Preskoči na glavni sadržaj

Are you out of order?

Giveaway je gotov!!! Gospođica Irena uživat će u mirisima šibenske Sapunoteke, a i ostale djevojke će na kućnu adresu primiti mirisno iznenađenje - čiji review očekujem na Facebook stranici bloga, da se razumijemo! ;)

Nisam mislila da će za lijepi poklončić biti tako teško odgovoriti na jedno sasvim obično pitanje, pogotovo ako uzmemo u obzir da svi previše vremena provodimo pred televizorom ili laptopom i gledamo filmove. Gotovo svaki film ostavi neki trag na meni, valjda sam zato i očekivala da svi iz filmova izvlače pouke, čak i  iz onih urnebesno dosadnih - očito to nije tako. Eto i ovdje pouke za mene - ljudi imaju život i nemaju vremena za tvoja pitanja! Pametnom jednom dosta! ;)


Jedan od filmova koji su na mene ostavili trag jest film ...And justice for all. Osim Ally McBeal, bezbroj izmišljenih pravnika je oblikovalo moj osjećaj za pravdu i usmjerilo me prema mom današnjem zanimanju, od kojih su vodeći svakako Atticus Finch i Reggie Love. Osim njih, pravnik od kojeg se može puno naučiti, a koji je možda i najrealnije prikazani odvjetnik na filmskom platnu, jest lik Arthura Kirklanda zbog kojeg je fenomenalni Al Pacino s dodjele Oscara 1980. odšetao sa zlatnim kipićem za najboljeg glumca u ruci. 

Ovaj film, koji je osvojio Oscara i za najbolji scenariji, trebalo bi obredno prikazivati maturantima ili brucošima na pravu - kako bi se odvojilo žito od kukolja - kako pravo više ne bi upisivali oni koji misle da je studij prava puka štrebačina, tako neživotna i dosadna disciplina. Rekao je Aristotel da je pravo razum lišen strasti, a Elle Woods ga je demantirala - za pravnika je nužno da je strastven, da se svakom slučaju posveti cijelim bićem jer njegov posao nisu papiri, nego ljudski odnosi za koje je on odgovoran. Da velika moć donosi veliku odgovornost pokazao je i Arthur Kirkland, pošteni i moralni odvjetnik kojemu ona da svatko zaslužuje pošteno suđenje nije bila dovoljna da bih osjetio da je pravda zadovoljena. Ponekad valja biti čovjek, pa onda odvjetnik, sve za pravdu - odlučio je Arthur. Sa svim manama pravnog sustava te ljudima koji su ponekad njegova jedina dobra strana, ...And justice for all morate pogledati, pogotovo ako ste pravnik ili ako to niste upravo zato što vam nije jasno kako odvjetnici brane velike zločeste ribe za koje nikada nije ni vrijedila presumpcija nevinosti.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...