Preskoči na glavni sadržaj

Nova godina, i dobra stara ja

Ja sam vam jedna čudna ženska. Naime, iako me lampice i kič adventa neizmjerno živciraju i čine mi se kao pretjerivanje, u siječnju čeznutljivo dižem glavu prema svim tim okićenim balkonima i smijem se samoj sebi u brk pod svjetlom božićnih lampica. Ima nešto nadonosno (je li to riječ?) u božićnim lampicama koje ljudi ne žele spremiti u ormare nakon svih tih božićnih domjenaka, poklona, obilja obiteljske trpeze, šampanjca i vatrometa - žele zadržati to svjetlo, žele zadržati tu obitelj na okupu, žele Božić u svom srcu cijele godine - a lampice su tu da ih na to podsjete, da ih bodre i da materijaliziraju njihovu nakanu. Obožavam to!



Bilo je i kod nas veselja, bilo je poklona i kolačića, bilo je obitelji i prijatelja, smijeha i igara, kuhanog vina i besanih noći, a Novu godinu opet sam dočekala s povišenom temperaturom. Na Staru godinu sam taman odrezala mužu komad novogodišnje torte, skuhala sarmu (za dva dana, naravno), spremila suđe i oprala svo rublje koje posjedujemo i rekla da sutradan neću ništa raditi, kad me snašla užasna bol u svim mišićima, i užasna groznica. Romantiku je dodatno začinila Franka koja se probudila da bi gledala novogodišnji program s mamom i tatom, ali i braco Juraj koji se do ponoći probudio, sav gladan, naravno, tri puta. Ipak, dok sam se u vrućici tresla, a muž je držao Franku na prozoru da bi gledala vatromet, skoro sam zaplakala - što od panike koja snađe svaku mamu koja se razboli, što od sreće i ljubavi kojom sam blagoslovljena, ne samo ovog Božića, nego u ovom svom vijeku. Netko je jednom rekao da ne treba uspoređivati sebe s drugima, nego sa samim sobom, i sjetim se toga svake Stare godine. Lani smo oko Božića saznali da sam trudna, u prometnoj nesreći ostali bez auta, i sve nas je pokosila viroza. Ipak, sva sam treperila od sreće i uzbuđenja, jer znala sam da nas čeka uzbudljiva godina, puna predivnih i zapamtljivih (padaju mi napamet engleski izrazi, ali svi loše zvuče na hrvatskom jeziku) trenutaka. Ove godine? Ove godine treperim još više, jer preživjeli smo jednu stresnu godinu, jači nego ikada, brojniji nego ikada! Znate kako svaku godinu pamtite po jednom bitnom događaju? 2018. godinu pamtit ću, ne po jednom događaju, nego kao godinu punu bitnih događaja - pustila sam kosu, kupila sušilicu za rublje... Ah, da, osim toga, Franka je propričala, položila sam jedan glupi ispit koji sam pripremala pola godine, muž se zaposlio, a naša obitelj blagoslovljena je još jednim članom - za svoje strpljenje, trud i vjeru 2018. zaista smo višestruko nagrađeni.

Svaka godina nosi dobro i loše. Izgubili smo lani puno živaca, pretrpjeli puno strahova i bolova, proplakali suza, rastali se od dragog nam prijatelja, i nećemo ništa i nikoga smetnuti s uma, nećemo potisnuti tuge i stresove - sjetit ćemo se teškoća kad god nas preplavi onaj osjećaj ljepote i čiste ljubavi, znajući da su ti trenuci dragocjeni, da imaju rok trajanja.

Uspoređujem se svake Stare godine sa lanjskom osobom koja sam bila, i svake godine si lažem - bit ću bolja, bit ću staloženija, bit ću mršavija, bit ću više lovable. Ma k vragu, I'm too old for that shit - ove godine neću si lagati - znam da ću šiziti i paničariti, da ću kukati, i plakati i sažalijevati se i biti sve suprotno od onog što bih htjela biti, znam da ću imati žute minute, i žute sate, i žute dane, i da neću biti savršena supruga, pa čak ni dobra majka, znam da ću peći previše kolača, i da ću pročitati premalo knjiga, ali znam i da ću, dokle god sam okružena svojim ljudima - biti sretna, i da ću biti dobro.




Sretna vam i prepuna ljubavi 2019. godina!


P.S. Torta je Sočna rafaelo torta s Domaćice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...