Kad zapada snijeg i čujem lopatanje naše susjede Višnje, prvo mi na pamet padne Mato Lovrak i Vlak u snijegu. Naučio me gospon Lovrak važnim životnim lekcijama - da svaka zajednica treba poštenog i organiziranog vođu, e, da, to mi se svidjelo odmah, i da pošteni i pametni vođa ni za živu glavu ne smije na izborima glasovati sam za sebe, inače gubi kredibilitet i do kraja života će ga svi ismijavati zbog njegovog nepoštenja i oholosti (valjda naši političari nisu čitali školsku lektiru). Da, uvijek se nešto pametno moglo naučiti od gospodina učitelja pa sam posegnula za jednom od njegovih knjiga koje čame na maminoj polici, odmah kraj Andrijinog Djalskog, djedove Heidi i maminih romana Janka Matka. I Lovrakove knjige imaju priču - jer njihova prijašnja vlasnica mamina je tetka koja se, usprkos dobrom vladanju u školi, udala sa sedamnaest godina (otac joj mor'o potpisat', a bez mame je ostala s dvanaest godina), i koju je, trudnu i premladu, muž ostavio i pobjegao u Njemačku, navodno iz političkih razloga, da bi ona potom dijete ostavila na čuvanje muževim roditeljima, nikad se ne vrativši po njega. Umrla je prije godinu, dvije, a iza nje su ostala njena slovenska djeca, njene knjige i jedna velika crno bijela fotografija dječačića u samtenim tregericama.
Poznavajući Lovraka kao autora romana za djecu, spremno sam uzela Tri dana života, kojeg smatraju njegovim najkompleksnijim djelom, lakomisleno misleći da je ipak riječ o lakšem štivu, jer sam se pomirila sa činjenicom da ću ove godine biti do koljena u dječjoj književnosti. Little did I know.
Roman započinje s 1. rujnom 1934. godine, opisom jutarnje rutine malenog Ivana koji ide u drugi c razred i jako je uzbuđen zbog početka školske godine, Ivana čiji otac je izgubio zaposlenje, a čija mati dvori neku milostivu u gradu da bi uzdržavala obitelj. Ivan putuje do škole i putem upoznaje svog novog učitelja, tog famoznog učitelja koji nema trske u ormaru i zbog kojeg se sva djeca češljaju i na ulici pristojno pozdravljaju starije! Skandalozno! Tri dana života nazivaju pedagoškom poemom - ja ne znam koliko je autentična jer, srećom, nisam odgajana u tako teškim životnim uvjetima kao djeca između dva velika rata, ali Lovrak mi je romanom o brižnom učitelju i njegovim đacima slomio srce - plakala sam u kasne večernje sate, dok je sav normalan svijet spavao. Djeca koja u školu dolaze u tuđim cipelama, kojima majke šiju gaće od svojih flanelskih haljina, obitelji koje spavaju na podu, žive bez ormara i idu rano spavati da ne moraju večerati i paliti svjetlo..., teško mi je pojmiti takvo siromaštvo, teško mi je pojmiti da su i takva djeca, željna svega, vječito s "glavom punom čudnih misli i neobičnih želja", bila silno ponosna na svoje roditelje, da su im oni bili sigurna luka i svo blago svijeta, da im nikad nisu ništa predbacivali ("Ivan se boji, hoće li preživjeti taj sretan čas!", kad tata prvi put donese novce kući) i da su, naposljetku, postali odgovorni i pametni ljudi koji doprinose zajednici u kojoj žive.
"- Maloga možete dati k meni u postelju. Da vam bude prostranije.
- Ne možemo to učiniti, - ne pristaje majka: - Vi uredno plaćate stanarinu, vi se možete širiti u svojoj postelji. Dijete kao dijete nemirno spava, pa bi vas budilo.
- Neka! Neka! Samo vi njega dajte k meni. Nije pravo, da se tako na podu svi gnjavite.
- Ne idem! Ne idem! - šaptao je Ivan ocu kao u groznici.
- Kako mama odluči, - veli otac umoran. I pospan. Spava on na tvrdom podu kao ubit. Nije se probudio ni onda, kad ga je Ivan zdvojan i nesretan, ogrlio oko vrata i zaklinjao: "Ne idem u postelju! Hoću biti uza te! Ne daj me!"
Majka je polegla Ivana uz starca. Ivanu je bilo kao bolesniku u groznici. Ni oka nije stisnuo. Znojio se i plakao, a suze su se potokom lijevale na jastuk. Kad mu se pričinilo, da su svi zaspali, izvuče se oprezno ispod pokrivača i u tri koraka stvori uz oca. Uvuče se pod njegov tanki pokrivač. Privine se u očevo krilo..."
Ovih dana sam opet u nekim razmišljanjima o tome kako je nekada bilo, a kako je sada, čak i kolače pečem u skladu s atmosferom (Sanjine vodene kiflice od 300 g brašna, 250 g margarina/maslaca, 2 žlice jabučnog octa i 4 žlice vode su za prste polizati!). Danas svojoj djeci svaki drugi dan kupimo igračku ili čokoladu, organiziramo im rođendanske zabave s pedeset uzvanika, vodimo ih u igraonice, vozimo ih na desetak izvannastavnih aktivnosti, dopuštamo im da si sami biraju odjeću, da budu vođe dohrane, a djeca su nam neposlušna, nepristojna, bahata, ohola, ne znaju vezati vezice niti držati olovku u ruci, i jednog će nas dana okriviti za sve svoje greške i neuspjehe - jer smo u utrci za poslom, utrci za praćenjem trendova, ne želeći se odreći vlastitih komfora, u strahu da nam dijete ne napreduje "po školski", u panici da će nas netko smatrati nemajkom, mislili na sve - osim na svoje dijete.
Naša djeca ne trebaju kvinoju niti avokado, ne trebaju bile starke broj 19, ne trebaju didaktičke igračke, senzorne picaboce niti privatne Montessori vrtićke programe, ne trebaju razvojne igre niti trebaju govoriti pet svjetskih jezika prije pete godine života - trebaju nas. Trebaju da ih se, ne sluša, nego da ih se čuje, da ih se mazi, a ne da ih se razmazi. Zašto to neprestano zaboravljamo? Zašto im ljubav pokazujemo odlaskom u shopping? Zašto im glumimo odgajatelje, a roditelji smo im? Sve stignu naučiti, sve nužno im stignemo priuštiti - za sve i svakoga ima vremena, ali roditeljsku ljubav, svoje toplo krilo, treba pružiti sada - odmah - iz ovih stopa.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)