Preskoči na glavni sadržaj

Andrijin Gjalski

Nakon gledanja Zalagaonice (obožavam je!), nema mi druge nego posegnuti za starim obiteljskim blagom i zatražiti od mame da ponovno, po tisućiti put, ispriča priču o svakom stogodišnjem predmetu u kojem su pohranjene mnoge uspomene. Najstarija knjiga koju moja obitelj ima jest knjiga Ksavera Šandora Gjalskog Diljem doma. Gjalski je djelovao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada se realizam pretapao u modernu. Za razliku od realizma kada su umjetnici glavno uporište pronalazili u aktualnim društvenim zbivanjima, moderna donosi dašak svježine – modernisti  u centar stavljaju čovjekovu dušu, stoga napuštaju formu pripovijetki i romana, a okreću se kratkim pričama, crticama i poeziji. Trinaest godina nakon što je Gjalski na svjetlo dana iznio remek djelo svog stvaralaštva, zbirku novela Pod starim krovovima, napisao je zbirku zapisa Diljem doma koja 1899. izlazi pod okriljem Matice hrvatske, u Zabavnoj knjižnici, a tiskana je u poznatoj i najvećoj hrvatskoj tiskari, Tiskari i litografiji K. Albrechta. Upravo to prvo izdanje zapisa Diljem doma (sa prekriženom cijenom 349, a pored nje zapisanom 339) sada krasi policu mog doma i izaziva divljenje svakoga tko dotakne požutjele, meke, tanke stranice papira koje potječu iz Albrechtove tiskare koja je osnovana 1856. u Zagrebu.



Prvo izdanje zapisa u naš život ušlo je putem bakinog bratića Andrije koji je rođen 1925. godine, a umro je potkraj Drugog svjetskog rata, 1947., samo dvanaest godina nakon Gjalskog. Andrija je jedan od najzanimljivijih likova naše obiteljske priče, u riječima moje bake tako je živ i danas. Andrijina majka bila je jedna od sestara moje prabake, bakine majke s majčine mi strane (znam, vrti vam se u glavi). Njegova majka zvala se Ana, dok se moja prabaka zvala Janja (Ana i Janja dolje na slici). Njih dvije oženila su dvojica braće koji su naposljetku svoje supruge i nadživjeli. Andrijina majka rodila je samo njega i ovaj svijet napustila kad je Andrija imao samo tri godine. Pomisao da će Andriju odgajati nepoznata mu maćeha, koju je otac vrlo brzo oženio, mojoj prabaki bila je nepodnošljiva, pa ga je ona primila u svoju kuću i odgajala ga uz svoje tri kćeri, pa su Andrija i moja baka odrastali kao brat i sestra.


Andrija je bio trinaest godina stariji od moje bake, lijepo je crtao, bio iznimno nadaren i sposoban, a bio je jedan od rijetkih u selu koji je pohađao više škole, onu dopisnu sarajevsku, i to s izvrsnim uspjehom. Radio je kao glavni činovnik načelnika obližnje općine, a učenog kakav je bio, partizani su početkom '40.-tih pokušavali uvući u svoje redove, što ga je došlo i glave. Bio je i zatvaran, a od sakrivanja od partizana u vlažnim deblima Krndije pred kraj rata zadobio je upalu pluća od koje je i preminuo. Moja baka Andriju nikada nije prežalila i, iako joj je sedamdeset i pet godina, brada joj još uvijek drhti kada se prisjeća kako ju je Andrija znao posjesti u krilo kao djevojčicu i obećavati joj da će ona biti njegova pisarica. Andrija je umro kad je moja baka imala devet godina, ona nikada nije završila škole za koje ju je pripremao Andrija, i nikada nije postala pisarica. Umjesto karijere, posvetila se obiteljskom životu i, između ostalog, rodila moju majku koja je naslijedila Andrijin dar za slikanje, a koja je, pak, rodila moju najmlađu sestru koja je naslijedila Andrijinu izbirljivost prema jelu.

Desetljećima nakon Andrijine smrti, kada se mojoj baki lice već dobrano naboralo, a njena unuka joj obznanila, sva važna, da ima simpatiju, čuvši njegovo prezime baka je problijedila i rekla: „Njegov djed je bio prijatelj mog brata Andrije, dolazio je kod nas u kirvaj!“ Da priča bude bolja, i djed moga dragoga zove se, ni manje, ni više, Andrija. I tako zeleno ukoričena knjiga Gjalskog i danas čuva dodire našeg Andrije, a budući da nitko ne zna kako je u njegove ruke dospjela, ja volim zamišljati da ju je kupio dok je šetao metropolom sa svojim pajdašem Andrijom, razglabajući o književnosti, politici i buđenju Hrvatske.

(na slici je naš Andrija u mjestu u kojem je bio činovnik, a koje je rodno mjesto njegovog prijatelja Andrije).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...