Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (V)

Lijepo je vidjeti da su Gilmoreice, i pet godina nakon što su se prestale snimati, još uvijek u srcima ljudi! Kao što sam već rekla, svaki dan započenem s Gilmoreicama i kavom. Sure, gledam i druge serije, ali uvijek popodne ili navečer - jutro je samo za Gilmoreice čiji brzi govor i pop culture references mi uljepšavaju dan! Žalim samo mog budućeg muža koji će jutra u budućnosti provoditi ovako :) Ovo jutro sam na petoj sezoni, i srce mi se para na epizodu Say something - po milijunti put. Svaku epizodu otkrijem nešto novo - ili grešku u snimanju (šalice su često u istoj sceni totalno drugačije boje) ili neku pouku koja mi dobro dođe u životu. Ovo su neke od njih:

26. Veze na daljinu moguće su ukoliko se oboje potrudite 
Stvarno je nevjerojatno koliko mi je svaka epizoda Gilmoreica životna i koliko mi je pomogla da preživim u stvarnosti. Oni koji ih ne vole govore o njihovoj nerealnosti, ali ti očito nisu upoznali moje sestre i mene - vidjeli bi oni brzo pričanje kad bi nas čuli! U sedmoj sezoni Logan i Rory žive odvojeno, on je poslovno u Londonu, a ona završava studij. Iako su živjeli vrlo dinamičnim životima, uspjeli su održati vezu, a prekinuli su, ludi ljudi, tek kad su se našli na istom kontinentu! Učila sam na njihovim greškama kad sam preselila svoje krpice u Šibenik i zbog njih nisam posumnjala da će i moja veza preživjeti udaljenost.


27. Ukoliko se napiješ, kloni se mikrofona 
U srednjoj školi su me sprdali jer bi se često opila od jednog bambusa. Vrlo su me rado zvali na rođendane i  partyje jer nisam imala veliki kapacitet, pogotovo zato što sam bila sklona pjevanju nakon tog jednog bambusa - valjda mi je on bio dovoljan da se okuražim i postanem pjevačka diva. Ipak, nikad nisam imala pijane govore i nisam nikome pijana pjevala serenadu, a zbog svojih pjevačkih pothvata nisam nikada požalila. Dakle, dok ste na jednom bambusu, opasnosti nema!


28. Kad ti je teško/neugodno, close your eyes & think of England
Koliko puta u životu doživite neugodnjak i jednostavno biste kidali nalijevo od te situacije? Ali, ako zažmirite ili stisnete zube, neugodna situacija će nestati, a nitko je se, osim vas, neće ni sjećati! Ovo se posebno odnosi na nepromišljene izjave, tremu od nastupa ili na padanje u javnosti  :)


29. Ako se ne možeš izraziti riječima, piši 
Ovo pravilo sam često koristila. Hm, koristim ga i sada :) Ne znam zašto, ali kad govorite, ljudi vas često prekinu i razgovor ode u krivom smjeru. U pismu imate priliku reći sve što vam je na duši, i nitko neće prekinuti vaš tijek misli, zato se oduvijek najradije pisano izražavam. Kad bih mami morala priznati neku tajnu, kad bih se morala dečku ili sestri ispričati... Ako nemate moje dugo pismo u kojem objašnjavam svoje osjećaje ili vas molim za oprost, onda ste sretan čovjek! Pisma nemojte pisati samo svom ljubavniku, ako ga već morate imati!


30. Moraš misliti što poklon želi reći onome kome ga poklanjaš, a ne tebi 
Često ljudi kad kupuju poklone ustvari kupuju ono što bi se njima svidjelo, ali to je pogrešno. Lane je Rory u prvoj sezoni rekla, nakon što joj je ona rekla da će Deanu pokloniti Kafkine Metamorfoze, da mora uzeti u obzir što će poklon reći njemu, a ne što govori njoj. Sjetim se toga dok kupujem rođendanske poklone, i trudim se uvijek kupiti nešto što ne bih htjela zadržati - osim ako sam sigurna da prijateljica i ja imamo isti ukus.

Primjedbe

  1. Obozavam ih i dugo sam je gledala i pevusila when you leave I will follow... :)))

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...