Preskoči na glavni sadržaj

Nova godina, i dobra stara ja

Ja sam vam jedna čudna ženska. Naime, iako me lampice i kič adventa neizmjerno živciraju i čine mi se kao pretjerivanje, u siječnju čeznutljivo dižem glavu prema svim tim okićenim balkonima i smijem se samoj sebi u brk pod svjetlom božićnih lampica. Ima nešto nadonosno (je li to riječ?) u božićnim lampicama koje ljudi ne žele spremiti u ormare nakon svih tih božićnih domjenaka, poklona, obilja obiteljske trpeze, šampanjca i vatrometa - žele zadržati to svjetlo, žele zadržati tu obitelj na okupu, žele Božić u svom srcu cijele godine - a lampice su tu da ih na to podsjete, da ih bodre i da materijaliziraju njihovu nakanu. Obožavam to!



Bilo je i kod nas veselja, bilo je poklona i kolačića, bilo je obitelji i prijatelja, smijeha i igara, kuhanog vina i besanih noći, a Novu godinu opet sam dočekala s povišenom temperaturom. Na Staru godinu sam taman odrezala mužu komad novogodišnje torte, skuhala sarmu (za dva dana, naravno), spremila suđe i oprala svo rublje koje posjedujemo i rekla da sutradan neću ništa raditi, kad me snašla užasna bol u svim mišićima, i užasna groznica. Romantiku je dodatno začinila Franka koja se probudila da bi gledala novogodišnji program s mamom i tatom, ali i braco Juraj koji se do ponoći probudio, sav gladan, naravno, tri puta. Ipak, dok sam se u vrućici tresla, a muž je držao Franku na prozoru da bi gledala vatromet, skoro sam zaplakala - što od panike koja snađe svaku mamu koja se razboli, što od sreće i ljubavi kojom sam blagoslovljena, ne samo ovog Božića, nego u ovom svom vijeku. Netko je jednom rekao da ne treba uspoređivati sebe s drugima, nego sa samim sobom, i sjetim se toga svake Stare godine. Lani smo oko Božića saznali da sam trudna, u prometnoj nesreći ostali bez auta, i sve nas je pokosila viroza. Ipak, sva sam treperila od sreće i uzbuđenja, jer znala sam da nas čeka uzbudljiva godina, puna predivnih i zapamtljivih (padaju mi napamet engleski izrazi, ali svi loše zvuče na hrvatskom jeziku) trenutaka. Ove godine? Ove godine treperim još više, jer preživjeli smo jednu stresnu godinu, jači nego ikada, brojniji nego ikada! Znate kako svaku godinu pamtite po jednom bitnom događaju? 2018. godinu pamtit ću, ne po jednom događaju, nego kao godinu punu bitnih događaja - pustila sam kosu, kupila sušilicu za rublje... Ah, da, osim toga, Franka je propričala, položila sam jedan glupi ispit koji sam pripremala pola godine, muž se zaposlio, a naša obitelj blagoslovljena je još jednim članom - za svoje strpljenje, trud i vjeru 2018. zaista smo višestruko nagrađeni.

Svaka godina nosi dobro i loše. Izgubili smo lani puno živaca, pretrpjeli puno strahova i bolova, proplakali suza, rastali se od dragog nam prijatelja, i nećemo ništa i nikoga smetnuti s uma, nećemo potisnuti tuge i stresove - sjetit ćemo se teškoća kad god nas preplavi onaj osjećaj ljepote i čiste ljubavi, znajući da su ti trenuci dragocjeni, da imaju rok trajanja.

Uspoređujem se svake Stare godine sa lanjskom osobom koja sam bila, i svake godine si lažem - bit ću bolja, bit ću staloženija, bit ću mršavija, bit ću više lovable. Ma k vragu, I'm too old for that shit - ove godine neću si lagati - znam da ću šiziti i paničariti, da ću kukati, i plakati i sažalijevati se i biti sve suprotno od onog što bih htjela biti, znam da ću imati žute minute, i žute sate, i žute dane, i da neću biti savršena supruga, pa čak ni dobra majka, znam da ću peći previše kolača, i da ću pročitati premalo knjiga, ali znam i da ću, dokle god sam okružena svojim ljudima - biti sretna, i da ću biti dobro.




Sretna vam i prepuna ljubavi 2019. godina!


P.S. Torta je Sočna rafaelo torta s Domaćice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Me...