatit ćemo situaciju i iz nje izvući najbolje što možemo. Zajedno smo, borit ćemo se, nećemo dramiti niti odustati", obitelj je bila složna, ali usred Matijinih kemoterapija, Dijana je izgubila muža. Požrtvovni Kajo, koji je i glavu obrijao kao znak podrške Matiji, imao je moždani udar ("Nakon Kajina sprovoda vratila sam se isti dan u Zagreb. Nisam imala vremena za tugu i suze. Morala sam se nastaviti boriti za našeg sina."). Matiji su kemoterapije i operacije pomagale u borbi protiv osteosarkoma desnog femura, ali metastaze na plućima presudile su tom srčanom košarkašu kojeg su zavoljeli svi na odjelu onkologije na Kantridi ("Prislonila sam glavu na njegova prsa i on je izdahnuo. Poljubila sam svaki centimetar njegova napaćenog tijela. Sestra Branka i Jasenka pomogle su mi obući mu dres. Gledam sestru Jasenku kako ga ljubi u čelo, zatim ga i sestra Branka ljubi na isti način. Je li to njihov posao?").


Nije ovo knjiga koju bi bila grehota spoilati, jer čitatelju je na samom početku jasno da nema happy enda. A opet, nakon dva sata plakanja nad knjigom mame Katalinić, nekako sam si pomislila - ovo, zapravo, jest happy end, happy life. Matija je bio anđeo na Zemlji, momak koji je uljepšao živote svojim roditeljima i prijateljima, koji se velikodušno borio za nemoćne, pokazao hrabrost kad bi mnogi posustali, uvijek bio ljubazan, kako su ga roditelji naučili. Njegova majka može biti ponosna. Svojom je ljubavlju odgojila to dijete i neustrašivo ga bodrila do kraja. Ispunila je svoje poslanje.

Vjerujem da će joj svaki roditelj biti zahvalan na ovom osvrtu na Matijin život. Potrebne su nam takve priče, da se trgnemo, da prestanemo uzimati djecu, a i supružnike, zdravo za gotovo, i da budemo zahvalni, bar nakratko. Teško je biti roditelj, i u zdravlju, i u bolesti, ali Dijana Brnčić podsjetila me da su majčina briga, trud i ljubav nepogrešivi, da uvijek vode do vječnog života. Zatvorivši knjigu, uvukla sam se kraj Franke u krevet i, iako sam bila svjesna da ću ponovno vikati na njih, i da će me izluditi svojim svađama i neposlušnošću, slanih i otečenih očiju, ležala sam i slušala disanje svoje djece. Sretna, i zahvalna. A sutra što Bog da.


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...
3 komentara
Pročitajte više

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...
Objavi komentar
Pročitajte više

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...
Objavi komentar
Pročitajte više

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...
Objavi komentar
Pročitajte više