Faux Poes Foes

U školi smo čitali Poeove pjesme, "Gavrana", ili "Annabel Lee" (neka se prevoditelji ne ljute, ali ove pjesme zvuče čarobno upravo na izvorniku), više se ne sjećam, i zaključili da je umro onako kako je živio i da zbog toga nije dostojan naše gimnazijske pažnje - mrtav pijan, u baltimoreovskom jarku. Nastavnici hrvatskog jezika nije palo na pamet da bi se grupu pobunjenih mladaca (guram tu sintagmu još o srednjoškolskih dana, ali malo tko zna o čemu pričam) moglo zainteresirati za književnost upravo pričom o Edgaru Allanu Poeu - neobičnom čovjeku koji je jedva držao glavu iznad vode života, a svejedno je začetnik čak dva književna žanra! Ostao je siroče s dvije godine (majku je ubila tuberkuloza, a otac ga ja napustio), a posvojili su ga imućni Allanovi, otud njegovo drugo prezime. Iako ga je Frances Allan jako voljela, njezin suprug John s mladim i gordim se Edgarom samo sukobljavao, a naposljetku ga se i odrekao. Nitko nam je nije rekao da je Poea smrt zatekla u tuđem odijelu u četrdesetoj godini života, da se njezin uzrok ne zna do dana današnjeg. Iako su me Gilmoreice (sezona treća, epizoda 17.) podsjetile da mu američka publika odaje počast na mnoge sulude načine, nisam posegnula za pričama Edgara Allana Poea ni nakon što sam kao studentica u Ezopu kupila ovo džepno izdanje "Umorstva u Ulici Morg" (i dr. priča). Mea culpa.

No, onda prođu godine, i ja dopustim svijetu da utihne pa me neka nevidljiva ruka (pokušavam stvoriti sablasan vibe, kako mi ide?) povede do police s knjigama. Budući da sam tek nedavno pogledala "Wednesday", o buntovnoj Addamsici koja pohađa "Nevermore Academy", koju je tobože nekoć pohađao i slavni Edgar Allan Poe, a Netflix na svom programu nudi i "Pad kuće Usherovih", seriju inspiriranu Poeovom pričom, zaključila sam da je Poe ponovno u modi (ako je iz nje ikada izašao). Ne samo da se Poe spominje u "Wednesday", nego ga spominje i Anne Tyler, kraljica Baltimorea, u svom romanu "Vježbe disanja", kojeg sam nedavno pročitala, ali i psiholog Jonathan Haidt u knjizi koju trenutno čitam, "Hipoteza o sreći", kad pomoću Poeovog "The Imp of the Perverse" objašnjava podijeljenost našeg mozga. OK, poruka primljena!

Da je Edgar Allan Poe bio čovjek ispred svog vremena dokazuje činjenica da su "Umorstva u Rue Morgue" prva detektivska priča, a da je napisana prije nego je riječ detektiv uopće postojala! U njoj upoznajemo bezimenog pripovjedača, čiji bliski prijatelj je zanimljivi C. Auguste Dupin, koji svojom dedukcijom rješava "zamršeno umorstvo kakvo nikada prije nije počinjeno u Parizu". Ideju da je pripovjedač netko tko se divi vještini samog detektiva spretno je preuzeo Arthur Conan Doyle stvorivši Sherlocka Holmesa, uvijek otvoreno iskazujući zahvalnost Poeu, a na Dupinu su utemeljeni i brojni drugi izmišljeni inspektori i detektivi. Čitala sam "Umorstva u Ulici Morg" kao džepno izdanje iz 1966., na hrvatskom jeziku u pdf-u i slušala u izvorniku kao audio knjigu, i u svakoj verziji je jednako zanimljiva. "Umne sposobnosti opisane kao analitičke jesu same po sebi tek donekle podložne analizi. Procjenjujemo ih samo po njihovim posljedicama. O njima znamo, između ostalog, da su svome vlasniku, kada ih posjeduje u izrazitoj mjeri, izvor najživahnijeg užitka", početak je slavne priče o živopisnom Dupinu, koji pogađa tuđe misli i asocijacije, a zabavlja se policijskim tapkanjem u mraku i nedostatkom motiva i razloga za krvoločnost ubojstava dviju žena u fiktivnoj pariškoj ulici. Bizarna, tajnovita, ali i zabavna je ovo priča svakog obožavatelja žanra, a Dupin se kao lik pojavljuje i u "Misterij Marie Rogêt" i u "Ukradenom pismu", u kojem uspijeva nasamariti policijskog inspektora. Iza čitave priče stoje teorije zavjere, matematička načela i teorije po kojima čovjek gubi sposobnost rasuđivanja zbog svojih predrasuda, tako da je "Ukradeno pismo" gotovo filozofsko djelo, a ne samo kriminalistička priča. Dupin je u svom izlaganju otvoren i zabavan, on poput Herculea Poirota okuplja publiku i otkriva rješenje zagonetke - svojim hvalisanjem podsjeća me i na Patricka Janea iz serije "The Mentalist".

Nevidljiva me sila (znate kakva sam kad mi knjiga postane opsesija) potjerala i u knjižnicu gdje sam potražila biografiju Edgara Allana Poea, "Čovjek koji se nije smijao" (u izvorniku: Poe: A Life Cut Short), Petera Ackroyda. Poželjela sam saznati što je Poea natjeralo u piće i kakav je čovjek bio. 

Nakon što su njegovi roditelji umrli, braća i sestra su razdvojeni, a Edgar odrasta u skrbi Johna Allena, bogatog trgovca duhanom koji je, očito, nevoljko pristao posvojiti ga. U školi su Poea nazivali i aljkavim, neljubaznim i bezobrazno samouvjerenim (a ipak, planuo je na svaku kritiku), ali svima je jasno bilo da lako uči, da rado stječe nova znanja i da ima neograničen kapacitet za izmišljotine. Nakon školovanja u Engleskoj i na Virginijskom sveučilištu, Poe, uvijek vođen oskudicom, postaje vojnik, ali ne odustaje od svog književnog stvaralaštva. Zadnje pare davao je za tiskanje svojih pjesama i uvijek pronalazio načine da bude objavljen, da stekne priznanje publike. Zbog Poevog moljakanja za novcem,  John Allan, koji je vazda smatrao da mu Poe ne iskazuje dovoljno zahvalnosti, prekinuo je svu komunikaciju s posvojenim sinom, a nije odgovorio čak ni na njegova najočajnija pisma u kojima je opisivao svoje nevolje. Nakon samoskrivljenog otpusta s West Pointa, Poe, navodno iz usluge i dužnosti, a ne ljubavi, ženi svoju trinaestogodišnju sestričnu u prvom koljenu, čija je majka, Maria Clemm, bila sestra njegovog biološkog oca, i koja je do kraja života brinula o Edgaru kao da je njezino dijete, uvijek održavajući kućanstvo i brinući o njegovim financijama i zdravlju. Eddy je živio je u petlji alkohola i siromaštva, uvijek čeznuvši za pažnjom i ljubavlju, a čini se da ga je pisanje jedino spašavalo. Osim satire i makabričnih priča, pisao je i britke i okrutne kritičke osvrte na tuđa djela, pa postao i urednikom u časopisu "Messenger", gdje je savršeno funkcionirao (broj pretplatnika se udvostručio) dok je bio trijezan. Dramatičnom i sklonom samosažaljenju i sukobima Poeu piće je pomagalo da prebrodi svaku izjalovljenu priliku i poslovni plan te ponovno zauzme gordi stav prema svijetu. "Procjenjuje se da je ukupni prihod od svih njegovih knjiga u razdoblju od više od trideset godina iznosio otprilike tri stotine dolara", stoji u biografiji i podsjeća na omalovažavanje njegova lika i djela za njegova života. Njegov pokop trajao je svega tri minute - svećenik nije želio uzalud trošiti riječi za neznatnu publiku. Godinama kasnije, kako je njegov značaj rastao, njegovo tijelo, zajedno s tijelima njegove sestrične i supruge (koju je, kao i njegovu majku, mladu progutala sušica) i njegove tetke i punice, premješteno je, a 2009. je održan i drugi pokop, kakav je veliki književnik i zaslužio. Zanimljivo, desetljećima je na njegov rođendan zagonetna figura ostavljala tri ruže i pola boce konjaka na mjestu njegovog originalnog groba, ispravljajući nepravde koje je Poe za života doživio.

Posudila sam i "Antologiju Edgara Allana Poea, Sjenke između svjetlosti i tame" u izdanju Zagrebačke naklade (moram reći, pisanu neobično velikim fontom). U njoj su, uz brojne ilustracije, njegove najpoznatije kratke priče i poeme - "Crni mačak" (moja omiljena), "Bačva amontillada" (mnogima omiljena) i "Izdajničko srce" i dr.. Najdraže su mi upravo priče koje progovaraju iz ubojičine perspektive, koje govore o ljudskim nagonima i ludilu, ali i krivnji i kajanju, te podsjećaju na tu krhke okvire duševnog zdravlja. Nevjerojatno mi je da je živio samo četrdeset godina, a da je progovarao učenim jezikom, odajući poznavanje psihologije, pristupajući priči hrabro i uvjerljivo, ne krijući svoje nemire, spretno i svjesno izazivajući nelagodu kod čitatelja. Mučki provokator bio je taj Edgar Allan Poe - njegov stil mješavina je elokventne romantične elegancije svojstvene piscima kao što su Oscar Wilde i Franz Kafka, dok će se sablasna atmosfera svidjeti onima kojima se svidjela "Lutrija" Shirley Jackson i "Teško je naći dobra čovjeka" Flannery O'Connor. U "Antologiji" se nalazi i znanstveno fantastična "Prevara s balonom", koja je nadahnula i Julesa Verna ("Put oko svijeta za osamdeset dana") i H. G. Wellsa ("Rat svjetova"), ali i njegov jedini roman, "Doživljaji Arthura Gordona Pyma", prema kojem je bio vrlo samokritičan. Ukratko, svijet kakav poznajemo bilo bi teško zamisliti bez djela Edgara Allana Poea - nadahnuo je književnike od Dostojevskog do Raya Bradburyja, glazbenike od Rachmaninoffa do Britney Spears, te brojne kreatore filma, kazališta i televizijskog sadržaja.

 

"Iz dana u dan sam postajao zlovoljniji, ćudljiviji, manje obazriv na tuđe osjećaje. Dozvolio sam si da se svojoj ženi obraćam rječnikom pijanca. Na kraju sam je čak i udario. Naravno, moji su ljubimci osjetili tu promjenu u mojoj naravi. Ne samo da sam ih zanemarivao, već sam im činio zlo. Međutim, do Plutona sam sve vrijeme dovoljno držao da se obuzdam i ne zlostavljam ga, ali se nisam skanjivao zlostavljati zečeve, majmuna, pa čak ni psa, kad bi mi slučajno ili iz privrženosti stali na put. No moja se bolest pogoršavala - kakva li je bolest taj Alkohol! - pa je najzda čak i Pluton, koji je sada već bio star i stoga pomalo strašljiv - čak je i Pluton počeo osjećati posljedice moje prijeke ćudi.

Jedne noći, kad sam se vratio kući mrtav pijan s jednog od svojih gradskih pohoda, umislio sam si da mačak izbjegava moje društvo. Zgrabio sam ga na što mi je, uplašivši se moje naglosti, zubima načinio malu ranu na ruci. Umah me obuzeo gnjev zloduha. Više nisam znao tko sam. Izgledalo je kao da moja prava duša odjednom bježi iz moga tijela, a istinska đavolja pakost, podjarena džinom, bridi u cijelom mom biću. Iz džepa prsluka izvadio sam džepni nožić, otvorio ga, zgrabio jadnu zvijer za vrat i hotimice joj iskopao jedno oko iz duplje! Crvenim se, izgaram, drhtim dok zapisujem tu jezivu grozotu."

Crni mačak

Poea bismo u 21. stoljeću mogli čitati dok raspravljamo o znanosti, o filozofiji, o mentalnom zdravlju, i, naravno, književnosti. Iako je za života smatran gubitnikom, danas mu se divimo zbog njegove žilave mašte te strahovite želje za životom - jer u svom se životu ponižavao, molio, ubijao malodušnošću, žalovao zbog gubitka žena koje je volio, borio s ovisnošću o alkoholu i opijatima, ali nije odustajao, dapače, pokušavao je stvoriti nešto vrijedno divljenja (potpuno je nebitno što je to pokušavao zbog svojih unutarnjih čežnji) i ostao je originalan u tom pokušaju. Neki će reći da je gotika passe, da njegove priče više nisu aktualne i važne, da se valja okrenuti suvremenoj književnosti. Ja ću reći da nas u prokletom, licemjernom i zlom društvu u kojem živimo morbidne Poeove priče poučavaju balansiranju između zdrave pameti i potpunog ludila.