Naša nas je nastavnica glazbenog silom željela naučiti svirati instrument pa smo u petom razredu svi imali blok flaute u rukama (svi osim našeg kolege Špolje, on je imao melodiku) i patili se s pištanjem. Kratkoprsta kakva jesam, mrzila sam tu frulu (još uvijek imam traume od one popevke "dil dil dil dil dil"), sve do jedne subote uvečer. Godina je 1998., 22:30, Dinko Komadina (Dinko, dugujem ti pola svoje REC-kolekcije) u Top 20 najavljuje new entry - irski kvartet The Corrs. Radijom se prolomi "So young", i ostalo je povijest. Reče Dinko da se radi o obiteljskom bendu, da Jim svira žičane instrumente, Sharon violinu, Caroline udaraljke, a Andrea - blok flautu. Ne gitaru, ne klavir, nego blok flautu - običnu majušnu thin whistel. Frula je odjednom postala kul i bila sam njome očarana gotovo koliko i divnom Andreom Corr (još uvijek mi je girl crush). Njezino je umijeće sviranja instrumenta toliko milog Keltima zaslužno za sve warm and fuzzy feelings koje gajim za dobru staru Irsku, pa i za moju ljubav prema U2, a Unplugged Corrsa, iako ga nitko nikad ne svrstava na best of popise, i danas mi je najdraži MTV-jev bestrujni uradak.
Nedavno smo se u domaji družili s prijateljima koji su prije dvije godine postali stanovnici Dublina - bilo je teško pozdraviti se, otpraviti ih na avion, moram priznati. Možda i teže nego prije dvije godine. Stvarnije. Vjerojatno sam se zato prihvatila knjige irskog književnika Josepha O'Connora, čija je "Igra sjena" nedavno osvojila i Hrvate (sve njegove knjige prevela je Fraktura). Riječ je o izrazito ugodnom govorniku koji voli knjige, ljude, i Irsku - njegovi su intervjui uvijek zanimljivi i vrve preporukama za knjiške moljce. Svaki fan Josepha O'Connora zna da je on brat slavne Sinead, da je zbog "Lovca u žitu" i "Moje rođakinje Rachel" posao novinara zamijenio pozivom književnika, da mu je posljednji roman nadahnut Bramom Stokerom, da cijeni čitatelje ("Every great reader is a writer actually", rekao je jednom), i da je "Zvijezdu mora", svoj najveći hit, počeo pisati nakon što mu se u mislima javio lik šepavog čovjeka, "u odjeći boje pepela", koji korača brodom, "od pramca do krme, od sumraka do prvog svjetla", okajavajući svoje grijehe ili planirajući osvetu. Njegova ga je priča jako zanimala pa se, neplanirano, otisnuo u svijet povijesne fikcije - i još uvijek uspješno plovi tim žanrom.
Nedavno smo se u domaji družili s prijateljima koji su prije dvije godine postali stanovnici Dublina - bilo je teško pozdraviti se, otpraviti ih na avion, moram priznati. Možda i teže nego prije dvije godine. Stvarnije. Vjerojatno sam se zato prihvatila knjige irskog književnika Josepha O'Connora, čija je "Igra sjena" nedavno osvojila i Hrvate (sve njegove knjige prevela je Fraktura). Riječ je o izrazito ugodnom govorniku koji voli knjige, ljude, i Irsku - njegovi su intervjui uvijek zanimljivi i vrve preporukama za knjiške moljce. Svaki fan Josepha O'Connora zna da je on brat slavne Sinead, da je zbog "Lovca u žitu" i "Moje rođakinje Rachel" posao novinara zamijenio pozivom književnika, da mu je posljednji roman nadahnut Bramom Stokerom, da cijeni čitatelje ("Every great reader is a writer actually", rekao je jednom), i da je "Zvijezdu mora", svoj najveći hit, počeo pisati nakon što mu se u mislima javio lik šepavog čovjeka, "u odjeći boje pepela", koji korača brodom, "od pramca do krme, od sumraka do prvog svjetla", okajavajući svoje grijehe ili planirajući osvetu. Njegova ga je priča jako zanimala pa se, neplanirano, otisnuo u svijet povijesne fikcije - i još uvijek uspješno plovi tim žanrom.
"Zvijezda mora" nije samo djelo jednog autora - ova "priča o troje ili četvero ljudi" zapravo je djelo novinara New York Timesa, G. Grantleya Dixona, koji je bio jedan od putnika na tom brodu posvećenom Djevici Mariji (lat. Stella Maris), kojoj su bile upravljene molitve Iraca koji su "crne 1847." bježali u Ameriku. "Zvijezda je u svom životu poslužila najplemenitijim i najnižim ljudskim strastima", a u revijalnom tonu nastavila je i tijekom putovanja dugog nekoliko tjedana, na kojem su se susreli stari poznanici i ljubavnici iz Connemare, okruga Galway. Danas Connemaru, zemlju "divlje ljepote", kako ju je opisao Oscar Wilde, smatraju utočištem gaelskog irskog jezika, a nekoć je bila mjesto krajnjeg siromaštva i očaja - ground zero Velike gladi. 1845. Irsku je pogodila nestašica hrane - gljivica uvezena iz Amerike uzrokovala je propast krumpira, jedine poljoprivredne kulture koju su uzgajali irski seljaci, a kojom se lako mogla prehraniti velika katolička obitelj. Nije samo krumpir odgovoran za glad u Irskoj, nego i loša politika Britanije. Zemljoposjednicima je nametnut veći porez, a budući da su ga plaćali prema broju stanara, kmetova na svojoj zemlji, uslijed gladi je došlo do masovnih deložacija (i stvaranja šatorskih naselja). Neki su nastojali pomoći svojim stanarima, ali većina je mislila na sebe. Britanija je nastavila sa izvozom hrane iz Irske, unatoč gladi, a pokušajem spašavanja irskog stanovništva smatrali su organizaciju javnih radova, za koje bi seljaci dobivali novac nedostatan za potrebe jednog čovjeka, a kamoli obitelji. Pretpostavlja se da je od gladi umrlo gotovo dva milijuna ljudi, a toliko ih je i iselilo u Sjedinjene Američke Države i Kanadu. Neki povjesničari o ovom događaju govore i kao o genocidu, budući da je zauvijek promijenio Irsku, njezine ljude i njihov jezik ("Mharbh an gorta achan rud" iliti "Glad je ubila sve").
Usred tog kaosa nalaze se privremeni stanovnici "Zvijezde mora," nekoć žitelji najbogatijeg kraljevstva na zemlji. Najveća zvijezda plovidbe je lord David Merridith, koji u New York putuje sa suprugom Laurom i dvojicom sinova, ostavljajući svoje veliko imanje u Connemari, s kojeg je njegov otac nemilosrdno otjerao sve stanare, zbog čega se njegova mila majka Verity okreće u grobu, a mnogi traže osvetu. Kao suprotnost uvaženom lordu, zastupniku u parlamentu, nalazimo Piusa Mulveya, šepavca s početka priče, prezrenu kukavicu, lica "sastavljenog od ukradenih dijelova nekoliko različitih muškaraca." Pius Mulvey, čovjek s planom, možda jest glavni lik romana, ali Mary Duane je junakinja romana. Tridesetinneštogodišnjakinju iz Connemare dobro poznaju i lord i odmetnik, njezin je život isprepleten s njihovim životima - ona im je u mnogočemu svjetlo i misao vodilja, nalik svojoj imenjakinji, Djevici. Kao svjedok nemilim događajima iz prosinca 1847. stoji Grantley Dixon, Amerikanac osupnut kataklizmom koja je pogodila Irce, prisiljen na pisanje. Nisu samo bilješke stranog dopisnika ono što čini ovu priču uvjerljivom - Joseph O'Connor pribjegao je svim mogućim metodama bilježenja teksta, nalik Bramu Stokeru u "Drakuli" ili npr. Stephenu Kingu u "Carrie." Kroz pisma imigranata, zapisa iz starih dnevnika, kapetanovog dnevnika ("1847. Brodski dnevnik Josiasa Tukea Lockwooda, kapetana broda, prevozi 2,5 tona žive za Alabama Mining Co. i 40 vreća pošiljaka Kraljevske pošte, 402 1/2 putnika trećeg razreda i 15 prvog, 37 članova posade), pa i crtežima koje su nastali u doba Velike gladi, on je stvorio svijet u kojem ne bismo željeli živjeti, a koji je ipak bio stvarnost mnogima. Trud koji je uložio ogleda se u bilješkama o literaturi koje je velikodušno podijelio na samom kraju knjige, ali i činjenici da je "Zvijezda mora" u kratkom roku prirasla k srcu čitatelja.
Brod kao "golema tegleća životinja čija se rebra naprežu kao da će puknuti", smrad truleži i plijesni koji se može zagrabiti rukom, svakodnevni pokopi na moru uslijed gubitka putnika umrlih od tifusa i drugih zaraznih bolesti ("Morskih pasa ima više nego inače.") ne ocrtavaju atmosferu u kojoj bi se čitatelj mogao opustiti. Ipak, u očajničkim vremenima čovjek najbolje upoznaje svoju prirodu, a Joseph O'Connor nedvojbeno je "Zvijezdom mora" prikazao pravu prirodu irskih tragičara i junaka. Narodu koji u svom jeziku poznaje dvadeset riječi za zemlju ocean je postao dom (i počivalistem), a valovi samo dodatno uzburkavaju osjećaje koji vrebaju ispod kože. Odmjerenim pripovijedanjem, s puno empatije, bez tajni, O'Connor nam u ovom miksu trilera (jer, odmah saznajemo ime žrtve ubojstva, iako je ona itekako živa do samoga kraja romana), gotičkog romana i ljubavnog romana daje uvid u odnos između oca i sina, u odnos braće, odnos dvoje zaljubljenih, muža i žene, pa i odnos preljubnika. Sam je autor rekao da je ovo muzikalan roman o ljubavi, i ne bih mu proturječila - u moru razvrata, očaja i propasti, ljubav je ono što okreće stranice. "Ljubav je ono neizgovoreno", rekla je Mary Duane, cannamarska Molly Malone. Čini mi se da joj čujem glas kad zasvira flauta - čvrst i odmjeren, omotan u zaboravljenu nježnost i bolne uspomene, prožet hrabrošću i prošlošću o kojima ne treba šutjeti.
"Ništa ga nije pripremilo za tu činjenicu: glad. Za pogrebne jame i krikove. Hrpe mrtvih tijela. Zadah smrti na uskim cestama. Ono sunčano, mrazno jutro kada je iz gostionice u Cashelu pješice išao u Carnu - jer sunce je još sjalo u toj zemlji ukinutih šansi - i vidio tri starice kako se tuku oko strvine psa. Čovjeka uhićenog u okolici Clifdena, optuženog da je pojeo truplo svog djeteta. Praznina na njegovom licu dok su ga unosili u sudnicu jer nije mogao hodati od gladi. Prazninu kad su ga proglasili krivim i odveli. Prazninu čovjeka koji je postao parija. Dixon nije imao riječi za to. Nitko nije imao riječi za to.
Ipak, može li se šutjeti? Što šutnja znači? Može li čovjek sebi dopustiti da ne kaže baš ništa na takve stvari? Šutjeti zapravo znači poručiti nešto zvučno, da se to nikad nije dogodilo, da ti ljudi nisu bili važni. Nisu bili bogati. Nisu bili kultivirani. Nisu vodili uglađene dijaloge - mnogi, zapravo, uopće nisu govorili. Umrli su vrlo tiho. Umrli su u mraku. A ono o čemu se piše u romanima - oporučno ostavljena bogatstva, putovanja u Italiju, balovi u palači - ti ljudi ne bi znali ni što je to. Znojem svog ropstva platili su račune onih koji se smatraju boljima od njih, ali tu bi se njihova svrha ispunila. Njihov život, njihove ljubavi, njihove obitelji - ništa od toga nije bilo ni najmanje važno. Nisu zaslužili mjesto na tiskanim stranicama, u fino razrađenim romanima koji se pišu za civilizirane. Jednostavno nisu bili dovoljno vrijedni da se o njima išta kaže."
Ipak, može li se šutjeti? Što šutnja znači? Može li čovjek sebi dopustiti da ne kaže baš ništa na takve stvari? Šutjeti zapravo znači poručiti nešto zvučno, da se to nikad nije dogodilo, da ti ljudi nisu bili važni. Nisu bili bogati. Nisu bili kultivirani. Nisu vodili uglađene dijaloge - mnogi, zapravo, uopće nisu govorili. Umrli su vrlo tiho. Umrli su u mraku. A ono o čemu se piše u romanima - oporučno ostavljena bogatstva, putovanja u Italiju, balovi u palači - ti ljudi ne bi znali ni što je to. Znojem svog ropstva platili su račune onih koji se smatraju boljima od njih, ali tu bi se njihova svrha ispunila. Njihov život, njihove ljubavi, njihove obitelji - ništa od toga nije bilo ni najmanje važno. Nisu zaslužili mjesto na tiskanim stranicama, u fino razrađenim romanima koji se pišu za civilizirane. Jednostavno nisu bili dovoljno vrijedni da se o njima išta kaže."
Joyce, Wilde, Yeats i Beckett nisu puno govorili o gladi, ostavila ih je nijeme. Ne mogu ih osuđivati, poznata mi je ta linija manjeg otpora. Taj me kukavičluk prožme me kad god izreknem neko od opravdanja, za novi poredak, za kockice koje su se u životu nekome posložile, a nekome nisu. Šutim i ja, dočekujem s grižnjom savjesti naše ljude, odmetnute sinove zemlje, asimilirane u tuđini iz koje je nekoć narod bježao poput štakora pred vodom. Šutim, zbog nemoći, a pozivajući se na zahvalnost. Šutim, u ušima mi samo ta nesretna flauta, sjetna, malena, a moćna. Šutim, i pitam se - dokle?
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)