Preskoči na glavni sadržaj

Situacije od kojih strepim zbog Seinfelda

Antologijske serije kao što je Seinfeld ostave trag na gledateljima. Na neke likove se naviknemo i upoznamo ih u dušu, pa nam i događaji koje su proživljeli ostanu trajno urezani u sjećanje, kao da smo ih i sami proživjeli. Dakako, ne moram strepiti da će lutke u izlozima sličiti meni iz jednostavnog razloga - moja vaga pokazuje broj veći od 40, ali neke od seinfeldovskih situacija sjetim se gotovo svakodnevno, spopadnu me poput fobije kojoj se ne mogu oduprijeti.

Ya Gotta Seeeeeeeee The Baby!

Kad god idem vidjeti novorođenče, silno se bojim da će riječ biti o ugly bebi, i da ću, dok svi govore kako je slatko, ja zaprepašteno buljiti. Zato uvijek imam unaprijed smišljene rečenice da izbjegnem neugodnjak - ako ništa drugo, reći ću: "Isti ćaća!", ili "Ista baka!" i druge teme na tu varijaciju, samo da ne bih morala reći da je dijete preslatko i pri tome - lagati. Srećom, u svom životu nisam još srela bebu koja nije bila doista slatka!


You can't beat a babka!
Ljudi misle da im u goste donosim poklone zbog kućnog odgoja, ali istina je da to radim samo zbog čokoladne babke iz Seinfelda. Babka je kolač križanac naše gužvare i kuglofa, a za Elaine je babka bila najbolji mogući poklon za domaćine dinner partyja. Međutim, pošla je u šoping u zadnji tren, u gradu gužve, New Yorku. Svi znamo kako je to završilo, pa se ja radije organiziram i kupnju poklona obavim barem dan prije odlaska prijateljima.


We had a deal!
Koliko puta ste vozili auto i da je ispred vas uporno letio golub ili vrabac ili već neka druga živina s krilima? Iako sam povjerovala u onu pametnu Georgeovu da ljudi i ptice imaju dogovor, ponekad se stvarno pokaže da su neke ptice buntovnici, ili kamikaze.


The problem with the mall garage is that everything looks the same. They try to differeriate between levels. They put up different colors, different numbers, different letters. What they need to do is name the levels, like, "Your mother's a whore." You would remember that.
Zahvaljujući Seinfeldu, parkiranje u podzemnim garažama mi je noćna mora, pogotovo ako u garažu moram sama - tj. jedina sam osoba odgovorna za zapamtiti gdje je auto parkiran. Kako bih izbjegla realizaciju Tomićeve "Zaboravio sam gdje sam parkirao", uprizorenje "Dude, where's my car?" i seinfeldovski osjećaj zarobljenosti u labirintu - parkiram uvijek na istom mjestu, i sa sobom ne nosim ribice - to samo stvara dodatni pritisak.


Oh, also.. my fiance died from licking toxic envelopes that I picked out.
Pišem pisma i šaljem solidan broj pošiljki - i uvijek ližem odvratno ljepilo kuverti, jer budimo realni - bez lizanja ljepila poštanski doživljaj nije potpun! Ipak, sjetim se uvijek Susan i ponadam se da ove moje  omotnice nisu naručene u istom dućanu u kojem je i George kupio one koje je Susan polizala. RIP, Susan.

Primjedbe

  1. Haha a nice pick :) I ja strepim ovoga s bebama. Ključ je u tome da ih ne ideš gledati dok su još crvene i smežurane, nego kad se uslatke :D
    RIP Susan!

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...