Preskoči na glavni sadržaj

Situacije od kojih strepim zbog Seinfelda

Antologijske serije kao što je Seinfeld ostave trag na gledateljima. Na neke likove se naviknemo i upoznamo ih u dušu, pa nam i događaji koje su proživljeli ostanu trajno urezani u sjećanje, kao da smo ih i sami proživjeli. Dakako, ne moram strepiti da će lutke u izlozima sličiti meni iz jednostavnog razloga - moja vaga pokazuje broj veći od 40, ali neke od seinfeldovskih situacija sjetim se gotovo svakodnevno, spopadnu me poput fobije kojoj se ne mogu oduprijeti.

Ya Gotta Seeeeeeeee The Baby!

Kad god idem vidjeti novorođenče, silno se bojim da će riječ biti o ugly bebi, i da ću, dok svi govore kako je slatko, ja zaprepašteno buljiti. Zato uvijek imam unaprijed smišljene rečenice da izbjegnem neugodnjak - ako ništa drugo, reći ću: "Isti ćaća!", ili "Ista baka!" i druge teme na tu varijaciju, samo da ne bih morala reći da je dijete preslatko i pri tome - lagati. Srećom, u svom životu nisam još srela bebu koja nije bila doista slatka!


You can't beat a babka!
Ljudi misle da im u goste donosim poklone zbog kućnog odgoja, ali istina je da to radim samo zbog čokoladne babke iz Seinfelda. Babka je kolač križanac naše gužvare i kuglofa, a za Elaine je babka bila najbolji mogući poklon za domaćine dinner partyja. Međutim, pošla je u šoping u zadnji tren, u gradu gužve, New Yorku. Svi znamo kako je to završilo, pa se ja radije organiziram i kupnju poklona obavim barem dan prije odlaska prijateljima.


We had a deal!
Koliko puta ste vozili auto i da je ispred vas uporno letio golub ili vrabac ili već neka druga živina s krilima? Iako sam povjerovala u onu pametnu Georgeovu da ljudi i ptice imaju dogovor, ponekad se stvarno pokaže da su neke ptice buntovnici, ili kamikaze.


The problem with the mall garage is that everything looks the same. They try to differeriate between levels. They put up different colors, different numbers, different letters. What they need to do is name the levels, like, "Your mother's a whore." You would remember that.
Zahvaljujući Seinfeldu, parkiranje u podzemnim garažama mi je noćna mora, pogotovo ako u garažu moram sama - tj. jedina sam osoba odgovorna za zapamtiti gdje je auto parkiran. Kako bih izbjegla realizaciju Tomićeve "Zaboravio sam gdje sam parkirao", uprizorenje "Dude, where's my car?" i seinfeldovski osjećaj zarobljenosti u labirintu - parkiram uvijek na istom mjestu, i sa sobom ne nosim ribice - to samo stvara dodatni pritisak.


Oh, also.. my fiance died from licking toxic envelopes that I picked out.
Pišem pisma i šaljem solidan broj pošiljki - i uvijek ližem odvratno ljepilo kuverti, jer budimo realni - bez lizanja ljepila poštanski doživljaj nije potpun! Ipak, sjetim se uvijek Susan i ponadam se da ove moje  omotnice nisu naručene u istom dućanu u kojem je i George kupio one koje je Susan polizala. RIP, Susan.

Primjedbe

  1. Haha a nice pick :) I ja strepim ovoga s bebama. Ključ je u tome da ih ne ideš gledati dok su još crvene i smežurane, nego kad se uslatke :D
    RIP Susan!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...