Preskoči na glavni sadržaj

Obična riječ je rastanak

Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Od sviju raznih riječi po redu,
bez obzira na abecedu,
na poredak i mimo njega,
dolazi ona nakon svega:
kada u travi gasi se sjaj,
kad sve se topi poput snijega,
kad krugovi se na jedan svedu,
kad svrši sve, kad svemu je kraj.
Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Puna je čudnih žudnji i htijenja,
katkad i ona značenja mijenja.
Jednom glasi samo «zbogom»,
drugi put glasi «doviđenja»

Napisao mi je ovu pjesmu u ružičasti Barbie spomenar moj bratić prije nego sam mogla i razumjeti što li ona uopće znači. Uz nju je nacrtao i slonića s uzdignutom surlom, naravno, za sreću. Brata nemam, ali mi je Bog podario bratiće uz koje sam odrasla, s kojima sam jela rizi bizi i gledala Tri amigosa, s kojima sam se igrala rata, pisala zadaću, i s kojima sam posuđivala filmove iz videoteke i redovito imala movie nights - još i prije nego su ih Gilmoreice počele prakticirati.
Mog bratića H. opsjela je ona vražja bolest od koje redovito oboli baš onaj član obitelji koji sve uveseljavala i koji je svima veliki oslonac u životu, a da nikada ništa ne traži zauzvrat. Nikad ga nisam vidjela da plače, a jednom mi je rekao da su mu suze nakon nekog vremena presušile, i da je odlučio uzeti ono što mu život pruža. Volio je nositi odijelo i znao je u odijelu otići u disco, bez obzira što se ostatak njegovih školskih kolega nikada tako ne bi obukao za obični subotnji izlazak. Nije bio stidljiv, prišao bih svakoj osobi koja bi mu se našla na putu i pitao je za njenu životnu priču - mislio je da od svakoga može naučiti nešto novo. Njegov široki osmijeh, od kojeg bi mu se oči u potpunosti stisnule, svi su poznavali. Volio je Danu Scully i navukao me na Dosjei X, koje sam išla krišom kod njega gledati jer mi je mama branila gledanje bilo čega što će mi izazvati noćne more. Bio je veliki filmofil, kupovao je časopis Hollywood, bio najaktivniji član svake našičke videoteke, a kod kuće je i sam stvorio zavidnu zbirku filmova koju je raspačavao susjedima. Kod njega sam prvi put gledala Matildu, Sakupljača kostiju, Jurski park i dr., a uspomene na naše druženje, analiziranje ljubavnih problema (na koje je on uvijek imao jednostavno rješenje - Tek kad to izgubiš, shvatiti ćeš što si imala), smijeh i bezuvjetnu potporu ostat će žive u mojim mislima, ali i u ovoj knjizi koju mi je darovao.


Početkom srednje škole bila sam veliki obožavatelj Paula Coelha. Nije da sam pobornik new agea, naprotiv, ali tih srednjoškolskih dana divila sam se njegovom načinu vezanja riječi u vječne mudrosti, a i moj bratić je dijelio moju ljubav. Nazivao se ratnikom svjetlosti po uzoru na Coelhov priručnik, i želio je da imam i ja primjerak te knjižice. Možda vam se čini glupo kopirati knjigu, ta jednostavnije ju je kupiti, ali spoznaja da je to kopija knjige koju je on redovito listao, koja mu je dala snagu koju možda od nas nije znao ni tražiti, i koja ga je učnila čovjekom koji je u svojoj patnji oživio naše živote onako kako sami, zdravi, nismo znali učiniti, znači mi mnogo više od puke kupnje nekog naslova. Nije niti prošla godina dana kako mi je uz osmijeh poklonio Priručnik za ratnika svjetlosti, a H. je napustio ovaj svijet.  Čak i u zadnjim danima, kad mu niti morfij nije pomagao, sjetio se da imam rođendan, te čestitku s lijepim željama, izgubljen u bolovima, poslao drugoj sestrični. Takav je bio - ratnik velikog srca o kojem ću pričati i kad mi starost nagrize pamćenje, mladić neizmjerne hrabrosti kojemu zavidim na vedrini i na pogledu na svijet, posebno u trenucima kada shvatim koliko je krhak život.

Primjedbe

  1. :(( zašto, zašto ovaj svijet uvijek prvi i u najvećoj boli napuste oni koji su dobri, skromni, veseli i požrtvovni? :( žao mi je...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...