Preskoči na glavni sadržaj

Andrijin Gjalski

Nakon gledanja Zalagaonice (obožavam je!), nema mi druge nego posegnuti za starim obiteljskim blagom i zatražiti od mame da ponovno, po tisućiti put, ispriča priču o svakom stogodišnjem predmetu u kojem su pohranjene mnoge uspomene. Najstarija knjiga koju moja obitelj ima jest knjiga Ksavera Šandora Gjalskog Diljem doma. Gjalski je djelovao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada se realizam pretapao u modernu. Za razliku od realizma kada su umjetnici glavno uporište pronalazili u aktualnim društvenim zbivanjima, moderna donosi dašak svježine – modernisti  u centar stavljaju čovjekovu dušu, stoga napuštaju formu pripovijetki i romana, a okreću se kratkim pričama, crticama i poeziji. Trinaest godina nakon što je Gjalski na svjetlo dana iznio remek djelo svog stvaralaštva, zbirku novela Pod starim krovovima, napisao je zbirku zapisa Diljem doma koja 1899. izlazi pod okriljem Matice hrvatske, u Zabavnoj knjižnici, a tiskana je u poznatoj i najvećoj hrvatskoj tiskari, Tiskari i litografiji K. Albrechta. Upravo to prvo izdanje zapisa Diljem doma (sa prekriženom cijenom 349, a pored nje zapisanom 339) sada krasi policu mog doma i izaziva divljenje svakoga tko dotakne požutjele, meke, tanke stranice papira koje potječu iz Albrechtove tiskare koja je osnovana 1856. u Zagrebu.



Prvo izdanje zapisa u naš život ušlo je putem bakinog bratića Andrije koji je rođen 1925. godine, a umro je potkraj Drugog svjetskog rata, 1947., samo dvanaest godina nakon Gjalskog. Andrija je jedan od najzanimljivijih likova naše obiteljske priče, u riječima moje bake tako je živ i danas. Andrijina majka bila je jedna od sestara moje prabake, bakine majke s majčine mi strane (znam, vrti vam se u glavi). Njegova majka zvala se Ana, dok se moja prabaka zvala Janja (Ana i Janja dolje na slici). Njih dvije oženila su dvojica braće koji su naposljetku svoje supruge i nadživjeli. Andrijina majka rodila je samo njega i ovaj svijet napustila kad je Andrija imao samo tri godine. Pomisao da će Andriju odgajati nepoznata mu maćeha, koju je otac vrlo brzo oženio, mojoj prabaki bila je nepodnošljiva, pa ga je ona primila u svoju kuću i odgajala ga uz svoje tri kćeri, pa su Andrija i moja baka odrastali kao brat i sestra.


Andrija je bio trinaest godina stariji od moje bake, lijepo je crtao, bio iznimno nadaren i sposoban, a bio je jedan od rijetkih u selu koji je pohađao više škole, onu dopisnu sarajevsku, i to s izvrsnim uspjehom. Radio je kao glavni činovnik načelnika obližnje općine, a učenog kakav je bio, partizani su početkom '40.-tih pokušavali uvući u svoje redove, što ga je došlo i glave. Bio je i zatvaran, a od sakrivanja od partizana u vlažnim deblima Krndije pred kraj rata zadobio je upalu pluća od koje je i preminuo. Moja baka Andriju nikada nije prežalila i, iako joj je sedamdeset i pet godina, brada joj još uvijek drhti kada se prisjeća kako ju je Andrija znao posjesti u krilo kao djevojčicu i obećavati joj da će ona biti njegova pisarica. Andrija je umro kad je moja baka imala devet godina, ona nikada nije završila škole za koje ju je pripremao Andrija, i nikada nije postala pisarica. Umjesto karijere, posvetila se obiteljskom životu i, između ostalog, rodila moju majku koja je naslijedila Andrijin dar za slikanje, a koja je, pak, rodila moju najmlađu sestru koja je naslijedila Andrijinu izbirljivost prema jelu.

Desetljećima nakon Andrijine smrti, kada se mojoj baki lice već dobrano naboralo, a njena unuka joj obznanila, sva važna, da ima simpatiju, čuvši njegovo prezime baka je problijedila i rekla: „Njegov djed je bio prijatelj mog brata Andrije, dolazio je kod nas u kirvaj!“ Da priča bude bolja, i djed moga dragoga zove se, ni manje, ni više, Andrija. I tako zeleno ukoričena knjiga Gjalskog i danas čuva dodire našeg Andrije, a budući da nitko ne zna kako je u njegove ruke dospjela, ja volim zamišljati da ju je kupio dok je šetao metropolom sa svojim pajdašem Andrijom, razglabajući o književnosti, politici i buđenju Hrvatske.

(na slici je naš Andrija u mjestu u kojem je bio činovnik, a koje je rodno mjesto njegovog prijatelja Andrije).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ludilo, brale!

Prije nego spremim ručnike i kupaće kostime u torbu pa se zaputimo prema bazenima na kojima ćemo provesti neobično sparan srpanjski dan, moram odlučiti s kojom ću se knjigom družiti. Uzmem jednu s hrpe i održim audiciju - ako me već na prvoj stranici knjiga usisa, ona je the chosen one, a ako mi misli odlutaju, priliku dajem sljedećoj. Zato, dovoljno je reći - "Ubij se, ljubavi" bila je prva na hrpi. Znam, malo je sramotno da sam ju uopće posudila, a još je sramotnije da sam se s njom poistovjetila, da mi se svidjela - jer knjiga je ovo o pomahnitaloj ženi, novopečenoj majci koja mašta o tome da ubije svoje dijete i muža. Kunem se, posudila sam ju iz knjižnice samo zato što mi je naslov bio poznat - znala sam da je Hollywood lani na svijet donio adaptaciju ove knjige i da je u njoj glumila Jennifer Lawrence koja je koješta, ali je i izvrsna u svom poslu. Na prvoj stranici romana bezimena protagonistica progovara sljedećim riječima: "Ležala sam na travi, medu srušenim sta...

Trst je naš!

"Mama, zažmiri i onda plivaj", kaže mi i ja poslušno sklopim oči i ispružim tijelo u vodenu masu. "Nema boljeg osjećaja!" doda Franka, a ja si pomislim da nema boljeg od toga da tvoje dijete umije prepoznati ljepote življenja. Zabilježiti ih, ponuditi ih - moja je želja, ljeti osobito živa, kad se djeca oslobađaju, kad žive nekim neomeđenim životom. Čini se, jedino što im kvari zabavu sam ja - majka/zatvorska čuvarica/menadžerica/life coach - koja traži bar privid strukture obiteljskog života. Ususret Miramareu (parkirali smo uz šetnicu Barcolu, parking je besplatan) - cijena ulaznice u dvorac je 12 eura, za djecu je ulazak besplatan Gradnja na stijeni bila je u 19. stoljeću arhitektonski pothvat, ali Maksimilijan nije odustajao od svoje vizije Knjižnica u dvorcu, s originalnom zbirkom knjiga Maksimilijana i Charlotte Charlottina soba za slikanje U ljeto sam uronila s kojekakvim zbirkama eseja koje mi pomažu pomiriti raspršene misli, koje su mi ortaci u bijegu od ž...

Serijal: Ljeto (2)

Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost. "The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdav...

La furija me ofurila

Sasvim slučajno, netom nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u kojem su borili Argentinci i Španjolci, nakon čitanja knjige argentinske književnice, posegnula sam za knjigom španjolskog pisca. Kao i uvijek, pod utjecajem latino ritmova koji ljeti dopiru s radio prijemnika, zaželjela sam se kastiljske književnosti, a Javier Marías ime je jednog od najcjenjenijih španjolskih književnika. Iako je "Srce tako bijelo" roman koji se u njegovom opusu najviše spominje, "Tako počinje zlo" je primjerak koji je bio dostupan u mojoj knjižnici. Roman je ovo kojeg, s odmakom, ispisuje asistent zaboravljenog filmskog redatelja, mlađahni Juan de Vere. Njegov osebujan poslodavac, Eduard Muriel, umjetnik "živog morskog oka i mrtvog magnetičnog poveza", s visokim razdjeljkom i tankim brčićima, pripovijeda mu o svom životu i u njegovoj prisutnosti promišlja o tome što poduzeti uslijed spoznaje da tvoj prijatelj nije osoba koja si mislio da jest. "... nemoguće je vra...

"Evelyn Waugh was a man"

"Nemamo ovu, ali imamo neke druge od te Evelyn", rekao je knjižničar. "Hm, a htjela sam baš tu...", uvrnula sam nosom i propustila priliku da poput kakve osječke Charlotte iz kultnog Coppolinog "Lost in Translation" kažem: " Evelyn Waugh was a man. " Naposljetku sam ipak izašla iz knjižnice s "tom drugom knjigom" - slavnim djelom Evelyna Waugha, "Povratkom u Brideshead", od kojeg valjda valja početi, prije nego uzmem u ruke "The Loved one", izraubanu knjigu koju mi je sestra donijela iz Londona skupa s britanskim biscuitsima (strogo sam joj zabranila kupovinu novih novcatih knjiga i poželjela knjiški suvenir koji je dirao neki anonimni Englez).  Za "Brideshead Revisited" prvi sam put čula u Gilmoreicama, u epizodi 16, sezone 6., naslovljenoj " Bridesmaids Revisited ". U toj epizodi, Logan dovodi Rory na sestrino vjenčanje, gdje na scenu stupaju visoko društvo i familija Huntzberger i all hell br...