Nakon gledanja Zalagaonice (obožavam je!), nema mi druge
nego posegnuti za starim obiteljskim blagom i zatražiti od mame da ponovno, po
tisućiti put, ispriča priču o svakom stogodišnjem predmetu u kojem su
pohranjene mnoge uspomene. Najstarija knjiga koju moja obitelj ima jest knjiga
Ksavera Šandora Gjalskog Diljem doma.
Gjalski je djelovao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada se realizam
pretapao u modernu. Za razliku od realizma kada su umjetnici glavno uporište
pronalazili u aktualnim društvenim zbivanjima, moderna donosi dašak svježine –
modernisti u
centar stavljaju čovjekovu dušu, stoga napuštaju formu pripovijetki i romana, a
okreću se kratkim pričama, crticama i poeziji. Trinaest godina nakon što je Gjalski
na svjetlo dana iznio remek djelo svog stvaralaštva, zbirku novela Pod starim
krovovima, napisao je zbirku zapisa Diljem doma koja 1899. izlazi pod okriljem
Matice hrvatske, u Zabavnoj knjižnici, a tiskana je u poznatoj i najvećoj
hrvatskoj tiskari, Tiskari i litografiji K. Albrechta. Upravo to prvo izdanje
zapisa Diljem doma (sa prekriženom cijenom 349, a pored nje zapisanom 339) sada
krasi policu mog doma i izaziva divljenje svakoga tko dotakne požutjele, meke,
tanke stranice papira koje potječu iz Albrechtove tiskare koja je osnovana
1856. u Zagrebu.
Prvo izdanje zapisa u naš život ušlo je putem bakinog bratića Andrije koji je rođen 1925. godine, a umro je potkraj Drugog svjetskog
rata, 1947., samo dvanaest godina nakon Gjalskog. Andrija je jedan od najzanimljivijih
likova naše obiteljske priče, u riječima moje bake tako je živ i danas. Andrijina
majka bila je jedna od sestara moje prabake, bakine majke s majčine mi strane
(znam, vrti vam se u glavi). Njegova majka zvala se Ana, dok se moja prabaka
zvala Janja (Ana i Janja dolje na slici). Njih dvije oženila su dvojica braće koji su naposljetku svoje
supruge i nadživjeli. Andrijina majka rodila je samo njega i ovaj svijet
napustila kad je Andrija imao samo tri godine. Pomisao da će Andriju odgajati nepoznata mu maćeha, koju je otac vrlo brzo oženio, mojoj prabaki bila je nepodnošljiva, pa
ga je ona primila u svoju kuću i odgajala ga uz svoje tri kćeri, pa su Andrija i moja baka odrastali kao brat i sestra.
Andrija je bio trinaest godina stariji od moje bake, lijepo je crtao, bio iznimno nadaren i sposoban, a
bio je jedan od rijetkih u selu koji je pohađao više škole, onu dopisnu sarajevsku, i to s izvrsnim uspjehom. Radio je kao glavni činovnik načelnika obližnje općine, a učenog
kakav je bio, partizani su početkom '40.-tih pokušavali uvući u svoje redove, što ga
je došlo i glave. Bio je i zatvaran, a od sakrivanja od partizana u vlažnim
deblima Krndije pred kraj rata zadobio je upalu pluća od koje je i preminuo. Moja
baka Andriju nikada nije prežalila i, iako joj je sedamdeset i pet godina, brada joj još uvijek drhti kada se prisjeća kako ju je Andrija znao posjesti u krilo kao djevojčicu i obećavati joj da će ona biti njegova
pisarica. Andrija je umro kad je moja baka imala devet godina, ona nikada nije
završila škole za koje ju je pripremao Andrija, i nikada nije postala pisarica.
Umjesto karijere, posvetila se obiteljskom životu i, između ostalog, rodila
moju majku koja je naslijedila Andrijin dar za slikanje, a koja je, pak, rodila moju najmlađu sestru koja je naslijedila Andrijinu izbirljivost prema jelu.
Desetljećima nakon Andrijine smrti, kada se mojoj baki lice već dobrano naboralo, a njena unuka joj obznanila, sva važna, da ima simpatiju, čuvši njegovo prezime baka je problijedila i rekla: „Njegov djed je bio prijatelj mog brata Andrije, dolazio je kod nas u kirvaj!“ Da priča bude bolja, i djed moga dragoga zove se, ni manje, ni više, Andrija. I tako zeleno ukoričena knjiga Gjalskog i danas čuva dodire našeg Andrije, a budući da nitko ne zna kako je u njegove ruke dospjela, ja volim zamišljati da ju je kupio dok je šetao metropolom sa svojim pajdašem Andrijom, razglabajući o književnosti, politici i buđenju Hrvatske.
(na slici je naš Andrija u mjestu u kojem je bio činovnik, a koje je rodno mjesto njegovog prijatelja Andrije).
Desetljećima nakon Andrijine smrti, kada se mojoj baki lice već dobrano naboralo, a njena unuka joj obznanila, sva važna, da ima simpatiju, čuvši njegovo prezime baka je problijedila i rekla: „Njegov djed je bio prijatelj mog brata Andrije, dolazio je kod nas u kirvaj!“ Da priča bude bolja, i djed moga dragoga zove se, ni manje, ni više, Andrija. I tako zeleno ukoričena knjiga Gjalskog i danas čuva dodire našeg Andrije, a budući da nitko ne zna kako je u njegove ruke dospjela, ja volim zamišljati da ju je kupio dok je šetao metropolom sa svojim pajdašem Andrijom, razglabajući o književnosti, politici i buđenju Hrvatske.
(na slici je naš Andrija u mjestu u kojem je bio činovnik, a koje je rodno mjesto njegovog prijatelja Andrije).
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)