Preskoči na glavni sadržaj

Nova godina, i dobra stara ja

Ja sam vam jedna čudna ženska. Naime, iako me lampice i kič adventa neizmjerno živciraju i čine mi se kao pretjerivanje, u siječnju čeznutljivo dižem glavu prema svim tim okićenim balkonima i smijem se samoj sebi u brk pod svjetlom božićnih lampica. Ima nešto nadonosno (je li to riječ?) u božićnim lampicama koje ljudi ne žele spremiti u ormare nakon svih tih božićnih domjenaka, poklona, obilja obiteljske trpeze, šampanjca i vatrometa - žele zadržati to svjetlo, žele zadržati tu obitelj na okupu, žele Božić u svom srcu cijele godine - a lampice su tu da ih na to podsjete, da ih bodre i da materijaliziraju njihovu nakanu. Obožavam to!



Bilo je i kod nas veselja, bilo je poklona i kolačića, bilo je obitelji i prijatelja, smijeha i igara, kuhanog vina i besanih noći, a Novu godinu opet sam dočekala s povišenom temperaturom. Na Staru godinu sam taman odrezala mužu komad novogodišnje torte, skuhala sarmu (za dva dana, naravno), spremila suđe i oprala svo rublje koje posjedujemo i rekla da sutradan neću ništa raditi, kad me snašla užasna bol u svim mišićima, i užasna groznica. Romantiku je dodatno začinila Franka koja se probudila da bi gledala novogodišnji program s mamom i tatom, ali i braco Juraj koji se do ponoći probudio, sav gladan, naravno, tri puta. Ipak, dok sam se u vrućici tresla, a muž je držao Franku na prozoru da bi gledala vatromet, skoro sam zaplakala - što od panike koja snađe svaku mamu koja se razboli, što od sreće i ljubavi kojom sam blagoslovljena, ne samo ovog Božića, nego u ovom svom vijeku. Netko je jednom rekao da ne treba uspoređivati sebe s drugima, nego sa samim sobom, i sjetim se toga svake Stare godine. Lani smo oko Božića saznali da sam trudna, u prometnoj nesreći ostali bez auta, i sve nas je pokosila viroza. Ipak, sva sam treperila od sreće i uzbuđenja, jer znala sam da nas čeka uzbudljiva godina, puna predivnih i zapamtljivih (padaju mi napamet engleski izrazi, ali svi loše zvuče na hrvatskom jeziku) trenutaka. Ove godine? Ove godine treperim još više, jer preživjeli smo jednu stresnu godinu, jači nego ikada, brojniji nego ikada! Znate kako svaku godinu pamtite po jednom bitnom događaju? 2018. godinu pamtit ću, ne po jednom događaju, nego kao godinu punu bitnih događaja - pustila sam kosu, kupila sušilicu za rublje... Ah, da, osim toga, Franka je propričala, položila sam jedan glupi ispit koji sam pripremala pola godine, muž se zaposlio, a naša obitelj blagoslovljena je još jednim članom - za svoje strpljenje, trud i vjeru 2018. zaista smo višestruko nagrađeni.

Svaka godina nosi dobro i loše. Izgubili smo lani puno živaca, pretrpjeli puno strahova i bolova, proplakali suza, rastali se od dragog nam prijatelja, i nećemo ništa i nikoga smetnuti s uma, nećemo potisnuti tuge i stresove - sjetit ćemo se teškoća kad god nas preplavi onaj osjećaj ljepote i čiste ljubavi, znajući da su ti trenuci dragocjeni, da imaju rok trajanja.

Uspoređujem se svake Stare godine sa lanjskom osobom koja sam bila, i svake godine si lažem - bit ću bolja, bit ću staloženija, bit ću mršavija, bit ću više lovable. Ma k vragu, I'm too old for that shit - ove godine neću si lagati - znam da ću šiziti i paničariti, da ću kukati, i plakati i sažalijevati se i biti sve suprotno od onog što bih htjela biti, znam da ću imati žute minute, i žute sate, i žute dane, i da neću biti savršena supruga, pa čak ni dobra majka, znam da ću peći previše kolača, i da ću pročitati premalo knjiga, ali znam i da ću, dokle god sam okružena svojim ljudima - biti sretna, i da ću biti dobro.




Sretna vam i prepuna ljubavi 2019. godina!


P.S. Torta je Sočna rafaelo torta s Domaćice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...