Preskoči na glavni sadržaj

Situacije od kojih strepim zbog Seinfelda

Antologijske serije kao što je Seinfeld ostave trag na gledateljima. Na neke likove se naviknemo i upoznamo ih u dušu, pa nam i događaji koje su proživljeli ostanu trajno urezani u sjećanje, kao da smo ih i sami proživjeli. Dakako, ne moram strepiti da će lutke u izlozima sličiti meni iz jednostavnog razloga - moja vaga pokazuje broj veći od 40, ali neke od seinfeldovskih situacija sjetim se gotovo svakodnevno, spopadnu me poput fobije kojoj se ne mogu oduprijeti.

Ya Gotta Seeeeeeeee The Baby!

Kad god idem vidjeti novorođenče, silno se bojim da će riječ biti o ugly bebi, i da ću, dok svi govore kako je slatko, ja zaprepašteno buljiti. Zato uvijek imam unaprijed smišljene rečenice da izbjegnem neugodnjak - ako ništa drugo, reći ću: "Isti ćaća!", ili "Ista baka!" i druge teme na tu varijaciju, samo da ne bih morala reći da je dijete preslatko i pri tome - lagati. Srećom, u svom životu nisam još srela bebu koja nije bila doista slatka!


You can't beat a babka!
Ljudi misle da im u goste donosim poklone zbog kućnog odgoja, ali istina je da to radim samo zbog čokoladne babke iz Seinfelda. Babka je kolač križanac naše gužvare i kuglofa, a za Elaine je babka bila najbolji mogući poklon za domaćine dinner partyja. Međutim, pošla je u šoping u zadnji tren, u gradu gužve, New Yorku. Svi znamo kako je to završilo, pa se ja radije organiziram i kupnju poklona obavim barem dan prije odlaska prijateljima.


We had a deal!
Koliko puta ste vozili auto i da je ispred vas uporno letio golub ili vrabac ili već neka druga živina s krilima? Iako sam povjerovala u onu pametnu Georgeovu da ljudi i ptice imaju dogovor, ponekad se stvarno pokaže da su neke ptice buntovnici, ili kamikaze.


The problem with the mall garage is that everything looks the same. They try to differeriate between levels. They put up different colors, different numbers, different letters. What they need to do is name the levels, like, "Your mother's a whore." You would remember that.
Zahvaljujući Seinfeldu, parkiranje u podzemnim garažama mi je noćna mora, pogotovo ako u garažu moram sama - tj. jedina sam osoba odgovorna za zapamtiti gdje je auto parkiran. Kako bih izbjegla realizaciju Tomićeve "Zaboravio sam gdje sam parkirao", uprizorenje "Dude, where's my car?" i seinfeldovski osjećaj zarobljenosti u labirintu - parkiram uvijek na istom mjestu, i sa sobom ne nosim ribice - to samo stvara dodatni pritisak.


Oh, also.. my fiance died from licking toxic envelopes that I picked out.
Pišem pisma i šaljem solidan broj pošiljki - i uvijek ližem odvratno ljepilo kuverti, jer budimo realni - bez lizanja ljepila poštanski doživljaj nije potpun! Ipak, sjetim se uvijek Susan i ponadam se da ove moje  omotnice nisu naručene u istom dućanu u kojem je i George kupio one koje je Susan polizala. RIP, Susan.

Primjedbe

  1. Haha a nice pick :) I ja strepim ovoga s bebama. Ključ je u tome da ih ne ideš gledati dok su još crvene i smežurane, nego kad se uslatke :D
    RIP Susan!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...