Preskoči na glavni sadržaj

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni":


1. Imajte strpljenja!
Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se s činjenicom - dečki su ili mangupi koji te povrijede ili su materijal za prijatelja. Međutim, ljubav se dogodila spontano, dok smo nas dvoje spajali njegovog prijatelja i moju prijateljicu, i to usred apsurdnog neporazuma u kojem smo jedno drugo izvrijeđali uzduž i poprijeko.


2. Koristite tehnologiju!
Prije nego smo prohodali, moj momak i ja gotovo da i nismo jedno drugome čuli glas - poznavali smo iz viđenja iz škole i imali zajedničke prijatelje, ali cijelu akciju MŠ&MO osmišljavali smo preko SMS poruka. Tako smo se navukli na dopisivanje i slali si poruke nprestano, unatoč školi i izvanškolskim obvezama. Pričali smo o filmovima, o ispitima, o svađama s roditeljima, o onome što nas veseli i što nas rastužuje - u kratkom vremenu dobro smo se upoznali. Tehnologija nas je naposljetku i spojila, a i u godina koje su uslijedile znali smo se dopisivati cijelu noć, uzbudljivo čekajući zvuk nokije 3310 (njegova) i siemensa C35 (moj, ajme - koja cigla!). Koje li ironije, danas nam se 90 % veze svodi na tehnologiju - Skype, Facebook, gmail, SMS, WhatsApp, pozivi - sve ih koristimo održavajući vezu na daljinu.


3. Volite cirkus!
Za vezu je važno neprestano se prisjećati glupih sitnica zbog kojih ste se i zaljubili jedno u drugo. Vaši temelji održat će vas zajedno cijeloga života i ako su dovoljno čvrsti, nećete nikada poželjeti svog partnera zamijeniti nečim novim, neotkrivenim. Bez obzira koliko vremena prošlo, neka se osoba koju volite nikada u vašim očima ne promijeni, i ne trudite se mijenjati ju (bar ne u ključnim karakternim crtama) jer će tako izgubiti svoju bit. Neka vaš odabranik bude tajna za vas, otkrivajte ju polako - i budite zahvalni na svemu što ste zajedno proživjeli - nitko nov se s tim ne može mjeriti. Npr. moj momak i ja naveli smo naše prijatelje, iz prethodne priče, da idu s nama u cirkus, imajući u planu da se ondje spontano sretnu. Tijekom cirkuske predstave sjedili smo blizu jedno drugome, a godinama kasnije rekao mi je kako je baš tada zamijetio koliko sam lijepa - iako sam mu tad pokazivala svoju zbirku odrezanih noktiju koju sam čuvala u maloj tupperware posudici koju sam imala u torbici (samo moja prijateljica MO razumjet će o čemu pričam). Volio je moju poremećenost, a ja sam voljela njegovu nježnost - kakve li je romantične poruke pisao, ma pjesnik u duši! Sjećanje na zaljubljenu djecu, koja čuče u nama, razlog su nam za radost i danas.



4. Svađajte se!
Stvari koje najviše volim na njemu su ujedno i stvari koje me najviše živciraju, a vjerujem da tako i on osjeća za mene. Npr., volim što je strastven i odan, ali ne volim što tu strast i odanost u prvom redu pokazuje prema - Dinamu. Različiti smo gotovo u svemu, osim u potrebi za debatiranjem. Budući da smo se upoznali svađajući se, sasvim je očekivano da smo i danas prvaci u komunikaciji. Nema stvari oko koje se nismo posvađali, a najgora tema za razgovor nam je politika - ona uvijek dovede do oružanih sukoba. Od vikanja, psovanja, dramatičnih napuštanja prostorija, lupanja vratima, beskrajnih šutnji i durenja, spuštanja slušalice telefona, pa sve do maratonskih rasprava koje su znale trajati danima - we've done it all! Bez obzira kako se svađali, birajte svoje bitke i oko važnih stvari se obavezno posvađajte, pardon - razgovarajte - jedino ćete se tako upoznati i uvijek znati na čemu ste. Sve što vam u vezi stvara čir na želucu, kad tad će izaći na vidjelo i, po mogućnosti, privesti vašu vezu kraju u jednom potezu. Kad izgubite volju za svađanjem, onim konstruktivnim, prestat ćete i težiti popravljanju vaše veze i ljubav će izgubiti sjaj.


5. Koristite čarobne riječi!
Najbolji dio svađe svakako je mirenje - što je sigurno i jedan od razloga zašto smo u svađanju tako strastveni bez obzira na naš staž. Nakon velike drame svaki put shvatimo koliko se volimo i koliko je pomisao da nismo zajedno nepodnošljiva. Vrlo je važno da nakon svađe rane zacijele, a to možete postići samo ako jedno drugome oprostite. Jennifer nema pojma - ako nekoga volite, svako malo morat ćete moliti za oprost jer ste čovjek i griješite. To je ono najteže u vezi - oprostiti - i čak i ako znate da vas ta osoba voli i da vas nema namjeru povrijediti, teško se prepustiti i svim srcem dati nekome drugu šansu. Ako volite, oprostite, i još važnije - zaboravite!, i isplatit će vam se! Kome ćete dati drugu šansu ako ne onome koga volite?


6. Imajte svatko svoje interese!
Imam prijatelja koje, nakon što su se zaljubili, više nismo vidjeli. Nestali su. Nisu imali vremena za prijatelje. U vezu smo ušli mladi i izolacija od prijatelja u tim godinama nije dolazila u obzir. Odrasli smo zajedno, imajući svatko svoje prijatelje, proživljavajući zajedno razočaranja u njih, upoznavajući nove prijatelje i baveći se različitim hobijima pomoću kojih smo učili jedno od drugoga. Jedno drugome smo baš zbog različitosti uvijek bili slagalica koja je nedostajala, i jedno iz drugoga smo izvlačili kako najgore, tako i najbolje. Najvažniji smo si na svijetu, ali nismo i jedino što je važno. 


7. Stvarajte uspomene!
Ovisni smo o ljubavi i jedno o drugome i najdraže nam je kada nešto podijelimo - kad zajedno isprobamo pizzu u novoj pizzeriji, kad pogledamo novi film zajedno, kad prvi put zajedno posjetimo neko mjesto, kad zajedno smislimo neku novu riječ ili kada nekom pojmu damo značenje samo nama poznato. Mislim da našu vezu održava svježom to što neprestano stvaramo nove uspomene, nikada se potpuno ne opuštamo u rutini - otkrivanje novih stvari regenerira nas. Volimo fotografiju pa, gdje god išli, masovno se naslikavamo i izradimo fotografije pa nam je i razgledavanje starih fotografija (za sad imamo tri puna albuma) drag hobi, koji ćemo, nadam se, prenijeti i na svoju djecu jednog dana.


8. Iznenađujte jedno drugo!
Par u vezi ne smije se nikad ušuškati i pomisliti: "Ah, moj/a je, sad se ne moram truditi!" Trudimo se jedno drugo iznenađivati, ja više ljubavnim pismima i malim kreativnostima, a on više reakcijama, nježnostima i podrškom kad ju najmanje očekujem. Mislim da je važno pokazivati si ljubav, nikada ne uzimati jedno drugo zdravo za gotovo. Često se zavodimo kao da smo balavci s početka priče, i zbog toga se uvijek ispočetka zaljubljujemo jedno u drugo.



9. Branite jedno drugo!
Uvjerio se sam u moje PMS-ove, slomove živaca i tipične ženske histerije, ali, ludog li čovjeka, još uvijek misli da sam ja ona prava za njega, čak i kad mu moja obitelj govori da će mu sa mnom trebati čelični živci. On je vječni student i godinama sluša kako mu kvocam zbog toga, ali kada se netko drugi osjeti pozvanim komentirati njegov studentski status ili bilo što drugo što ne odobrava, grizem! Neće nitko moje dirati, samo ja! Zapamtite, drugi ne poznaju ono što dijelite i skloni su osuđivati ono što im se čini pogrešno u vašim postupcima i vezi. Međutim, uzimanje u zadatak obrane onog koga voliš vodi do toga da ti je ta osoba važnija od tebe samoga, što je, ukratko, i najvažniji aspekt ljubavne veze.


10. Gledajte u istom smjeru!
"Život nas je naučio da ljubav ne znači međusobno se gledati, već zajedno gledati u istom smjeru, " rekao je Antoine de Saint-Exupéry, a on stvarno kuži tajne života. Vjenčanje smo počeli planirati u srednjoj školi, čak je i datum bio zakazan. Od njega je prošlo točno osam godina, ali mi još nismo uplovili u bračne vode. Logistički nam je teže izvesti spajanje naših života, no, neprestano snivamo što ćemo u budućnosti, kako će nam izgledati jutra, kako ćemo ljetovati, kako ćemo nazvati djecu, i koje vrijednosti ćemo im usaditi... Gledamo zajedno prema budućnosti i pri tome uživamo u sadašnjosti!

Primjedbe

  1. Odličan post! Slažem se sa svime :D
    I želim vam još puuuunooo zajedničkih godina :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Divan post i savjeti, i super popratne fotkice :)
    I nasmijala sam se na posudicu punu odrezanih noktića :D Haha, poprilično creepy :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala! Kad ideš u osmi razred, onda je to sasvim normalno, nimalo creepy :D

      Izbriši
  3. Još uvijek čuvam svoje noktiće + jedan tvoj :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I ja, i ja - cijelu srednju i cijeli faks i cijelu nezaposlenost i zaposlenost čuče u tupperwareu u pernici :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...