Preskoči na glavni sadržaj

Moja filmska večer s Marilyn

Moram priznati, sve ove godine nisam uspjela zauzeti čvrst stav o Marilyn Monroe. Kao tinejdžerica gledala  sam s roditeljima Sedam godina vjernosti i prevrtala očima na svako tatino cerekanje. Mama je tijekom naše filmske večeri bila ravnodušna, kao da je već navuknuta na muške uzdahe koje Marilynka uzrokuje i desetljećima nakon svoje smrti. Glupa plavuša, o glumi pojma nema, i tko uopće ima takav glasić!? - mislila sam, nikada je ne priznajući ravnu divama starog Hollywooda, od kojih mi je najdraža bila Katharine Hepburn. Tek kad sam pročitala knjigu Klonirana Jelene Čarije, veliki hit 2003. godine, dublje sam se zagledala u Marilyn. Nije ona samo glava sa zlaćanim uvojcima, ima u njenim očima istovremeno nečega djetinjeg, ali i nečega erotičnog. Tajanstvena i nesigurna - vlada kamerama, a sramežljivo obara pogled kad se reflektori ugase. Što li je to u Normi Jean da su svi, kad bi ona ušla u prostoriju, zaustavili dah, muškarci jer su je željeli onako kako se želi mitsko stvorenje, a žene jer su se divile njezinoj ljepoti i načinu na koji je motala muškarce oko maloga prsta? Koja je njezina tajna?



U godinama koje su uslijedile, čitala sam mnogo toga o Marilyn Monroe, uvijek gladno istražujući cijeli njezini fenomen putem kojeg se održala kao ikona koja, vjerujem, nikada neće izblijedjeti. Norma Jean odrastala je u sirotištima nakon što joj je majka odvedena u umobolnicu, i žudjela je za ljubavi cijeloga života. Iako ju je Chanel iskoristio za populariziranje svog Number 5, omiljeni Marilyni parfemi su bili Joy Jeana Patoua i Florisov Rose Geranium. Voljela je Francisca Foyu, filmove Clarka Gablea, pisala je izuzetnu poeziju, bila je knjiški crv, posebno je voljela djela Jamesa Joycea i Samuela Becketta, maltezera joj je poklonio Frank Sinatra, prijateljica joj je bila Ella Fitzgerald - Marilyn je živjela čarobnim životom. Oni koji su je voljeli, nikada je nisu preboljeli, a njezin posljednji suprug, Arthur Miller, napisao je scenarij za posljednji film koji je snimila te se razveo od nje istog tjedna kada je film pušten u produkciju. Priča se da je imala knjižicu u koju je bilježila susrete s mafijom i s Kennedyjevima, a svoje tajne nikada nije otkrila - umrla je od tableta za spavanje, potpuno sama u svom stanu. Na njezin grob u Los Angelesu svaka tri dana stizale su ruže koje je slao njezin drugi muž DiMaggio za kojeg se, netom prije smrti, pristala ponovno udati.


2011. godine Michelle Williams fenomenalno je utjelovila slavnu divu u filmu My week with Marylin. Neobična je to priča o pravoj Marylin, svemu što je ona bila u svoja četiri zida, njezinim nesigurnostima, njezinoj želji da se dokaže kao glumica - ispričana kroz dnevnik mladog Engleza Colina Clarka koji je oduvijek čeznuo za radom u filmskoj indrustriji, a kojemu se pružila prilika upravo na filmu koji je Marilyn snimala s Laurenceom Olivierom. Tijekom snimanja film se zvao Uspavani princ, a u povijesti kinematrografije ostao je upamćen kao The Prince and the Showgirl. Marylina naivna krhkost zasjenila je rutinsko snimanje romantične komedije, iznervirala one koji su bili kratkoga fitilja, a izazvala neobjašnjivu potporu i razumijevanje onih koji su u njoj vidjeli želju za prepoznatljivošću, željom da postane nešto više od komada mesa. Dirljiv film pokazuje neglamuroznu, bespomoćnu Marilyn koja osvaja gledatelja, i on ne može ništa drugo, nego poželjeti je zagrliti i ponuditi joj rame za plakanje. Voljeli Marilyn ili ne, ovaj film izazvat će poplavu emocija u vama, bilo čežnju za zlatnim Hollywoodom, Colinovu želju za ostvarenjem snova, Olivierovu zavist ili tugu nesretne Norme Jean.





Primjedbe

  1. Pročitala sam Klonirana još davno, može biti čak i 2003., i frapirala me knjiga!!! Iskreno, voljela bih pogledati sve njezine filmove, i ne znam zašto već nisam. Sjajan tekst, kao i uvijek :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...