Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie, bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo!
"Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban krajolik. Na sve strane samo pusta zemlja, kiša koja se slijevala i sivi, tromi oblaci. S lijeve strane, daleko, utonuli u maglu, nazirali se iznad drveća veliki tornjevi Baskerville Halla. Bili su to jedini znaci da tu žive ljudi. Inače, svuda okolo su jedina prebivališta - pretpovijesne kamene kolibe na obroncima bregova. Nigdje ni traga usamljenom čovjeku kojega sam noćas vidio na tom mjestu."
Nemam puno želja za putovanjima, ali sanjam o jeseni na jugu Engleske (i proljeću u Parizu). Dok ta želja ne sazrije, svake jeseni prepuštam se britanskim klasicima - britki humor, magla i posh misterija dobitna su mi kombinacija. Ove jeseni, u potrazi za njom nabasala sam na djelo koje bi svaki knjiški moljac koji drži do sebe morao pročitati, a koje mi je do sad bilo zabranjeno čitati. Naime, u mojoj glavi ta je teorija bila vrlo jasno postavljena - ili čitaš o Poirotu ili čitaš o Sherlocku Holmesu, moraš se opredijeliti. Kako sam kao desetogodišnjakinja srce poklonila kraljici krimića, do dana današnjeg nisam pročitala nijedan roman o Sherlocku Holmesu i nisam pogledala nijednu ekranizaciju romana o njemu (odana sam k'o pas, što da vam kažem!) - što je zaista nevjerojatno ako uzmemo u obzir da je Sherlock Holmes, odmah nakon grofa Dracule, najčešće ekranizirani književni lik (Guinness je 2015. zabilježio 299 pojavljivanja na filmu i televiziji).
No, moja se teorija rasplinula nakon epizode mog omiljenog knjiškog kluba - The Book Cluba - kojeg u obliku podcasta vode Dominic Sandbrook i Tabby Syrett, povjesničar i njegova mlađahna producentica. Svestrani, elokventni, načitani i duhoviti je to dvojac koji iz različitih perspektiva zanimljivo govori baš o knjigama koje volim (Tabby voli "Hamnet" i "Tajnu povijest", Dominic voli "Gospodara prstenova" i Nobokova), a koji se u jednoj epizodi raspričao upravo o "Baskervilskom psu", možda i najpopularnijoj priči iz serijala o slavnom Sherlocku Holmesu.
Dominic i Tabby vele da je riječ o povratničkoj priči Sherlocka Holmesa, koju je od sir Arthura Conana Doylea iznudio izdavač, i to nakon što je u prethodnoj priči, "The Final Problem" sir Arthur ubio Sherlocka da bi se posvetio stvaranju ozbiljnije literature. Čuvši jezivu legendu o baskervilskom psu, mogao ju je napisati bez Sherlocka ili sa Sherlockom u glavnoj ulozi, uz pozamašnu novčanu naknadu, naravno - i tako je nastao "The Hound of the Baskervilles"! Na početku priče, koju pripovijeda dr. Watson, Holmes i Watson nalaze se u kući u Baker Streetu 221 B. Holmes je obavijen dimom duhana iz glinene lule, u kućnom ogrtaču, zavaljen u naslonjaču izaziva Watsona da donese zaključke o njihovom posjetitelju samo na temelju njegova štapa. Ubrzo upoznajemo i vlasnika štapa - dr. Mortimera čiji je prijatelj, veleposjednik Charles Baskerville, umro u čudnim okolnostima, u mraku svog posjeda okruženog močvarom, kojeg prati legenda o divovskom psu iz pakla koji progoni muškarce iz njegove familije zbog zlodjela kojeg je učinio jedan od njih u 17. stoljeću. Nema tu puno ni filozofije niti karakterizacije likova, jer Sherlock i njegov cimer bacaju se na posao čim nasljednik Charlesa Baskervillea, Henry Baskerville, stigne u London.
" - Recite, Watsone - reče mladi barun - što bi na to rekao Holmes? Što je ono rekao o noćnim satima kad caruju sile nečastivog?
U isti čas, kao odgovor na to pitanje, s mračne široke površine močvare odjeknu iznenada ono zlokobno zavijanje koje sam već jednom čuo na rubu velikog Grimpenskog blata. Na krilima vjetra je kroz noćnu tišinu doprlo do nas. Bilo je to dugo, duboko stenjanje, a onda sve jači urlik, pa opet jezivo ječanje koje se polako gubilo. Još jednom, a zatim i treći put, začulo se to zavijanje, koje kao da je ispunjavalo čitav svemir divljim, prijetećim, prodornim kricima. Mladi me barun uhvatio za rukav, a ja, usprkos mraku, vidjeh da mu je lice mrtvački blijedo."
Stil osebujnog liječnika šašavog duha, sir Arthura Conana Doylea, poprilično je jednostavan, bez lirskih uresa. Odlikuje ga dojmljiva atmosfera, dinamičan odnos dr. Watsona i Sherlocka Holmesa i ta čarobna dedukcija o kojoj smo ovisni. Holmes je viktorijanski Horatio Caine - svoje zaključke ne temelji na pretpostavkama, drži se onoga što je iskustveno. Pomalo neurodivergentan, on je često društveno nezgrapan, za razliku od dr. Watsona koji uviđa i emocionalnu dimanziju ljudi s kojima imaju posla. Njih dvojica, čini se, kao da su dva naličja iste kovanice - dream team. "Neki ljudi, iako nisu genijalci, imaju jaku moć poticanja genijalnosti kod drugih", Sherlock govori Watsonu, tobože mu udjeljujući kompliment. "Znao sam da su povlačenje u sebe i usamljenost potrebni mom prijatelju u tim trenucima intenzivnog razmišljanja, kad mjeri vrijednost svakog djelića dokaza i donosi zaključke o tome koje su okolnosti značajne, a koje beznačajne", pojašanjava nam Watson, dajući Holmesu prostora. Zanimljivo, samo godinu prije "Grimizne studije", prve priče o Sherlocku Holmesu, Doyleov sunarodnjak, također rođen u Edinburgu, Stevenson, napisao je "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", priču koja ispituje tada popularnu ideju o dualnosti mozga.
Da ne biste rekli da sam izdala Agathu Christie, moram napomenuti da je sir Arthur Conan Doyle ipak povezan s Agathom Christie. Naime, iako su bili suvremenici, nisu se nikad upoznali, ali kad je Agatha 1926. nestala, Conan Doyle se uključio u potragu, i to putem medija (Holmes bi se zgražao nad takvim metodama!). Kasnije, Agatha Christie zvala ga je "pionirom detektivskog pisanja”, čiju tradiciju je nastojala slijediti, uvijek imajući na umu da se Sherlocka Holmesa ne može nadmašiti. Prve priče o Poirotu izravan su dokaz - u "Zagonetnom događaju u Stylesu" Hastings ima ulogu Watsona, a Poirot je, poput Holmesa, genijalan detektiv koji riješava slučaj. Ipak, ja bih rekla, ovaj put je učenica nadmašila učitelja, jer čitajući o Baskerville Hallu, samo samo još više poželjela čitati o Poirotovim sivim stanicama, ili se vratiti u St. Mary Mead. Srećom, karta za "Mišolovku", koju igraju glumci osječkog HNK sljedeći mjesec, već je u džepu.
"Svakog trenutka bijeli se oblak magle, koja je prekrivala već polovinu močvare, sve više i više približavao kući. Tanki prethodnici magle već su se uvijali pred zlatnim četverokutom osvijetljenog prozora. Zid koji je ograđivao voćnjak sve više je tonuo u maglu, samo je drveće još stršilo iz nje, kao iz neke bijele pare. Sve gušći pramenovi magle već su bili opkolili kući i pretvarali je polako u gust oblak iz kojega je virio samo gornji kat s krovom kuće, nalik na sablasni brod što plovi morem."
Kolač a la cimet rolice
Tijesto:
130 g maslaca, 150 g šećera, 1 vanilin šećer, 3 jaja, 300 g brašna, 50 g mljevenih badema, 1 prašak za pecivo, 100 g jogurta, 150 ml jogurta
Cimet nadjev:
60 g maslaca, 100 g smeđeg šećera, 5 g cimeta, 10 g mljevenih badema
Krema:
250 g krem sira, 80 g šećera u prahu, žličica vanilije
Postupak: Smiksati smjesu za tijesto pa izliti u kalup 20x30 cm. Smjesu nadjeva smiksati pa u hrpicama rasporediti po tijestu i štapićem prošarati po tijestu. Kolač peći na 170 stupnjeva oko pola sata. Kad se ohladi, smiksati kremu i premazati po kolaču.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)