Šljokičasta žena

Kad zapada snijeg i čujem lopatanje naše susjede Višnje, prvo mi na pamet padne Mato Lovrak i Vlak u snijegu. Naučio me gospon Lovrak važnim životnim lekcijama - da svaka zajednica treba poštenog i organiziranog vođu, e, da, to mi se svidjelo odmah, i da pošteni i pametni vođa ni za živu glavu ne smije na izborima glasovati sam za sebe, inače gubi kredibilitet i do kraja života će ga svi ismijavati zbog njegovog nepoštenja i oholosti (valjda naši političari nisu čitali školsku lektiru). Da, uvijek se nešto pametno moglo naučiti od gospodina učitelja pa sam posegnula za jednom od njegovih knjiga koje čame na maminoj polici, odmah kraj Andrijinog Djalskog , djedove Heidi i maminih romana Janka Matka. I Lovrakove knjige imaju priču - jer njihova prijašnja vlasnica mamina je tetka koja se, usprkos dobrom vladanju u školi, udala sa sedamnaest godina (otac joj mor'o potpisat', a bez mame je ostala s dvanaest godina), i koju je, trudnu i premladu, muž ostavio i pobjegao u Njemačku,

"Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem", čuli ste sigurno tu rečenicu. Pripisuju je svetom Franji, a proslavili su je Anonimni alkoholičari. Sjetim je se često, i sve češće...  Naime, ja vam nisam go with the flow žena , no siree ! Ono, fleksibilna sam dokle god je sve baš onako kako sam ja zamislila. Novim situacijama opirat ću se dok ih ne preokrenem za najmanje 180 stupnjeva, a s novim ljudima cerekat ću se blesavo i nitko me nikad neće shvatiti ozbiljno. Rob sam rutine - volim svako jutro popiti kavu prije nego se svi probude, volim gledati Fixer upper (Joanna Gaines mi je nova girl crush, sorry , Lily Collins!) iako me Franka čitavo vrijeme ispituje mogu li prebaciti na Baby shark, volim ujutro namjestiti krevete i isprazniti suđericu, volim pronaći novi recept za kolače i nije mi žao da cijela kuhinja bude dobrano pobrašnjena jer mi Franka pomaže

Siječanj je mjesec inventura pa sam i ja prionula jednoj - inventuri bloga u posljednje dvije godine, otkad sam posljednji put popisala knjige koje sam čitala i o kojima sam pisala - u obliku godišnjeg čitalačkog izazova - The Glitter Girl's Reading Challenge . I bila je to prava walk down the memory lane za mene jer u posljednje dvije godine pisala sam o svemu i svačemu, ali nisu samo knjige ostavile trag na meni, nego i mnoge zgode i nezgode koje sam, hotimice, zabilježila u svojim recenzijama. Sve moje faze, svi moji loši i dobri dani bili su protkani dječjim smijehom, ljubavlju, kolačima, ali i pisanom riječi - i tek čitajući stare postove shvaćam what a difference a year makes . 2017. godina bila je čitalački vrlo plodna za mene, a bila sam i ja plodna pa sam 2018. provela sa zakonima na svom velikom trudničkom trbuhu, što se odrazilo na moje book loverske zapise, nemojte zamjeriti. Neke sam stvari već zaboravila, i zato me čitanje starih postova baš razveselilo, i još jed

Ja sam vam jedna čudna ženska. Naime, iako me lampice i kič adventa neizmjerno živciraju i čine mi se kao pretjerivanje, u siječnju čeznutljivo dižem glavu prema svim tim okićenim balkonima i smijem se samoj sebi u brk pod svjetlom božićnih lampica. Ima nešto nadonosno (je li to riječ?) u božićnim lampicama koje ljudi ne žele spremiti u ormare nakon svih tih božićnih domjenaka, poklona, obilja obiteljske trpeze, šampanjca i vatrometa - žele zadržati to svjetlo, žele zadržati tu obitelj na okupu, žele Božić u svom srcu cijele godine - a lampice su tu da ih na to podsjete, da ih bodre i da materijaliziraju njihovu nakanu. Obožavam to! Bilo je i kod nas veselja, bilo je poklona i kolačića, bilo je obitelji i prijatelja, smijeha i igara, kuhanog vina i besanih noći, a Novu godinu opet sam dočekala s povišenom temperaturom. Na Staru godinu sam taman odrezala mužu komad novogodišnje torte, skuhala sarmu (za dva dana, naravno), spremila suđe i oprala svo rublje koje posjedujemo i re