Preskoči na glavni sadržaj

Što to čita Lisa Simpson?

Pitate se zašto je Lisa Simpson najbolji učenik drugog razreda već gotovo četvrtinu stoljeća? Zato što je knjiški moljac, eto zašto! Lisa je inspiracija milijunima djevojčica, ako želite biti član njezinog book cluba, trebate pročitati knjige sljedećih autora:




J. K. ROWLING
Riječi nisu potrebne.


GORE VIDAL
Gore Vidal gostovao je u Simpsonima, a Lisa je o njemu rekla: "Friends?… My only friends are grown-up nerds like Gore Vidal, and even he’s kissed more boys than I ever will." Ovaj Amerikanac smatra se Oscarom Wildeom 20. stoljeća i poznat je po britkom jeziku. Gore Vidal kod nas ne spada među autore koji se previše prevode, samo devet njegovih djela možete naći u našim knjižnicama (zato moja sestra studira engleski jezik), ali je svakako autor čija djela mora pročitati intelektualac današnjice.


FJODOR DOSTOJEVSKI
Ne moram vam ništa reći, svi ste za lektiru morali pročitati barem Zločin i kaznu koja i danas budi rasprave. Hm, jeste li se ikad smatrali pravednikom poput Raskoljnikova? Braća Karamazovi posljednji su roman Dostojevskog, a temeljio ga je na filozofskim dvojbama o Bogu, moralnosti i slobodnoj volji - klasični must.


SYLVIA PLATH
Već sam vam pisala o svojoj ljubavi prema poeziji Sylvije Plath. Predepresivno, neki će reći, ali pravo je čudo kako se svaka djevojka poistovjećuje s njezinom boli, pogotovo čitajući Stakleno zvono, i kako je njezini živčani slom promijeni, ojača. Da je bar mogao ojačati i tužnu Syliviju.


WALT WITHMAN
Neću vam lagati, nije Walt Whitman za mene - ljubav prema njemu ispoljila se samo u Društvu mrtvih pjesnika, ali tko voli, neka izvoli!

O CAPTAIN! my Captain! our fearful trip is done,
The ship has weather'd every rack, the prize we sought
is won,
The port is near, the bells I hear, the people all
exulting, [daring;
While follow eyes the steady keel, the vessel grim and
But O heart! heart! heart!
O the bleeding drops of red,
Where on the deck my Captain lies,
Fallen cold and dead.
O Captain! my Captain! rise up and hear the bells;
Rise up—for you the flag is flung—for you the bugle
trills,
For you bouquets and ribbon'd wreaths—for you
the shores a-crowding,
For you they call, the swaying mass, their eager faces
turning;
Here Captain! dear father!
This arm beneath your head!
It is some dream that on the deck,
You've fallen cold and dead.
My Captain does not answer, his lips are pale and still,
My father does not feel my arm, he has no pulse nor
will,
The ship is anchor'd safe and sound, its voyage closed
and done, [won;
From fearful trip the victor ship comes in with object
Exult O shores, and ring O bells!
But I with mournful tread,
Walk the deck my Captain lies,
Fallen cold and dead.


CHARLES DICKENS
Najveći pisac Viktorijine ere obogatio je naš svijet mnogim legendarnim likovima - Oliverom Twistom, Davidom Copperfieldom, Scroogeom, Pipom i drugima. Najbolje ga je čitati u snježnim noćima uz svjetlost svijeće i kuhano vino.


EMILY DICKINSON
U našim školama o Emily Dickinson nikada se ne priča, ta imam i mi mnogo divnih pjesnika - pjesnikinja, doduše, nešto manje. U SAD-u, pak, Emily je obvezna lektira i svi sredjoškolci muku muče s njenim pjesmama. Ova nježna dušica pokopana je s kiticom mirisnih ljubičica na prsima - urezalo mi se u sjećanje odnekud - pa mi se kad čitam njene pjesme čini kao da osjetim zamaman miris tog massachusettskog cvijeća.

They shut me up in Prose –
As when a little Girl
They put me in the Closet –
Because they liked me "still" –

Still! Could themself have peeped –
And seen my Brain – go round –
They might as wise have lodged a Bird
For Treason – in the Pound –


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...