Preskoči na glavni sadržaj

Obična riječ je rastanak

Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Od sviju raznih riječi po redu,
bez obzira na abecedu,
na poredak i mimo njega,
dolazi ona nakon svega:
kada u travi gasi se sjaj,
kad sve se topi poput snijega,
kad krugovi se na jedan svedu,
kad svrši sve, kad svemu je kraj.
Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Puna je čudnih žudnji i htijenja,
katkad i ona značenja mijenja.
Jednom glasi samo «zbogom»,
drugi put glasi «doviđenja»

Napisao mi je ovu pjesmu u ružičasti Barbie spomenar moj bratić prije nego sam mogla i razumjeti što li ona uopće znači. Uz nju je nacrtao i slonića s uzdignutom surlom, naravno, za sreću. Brata nemam, ali mi je Bog podario bratiće uz koje sam odrasla, s kojima sam jela rizi bizi i gledala Tri amigosa, s kojima sam se igrala rata, pisala zadaću, i s kojima sam posuđivala filmove iz videoteke i redovito imala movie nights - još i prije nego su ih Gilmoreice počele prakticirati.
Mog bratića H. opsjela je ona vražja bolest od koje redovito oboli baš onaj član obitelji koji sve uveseljavala i koji je svima veliki oslonac u životu, a da nikada ništa ne traži zauzvrat. Nikad ga nisam vidjela da plače, a jednom mi je rekao da su mu suze nakon nekog vremena presušile, i da je odlučio uzeti ono što mu život pruža. Volio je nositi odijelo i znao je u odijelu otići u disco, bez obzira što se ostatak njegovih školskih kolega nikada tako ne bi obukao za obični subotnji izlazak. Nije bio stidljiv, prišao bih svakoj osobi koja bi mu se našla na putu i pitao je za njenu životnu priču - mislio je da od svakoga može naučiti nešto novo. Njegov široki osmijeh, od kojeg bi mu se oči u potpunosti stisnule, svi su poznavali. Volio je Danu Scully i navukao me na Dosjei X, koje sam išla krišom kod njega gledati jer mi je mama branila gledanje bilo čega što će mi izazvati noćne more. Bio je veliki filmofil, kupovao je časopis Hollywood, bio najaktivniji član svake našičke videoteke, a kod kuće je i sam stvorio zavidnu zbirku filmova koju je raspačavao susjedima. Kod njega sam prvi put gledala Matildu, Sakupljača kostiju, Jurski park i dr., a uspomene na naše druženje, analiziranje ljubavnih problema (na koje je on uvijek imao jednostavno rješenje - Tek kad to izgubiš, shvatiti ćeš što si imala), smijeh i bezuvjetnu potporu ostat će žive u mojim mislima, ali i u ovoj knjizi koju mi je darovao.


Početkom srednje škole bila sam veliki obožavatelj Paula Coelha. Nije da sam pobornik new agea, naprotiv, ali tih srednjoškolskih dana divila sam se njegovom načinu vezanja riječi u vječne mudrosti, a i moj bratić je dijelio moju ljubav. Nazivao se ratnikom svjetlosti po uzoru na Coelhov priručnik, i želio je da imam i ja primjerak te knjižice. Možda vam se čini glupo kopirati knjigu, ta jednostavnije ju je kupiti, ali spoznaja da je to kopija knjige koju je on redovito listao, koja mu je dala snagu koju možda od nas nije znao ni tražiti, i koja ga je učnila čovjekom koji je u svojoj patnji oživio naše živote onako kako sami, zdravi, nismo znali učiniti, znači mi mnogo više od puke kupnje nekog naslova. Nije niti prošla godina dana kako mi je uz osmijeh poklonio Priručnik za ratnika svjetlosti, a H. je napustio ovaj svijet.  Čak i u zadnjim danima, kad mu niti morfij nije pomagao, sjetio se da imam rođendan, te čestitku s lijepim željama, izgubljen u bolovima, poslao drugoj sestrični. Takav je bio - ratnik velikog srca o kojem ću pričati i kad mi starost nagrize pamćenje, mladić neizmjerne hrabrosti kojemu zavidim na vedrini i na pogledu na svijet, posebno u trenucima kada shvatim koliko je krhak život.

Primjedbe

  1. :(( zašto, zašto ovaj svijet uvijek prvi i u najvećoj boli napuste oni koji su dobri, skromni, veseli i požrtvovni? :( žao mi je...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...