Preskoči na glavni sadržaj

Moja filmska večer s Marilyn

Moram priznati, sve ove godine nisam uspjela zauzeti čvrst stav o Marilyn Monroe. Kao tinejdžerica gledala  sam s roditeljima Sedam godina vjernosti i prevrtala očima na svako tatino cerekanje. Mama je tijekom naše filmske večeri bila ravnodušna, kao da je već navuknuta na muške uzdahe koje Marilynka uzrokuje i desetljećima nakon svoje smrti. Glupa plavuša, o glumi pojma nema, i tko uopće ima takav glasić!? - mislila sam, nikada je ne priznajući ravnu divama starog Hollywooda, od kojih mi je najdraža bila Katharine Hepburn. Tek kad sam pročitala knjigu Klonirana Jelene Čarije, veliki hit 2003. godine, dublje sam se zagledala u Marilyn. Nije ona samo glava sa zlaćanim uvojcima, ima u njenim očima istovremeno nečega djetinjeg, ali i nečega erotičnog. Tajanstvena i nesigurna - vlada kamerama, a sramežljivo obara pogled kad se reflektori ugase. Što li je to u Normi Jean da su svi, kad bi ona ušla u prostoriju, zaustavili dah, muškarci jer su je željeli onako kako se želi mitsko stvorenje, a žene jer su se divile njezinoj ljepoti i načinu na koji je motala muškarce oko maloga prsta? Koja je njezina tajna?



U godinama koje su uslijedile, čitala sam mnogo toga o Marilyn Monroe, uvijek gladno istražujući cijeli njezini fenomen putem kojeg se održala kao ikona koja, vjerujem, nikada neće izblijedjeti. Norma Jean odrastala je u sirotištima nakon što joj je majka odvedena u umobolnicu, i žudjela je za ljubavi cijeloga života. Iako ju je Chanel iskoristio za populariziranje svog Number 5, omiljeni Marilyni parfemi su bili Joy Jeana Patoua i Florisov Rose Geranium. Voljela je Francisca Foyu, filmove Clarka Gablea, pisala je izuzetnu poeziju, bila je knjiški crv, posebno je voljela djela Jamesa Joycea i Samuela Becketta, maltezera joj je poklonio Frank Sinatra, prijateljica joj je bila Ella Fitzgerald - Marilyn je živjela čarobnim životom. Oni koji su je voljeli, nikada je nisu preboljeli, a njezin posljednji suprug, Arthur Miller, napisao je scenarij za posljednji film koji je snimila te se razveo od nje istog tjedna kada je film pušten u produkciju. Priča se da je imala knjižicu u koju je bilježila susrete s mafijom i s Kennedyjevima, a svoje tajne nikada nije otkrila - umrla je od tableta za spavanje, potpuno sama u svom stanu. Na njezin grob u Los Angelesu svaka tri dana stizale su ruže koje je slao njezin drugi muž DiMaggio za kojeg se, netom prije smrti, pristala ponovno udati.


2011. godine Michelle Williams fenomenalno je utjelovila slavnu divu u filmu My week with Marylin. Neobična je to priča o pravoj Marylin, svemu što je ona bila u svoja četiri zida, njezinim nesigurnostima, njezinoj želji da se dokaže kao glumica - ispričana kroz dnevnik mladog Engleza Colina Clarka koji je oduvijek čeznuo za radom u filmskoj indrustriji, a kojemu se pružila prilika upravo na filmu koji je Marilyn snimala s Laurenceom Olivierom. Tijekom snimanja film se zvao Uspavani princ, a u povijesti kinematrografije ostao je upamćen kao The Prince and the Showgirl. Marylina naivna krhkost zasjenila je rutinsko snimanje romantične komedije, iznervirala one koji su bili kratkoga fitilja, a izazvala neobjašnjivu potporu i razumijevanje onih koji su u njoj vidjeli želju za prepoznatljivošću, željom da postane nešto više od komada mesa. Dirljiv film pokazuje neglamuroznu, bespomoćnu Marilyn koja osvaja gledatelja, i on ne može ništa drugo, nego poželjeti je zagrliti i ponuditi joj rame za plakanje. Voljeli Marilyn ili ne, ovaj film izazvat će poplavu emocija u vama, bilo čežnju za zlatnim Hollywoodom, Colinovu želju za ostvarenjem snova, Olivierovu zavist ili tugu nesretne Norme Jean.





Primjedbe

  1. Pročitala sam Klonirana još davno, može biti čak i 2003., i frapirala me knjiga!!! Iskreno, voljela bih pogledati sve njezine filmove, i ne znam zašto već nisam. Sjajan tekst, kao i uvijek :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...