Gdje je Miroslav Fey?

Jedna od najdražih mi knjiga u mojoj zbirci jest knjiga Večernji akt našeg Vukovarca Pavla Pavličića. Mislim da se zadnjih godina Pavličiću ne pripadje pažnja koju je zaslužio, pa savjetujem onima koji ga nisu čitali od Trojice u Trnju - pročitajte Večernji akt. Iako se čini samo kao knjiga o studentu-dangubi koji sam ne može ništa originalno stvoriti, zapravo je ovo knjiga o umjetnosti. Umjetnost bi trebala ovisiti sama o sebi, ne biti simbol neke ideologiji, filozofije ili politike. Umjetnički rad ne bi trebao biti kopija drugog djela -  misao je to koja se provlači kroz priču o zagrebačkom studentu Mihovilu koji živi s bakom, a koji zbog svog talenta za falscificiranje novčanica, slika, dokumenata i svega ostalog dospije i u medije, što potiče mnoge da i njega samoga kopiraju. Je li sve oko nas samo kopija i vidimo li uopće ljepotu svijeta koji nas okružuje?

Knjigu sam kupila dok sam bila srednjoškolka, u Ezopu, koji mi je uvijek bio nezaobilazna stanica u posjetu Osijeku. Na prvoj stranici stajao je potpis nekog Miroslava Feya iz Donjeg Miholjca, i taj potpis golicao mi je maštu baš kao i sama knjiga. Kako li je ta knjiga završila u antikvarijatu? Koja je njena priča? Gdje li je sad Miroslav Fey? Diše li još? Što on misli o umjetnosti? Nekoliko godina nakon što sam je kupila, potpisao mi ju je i sam autor kojeg sam srela na promociji knjige u našem gradu. Bio je simpatičan, čovjek iz naroda,  i vidjelo se da mu je pedagogija, uz književnost, u malom prstu i da je stvoren za pripovijedanje. Knjiga više ne pripada Miroslavu Feyu, a od te 2003. godine ja se na svaku svoju knjigu trudim staviti neki svoj pečat. Ako već nije poklonjena i uz nju ne stoji posveta prijatelja, obično sama napišem kojeg dana sam ju kupila,  gdje, zašto ili kako sam se tada osjećala. Samo zato da, ako se, ne daj, Bože, moje knjige jednog dana nađu u antikvarijatu, da onaj tko ih udomi zna barem dijelić njihove priče.

Gospodin Pavličić ovih dana izdao je novi naslov - Narodno veselje - knjigu o ljudima, događajima i kulturi življenja u 1960.-tim godinama, dobu kada se živjelo za glazbu i plesnjake i kada su ljudi manje znali, a više se voljeli. Ne znam kako vi, ali ja jedva čekam da je pročitam ovog ljeta uz šum valova!