Preskoči na glavni sadržaj

Are you out of order?

Giveaway je gotov!!! Gospođica Irena uživat će u mirisima šibenske Sapunoteke, a i ostale djevojke će na kućnu adresu primiti mirisno iznenađenje - čiji review očekujem na Facebook stranici bloga, da se razumijemo! ;)

Nisam mislila da će za lijepi poklončić biti tako teško odgovoriti na jedno sasvim obično pitanje, pogotovo ako uzmemo u obzir da svi previše vremena provodimo pred televizorom ili laptopom i gledamo filmove. Gotovo svaki film ostavi neki trag na meni, valjda sam zato i očekivala da svi iz filmova izvlače pouke, čak i  iz onih urnebesno dosadnih - očito to nije tako. Eto i ovdje pouke za mene - ljudi imaju život i nemaju vremena za tvoja pitanja! Pametnom jednom dosta! ;)


Jedan od filmova koji su na mene ostavili trag jest film ...And justice for all. Osim Ally McBeal, bezbroj izmišljenih pravnika je oblikovalo moj osjećaj za pravdu i usmjerilo me prema mom današnjem zanimanju, od kojih su vodeći svakako Atticus Finch i Reggie Love. Osim njih, pravnik od kojeg se može puno naučiti, a koji je možda i najrealnije prikazani odvjetnik na filmskom platnu, jest lik Arthura Kirklanda zbog kojeg je fenomenalni Al Pacino s dodjele Oscara 1980. odšetao sa zlatnim kipićem za najboljeg glumca u ruci. 

Ovaj film, koji je osvojio Oscara i za najbolji scenariji, trebalo bi obredno prikazivati maturantima ili brucošima na pravu - kako bi se odvojilo žito od kukolja - kako pravo više ne bi upisivali oni koji misle da je studij prava puka štrebačina, tako neživotna i dosadna disciplina. Rekao je Aristotel da je pravo razum lišen strasti, a Elle Woods ga je demantirala - za pravnika je nužno da je strastven, da se svakom slučaju posveti cijelim bićem jer njegov posao nisu papiri, nego ljudski odnosi za koje je on odgovoran. Da velika moć donosi veliku odgovornost pokazao je i Arthur Kirkland, pošteni i moralni odvjetnik kojemu ona da svatko zaslužuje pošteno suđenje nije bila dovoljna da bih osjetio da je pravda zadovoljena. Ponekad valja biti čovjek, pa onda odvjetnik, sve za pravdu - odlučio je Arthur. Sa svim manama pravnog sustava te ljudima koji su ponekad njegova jedina dobra strana, ...And justice for all morate pogledati, pogotovo ako ste pravnik ili ako to niste upravo zato što vam nije jasno kako odvjetnici brane velike zločeste ribe za koje nikada nije ni vrijedila presumpcija nevinosti.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...