Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (IV)

U ovo vrijeme prije šest godina emitirana je posljednja epizoda Gilmoreica - Bon voyage - i za razliku od mnogih serija u kojima u zadnjoj epizodi sve sapuničarski kulminira, ova je završila prirodnim tokom, začinjena malim slatkim iznenađenjima kakve nam život često pruža. Bilo mi je teško oprostiti se od njih, ta uz Gilmoreice kao da sam i ja odrasla! Bio je to kraj jedne ere, ali njihove pouke nosim i danas u sebi:

21. Kava je čarobno piće


Kava nikada nije bila samo piće. Otkad je otkrivena, predstavljala je društveni život - uz kavu su se ljudi sastajali, sklapali poslove, zaljubljivali se, izmjenjivali životne događaje, tračali one koji nisu s njima na kavi u tom trenutku. Ako živite u Hrvatskoj, jasno vam je da je kava simbol pauze, odmaka od svakodnevnih problema, dolce far niente po kojem smo svakom strancu, koji zakorači u našu zemlju, prepoznatljivi. Ni u Gilmoreicama kava nije samo napitak, ona je čarobni napitak - na njoj se temelji prijateljstvo, pa i ljubav, Lukea i Lorelai, uz nju se Lorelai povezala s Maxom, na kušanje kave je Alex odveo Lorelai na prvom spoju, kavom je Logan pokušao podmititi Rory nakon prekida, što mu je, uz kiosk s kavom, naposljetku i uspjelo, kava predstavlja vezu između Lorelai i Rory, taj čuveni gilmoreizam - energiju za utjelovljenje krilatice "Life's short - talk fast". Kad bolje razmislim, zbog Gilmoreica sam se i navukla na kavu, i iako znam da Alexis Bledel zapravo ne pije kavu, i da je Rory u seriji svaki put ustvari imala Colu u šalici, i iako je kava ponekad jedina tekućina koju u danu unesem i iako mi od četvrte kave drhti desni očni kapak - kave se neću nikada odreći, jer za mene kava predstavlja radost života kojoj su me poučile Gilmoreice.



22. Ne ogovaraj na javnom mjestu! 

OK, to ste vjerojatno svi naučili onako kako to već svaka budala nauči - iz vlastitog iskustva. Nekim čudom, baš onaj kojeg, po mogućnosti - na kavi, ogovarate (pardon, o kojem pričate iza njegovih leđa o stvarima koje vas se ne tiču), uvijek se stvori tik do vas! Dogodilo se to i Rory kada je u Dosejevom dućanu brutalno ogovarala, koga drugoga, nego Deanovu suprugu - Lindsey. I iako je ono što je učinila samo par epizoda nakon neugodnjaka u dućanu bilo puno gore, nije joj ni ta zgoda trebala. Not pretty - don't do it.


23. Ne sjedi kod kuće čekajući da on nazove!

Kad Rory počne hodati s Jessom, uviđa da se on uvelike razlikuje od Deana. Njegovi nonšalantni "Vidimo se" i "Nazvat ću te" postali su razlog bijesnog ispada na telefonu nakon što je u petak navečer, čekajući da on nazove, Rory temeljito očistila tipkovnicu, a subotu navečer, jer opet nije nazvao, provela na hokeju. Da - hokeju. Vjerojatno se svaka od nas barem jednom u životu durila na dečka zbog takvih stvari, nikada ne prihvaćajući ni pomisao da ona nazove njega prva. E, pa ako volite različite sportske sadržaje, vi idite na hokej, ako ne - nazovite ga i sve mu saspite u facu, tj. u slušalicu.


24. Prosidba treba biti magična

O prošenju žene koju voliš u Gilmoreicama su muškarci (da, ja neću nikoga prositi!) mogli naučiti ovo:
- mora biti dobro promišljena
- ne smije biti način da se okonča svađa ili loša faza u vezi
- u pozadini mora svirati glazba
- osvjetljenje mora biti romantično
- magični trenutak mora postepeno rasti, sve do velikog pitanja
- mora sadržavati tisuće žutih ivančica
- po mogućnosti, i konj bi trebao biti tamo negdje
- i svijeće
- ne bi trebala biti na javnom mjestu ili pred cijelom rodbinom
- trebala bi biti na najmanje očekivani dan - nikako ne na dan diplome, godišnjicu, rođendan i slično
- apparently, i žene mogu zaprositi muškarce - i to bez svih ovih rekvizita, samo onako - spontano!



25. Treba slaviti nove izazove!


Onog dana kada se Independence Inn zatvorio, Lorelai je pokucala Sookie i Jacksonu na vrata sa šampanjcem u rukama. Nakon vijesti koja je značila da su ostali bez posla i da nemaju novac za kupnju Dragonflya, uskliknula je - "Treba slaviti nove izazove!" Tog trenutka često se sjetim, ali mi još u nevolji nije palo na pamet da pijem šampanjac, nekako je teže to izvesti u stvarnom životu. "Yesterday our lives were boring and predictable. We had jobs, we were gonna start our own business. But now everything is wide open. We can do anything we want because we're not penned in. That's good." Hm, možda kod sljedećeg izazova ipak popijem koju...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...