Preskoči na glavni sadržaj

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni":


1. Imajte strpljenja!
Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se s činjenicom - dečki su ili mangupi koji te povrijede ili su materijal za prijatelja. Međutim, ljubav se dogodila spontano, dok smo nas dvoje spajali njegovog prijatelja i moju prijateljicu, i to usred apsurdnog neporazuma u kojem smo jedno drugo izvrijeđali uzduž i poprijeko.


2. Koristite tehnologiju!
Prije nego smo prohodali, moj momak i ja gotovo da i nismo jedno drugome čuli glas - poznavali smo iz viđenja iz škole i imali zajedničke prijatelje, ali cijelu akciju MŠ&MO osmišljavali smo preko SMS poruka. Tako smo se navukli na dopisivanje i slali si poruke nprestano, unatoč školi i izvanškolskim obvezama. Pričali smo o filmovima, o ispitima, o svađama s roditeljima, o onome što nas veseli i što nas rastužuje - u kratkom vremenu dobro smo se upoznali. Tehnologija nas je naposljetku i spojila, a i u godina koje su uslijedile znali smo se dopisivati cijelu noć, uzbudljivo čekajući zvuk nokije 3310 (njegova) i siemensa C35 (moj, ajme - koja cigla!). Koje li ironije, danas nam se 90 % veze svodi na tehnologiju - Skype, Facebook, gmail, SMS, WhatsApp, pozivi - sve ih koristimo održavajući vezu na daljinu.


3. Volite cirkus!
Za vezu je važno neprestano se prisjećati glupih sitnica zbog kojih ste se i zaljubili jedno u drugo. Vaši temelji održat će vas zajedno cijeloga života i ako su dovoljno čvrsti, nećete nikada poželjeti svog partnera zamijeniti nečim novim, neotkrivenim. Bez obzira koliko vremena prošlo, neka se osoba koju volite nikada u vašim očima ne promijeni, i ne trudite se mijenjati ju (bar ne u ključnim karakternim crtama) jer će tako izgubiti svoju bit. Neka vaš odabranik bude tajna za vas, otkrivajte ju polako - i budite zahvalni na svemu što ste zajedno proživjeli - nitko nov se s tim ne može mjeriti. Npr. moj momak i ja naveli smo naše prijatelje, iz prethodne priče, da idu s nama u cirkus, imajući u planu da se ondje spontano sretnu. Tijekom cirkuske predstave sjedili smo blizu jedno drugome, a godinama kasnije rekao mi je kako je baš tada zamijetio koliko sam lijepa - iako sam mu tad pokazivala svoju zbirku odrezanih noktiju koju sam čuvala u maloj tupperware posudici koju sam imala u torbici (samo moja prijateljica MO razumjet će o čemu pričam). Volio je moju poremećenost, a ja sam voljela njegovu nježnost - kakve li je romantične poruke pisao, ma pjesnik u duši! Sjećanje na zaljubljenu djecu, koja čuče u nama, razlog su nam za radost i danas.



4. Svađajte se!
Stvari koje najviše volim na njemu su ujedno i stvari koje me najviše živciraju, a vjerujem da tako i on osjeća za mene. Npr., volim što je strastven i odan, ali ne volim što tu strast i odanost u prvom redu pokazuje prema - Dinamu. Različiti smo gotovo u svemu, osim u potrebi za debatiranjem. Budući da smo se upoznali svađajući se, sasvim je očekivano da smo i danas prvaci u komunikaciji. Nema stvari oko koje se nismo posvađali, a najgora tema za razgovor nam je politika - ona uvijek dovede do oružanih sukoba. Od vikanja, psovanja, dramatičnih napuštanja prostorija, lupanja vratima, beskrajnih šutnji i durenja, spuštanja slušalice telefona, pa sve do maratonskih rasprava koje su znale trajati danima - we've done it all! Bez obzira kako se svađali, birajte svoje bitke i oko važnih stvari se obavezno posvađajte, pardon - razgovarajte - jedino ćete se tako upoznati i uvijek znati na čemu ste. Sve što vam u vezi stvara čir na želucu, kad tad će izaći na vidjelo i, po mogućnosti, privesti vašu vezu kraju u jednom potezu. Kad izgubite volju za svađanjem, onim konstruktivnim, prestat ćete i težiti popravljanju vaše veze i ljubav će izgubiti sjaj.


5. Koristite čarobne riječi!
Najbolji dio svađe svakako je mirenje - što je sigurno i jedan od razloga zašto smo u svađanju tako strastveni bez obzira na naš staž. Nakon velike drame svaki put shvatimo koliko se volimo i koliko je pomisao da nismo zajedno nepodnošljiva. Vrlo je važno da nakon svađe rane zacijele, a to možete postići samo ako jedno drugome oprostite. Jennifer nema pojma - ako nekoga volite, svako malo morat ćete moliti za oprost jer ste čovjek i griješite. To je ono najteže u vezi - oprostiti - i čak i ako znate da vas ta osoba voli i da vas nema namjeru povrijediti, teško se prepustiti i svim srcem dati nekome drugu šansu. Ako volite, oprostite, i još važnije - zaboravite!, i isplatit će vam se! Kome ćete dati drugu šansu ako ne onome koga volite?


6. Imajte svatko svoje interese!
Imam prijatelja koje, nakon što su se zaljubili, više nismo vidjeli. Nestali su. Nisu imali vremena za prijatelje. U vezu smo ušli mladi i izolacija od prijatelja u tim godinama nije dolazila u obzir. Odrasli smo zajedno, imajući svatko svoje prijatelje, proživljavajući zajedno razočaranja u njih, upoznavajući nove prijatelje i baveći se različitim hobijima pomoću kojih smo učili jedno od drugoga. Jedno drugome smo baš zbog različitosti uvijek bili slagalica koja je nedostajala, i jedno iz drugoga smo izvlačili kako najgore, tako i najbolje. Najvažniji smo si na svijetu, ali nismo i jedino što je važno. 


7. Stvarajte uspomene!
Ovisni smo o ljubavi i jedno o drugome i najdraže nam je kada nešto podijelimo - kad zajedno isprobamo pizzu u novoj pizzeriji, kad pogledamo novi film zajedno, kad prvi put zajedno posjetimo neko mjesto, kad zajedno smislimo neku novu riječ ili kada nekom pojmu damo značenje samo nama poznato. Mislim da našu vezu održava svježom to što neprestano stvaramo nove uspomene, nikada se potpuno ne opuštamo u rutini - otkrivanje novih stvari regenerira nas. Volimo fotografiju pa, gdje god išli, masovno se naslikavamo i izradimo fotografije pa nam je i razgledavanje starih fotografija (za sad imamo tri puna albuma) drag hobi, koji ćemo, nadam se, prenijeti i na svoju djecu jednog dana.


8. Iznenađujte jedno drugo!
Par u vezi ne smije se nikad ušuškati i pomisliti: "Ah, moj/a je, sad se ne moram truditi!" Trudimo se jedno drugo iznenađivati, ja više ljubavnim pismima i malim kreativnostima, a on više reakcijama, nježnostima i podrškom kad ju najmanje očekujem. Mislim da je važno pokazivati si ljubav, nikada ne uzimati jedno drugo zdravo za gotovo. Često se zavodimo kao da smo balavci s početka priče, i zbog toga se uvijek ispočetka zaljubljujemo jedno u drugo.



9. Branite jedno drugo!
Uvjerio se sam u moje PMS-ove, slomove živaca i tipične ženske histerije, ali, ludog li čovjeka, još uvijek misli da sam ja ona prava za njega, čak i kad mu moja obitelj govori da će mu sa mnom trebati čelični živci. On je vječni student i godinama sluša kako mu kvocam zbog toga, ali kada se netko drugi osjeti pozvanim komentirati njegov studentski status ili bilo što drugo što ne odobrava, grizem! Neće nitko moje dirati, samo ja! Zapamtite, drugi ne poznaju ono što dijelite i skloni su osuđivati ono što im se čini pogrešno u vašim postupcima i vezi. Međutim, uzimanje u zadatak obrane onog koga voliš vodi do toga da ti je ta osoba važnija od tebe samoga, što je, ukratko, i najvažniji aspekt ljubavne veze.


10. Gledajte u istom smjeru!
"Život nas je naučio da ljubav ne znači međusobno se gledati, već zajedno gledati u istom smjeru, " rekao je Antoine de Saint-Exupéry, a on stvarno kuži tajne života. Vjenčanje smo počeli planirati u srednjoj školi, čak je i datum bio zakazan. Od njega je prošlo točno osam godina, ali mi još nismo uplovili u bračne vode. Logistički nam je teže izvesti spajanje naših života, no, neprestano snivamo što ćemo u budućnosti, kako će nam izgledati jutra, kako ćemo ljetovati, kako ćemo nazvati djecu, i koje vrijednosti ćemo im usaditi... Gledamo zajedno prema budućnosti i pri tome uživamo u sadašnjosti!

Primjedbe

  1. Odličan post! Slažem se sa svime :D
    I želim vam još puuuunooo zajedničkih godina :))

    OdgovoriIzbriši
  2. Divan post i savjeti, i super popratne fotkice :)
    I nasmijala sam se na posudicu punu odrezanih noktića :D Haha, poprilično creepy :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala! Kad ideš u osmi razred, onda je to sasvim normalno, nimalo creepy :D

      Izbriši
  3. Još uvijek čuvam svoje noktiće + jedan tvoj :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I ja, i ja - cijelu srednju i cijeli faks i cijelu nezaposlenost i zaposlenost čuče u tupperwareu u pernici :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...