Nije mi jasno zašto, ali jedna od najčitanijih objava na ovom gotovo jedanaest godina starom blogu jest "Moja prva Margaret Atwood" pa sam inspirirana time odlučila stvoriti seriju "prvih". Za početak sam odabrala još jednu suvremenu razvikanu kanadsku književnicu - Sheilu Heti. Sheila Heti uvrštena je u "The New Vanguard", listu New York Timesa koja se sastoji od petnaest svjetskih pisaca koji oblikuju način na koji čitamo i pišemo fikciju u 21. stoljeću. Ukratko, o Sheili Heti pričaju i čitatelji i kritičari i pisci, pa tko sam ja da se ne zainteresiram za nju! "Čista boja" njezin je posljednji roman, preveden je i kod nas, i, k tome, dostupan u knjižnici - sudba je odlučila!
U podcastima i intervjuima Sheila Heti voli napomenuti da htjela izbjeći stavljanje ovog romana u određenu ladicu - takvog eksperimentiranja se u pravilu bojim, ali Željka Znatiželjka u meni jača je od straha. Roman me na samom početku omađijao - autorica opisuje Božje stvaranje svijeta na bajkoviti način, dajući razlike između ljudi koji su nalik pticama, ribama ili medvjedima pa se čitatelj mora poigrati i dokučiti kojoj vrsti kritičara pripada, odnosno kojoj bi volio pripadati.
"Zemlja se sada zagrijava, najavljuje uništenje koje joj sprema Bog jer je odlučio da prva verzija postojanja ima previše mana.
Spreman latiti se stvaranja svijeta drugi put, u nadi da će ovaj put zaista biti uspješan, Bog se pojavljuje, dijeli i objelodanjuje u obliku triju nebeskih kritičara: velike ptice koja kritizira s visine, velike ribe koja kritizira iz sredine i velikog medvjeda koji kritizira dok čitav svijet ziba u naručju."
Nakon što je svijet stvoren, roman se koncentrira na Miru, pticoliku ženu koja radi u dućanu s lampama, a nekoć je studirala kritiku. "Bila je sama zato da bi mogla čuti kako živi", samozatajna je Mira, koja je na studiju ipak pripadala društvu mladih koji su se oduševljavali knjigama i glazbom, koji su proučavali Maneta i sazrijevali neopterećeno. Mira i njezini prijatelji divili su se Annie (ribi), koja je bila siroče, koja je oduvijek živjela "život čvrsto pritisnut uz izbrušenu oštricu života", za razliku od Mire koja je imala oca (medvjeda) koji ju je silno volio. Neobična je ovo priča - pitka, ali nedostatno koherentna za čitatelje odane klasičnoj strukturi romana, kao što sam ja. Išlo mi je na živce autoričino generaliziranje o svijetu, to opetovano "mi" u priči o kritičarima i kritici svijeta, jer kritiku doživljavam kao krajnje subjektivan pojam, jer ne postoji čist um, lišen krhotina svijeta, koji bi objektivno procijenio vrijednost nekog djela.
"Život je jurnuo na nju nakon što joj je otac umro kao da ju je htio podsjetiti da ne može biti manje života, da ne može biti oskudice života, da je život beskonačno i vječno življenje, čak i onda kad ti je otac mrtav.
Ponekad, samo ne dok puši, i dalje osjeća njegov duh kako joj, poput najsjajnijih zvijezda, svjetluca u prsima. Može osjetiti i ono što ih umiruje ili gasi im sjaj. Ništa ih ne tjera na ples kao njezina samoća. U potpunoj osami, one radosno plešu."
Tijekom pisanja ove knjige, autorici je preminuo otac i "Čista boja" krenula je u drugom smjeru - uz pomoć Mire autorica je učila živjeti u opipljivom svijetu. Iako potječe iz obitelj mađarskih Židova, Sheila Heti tvrdi da je odrasla u ateističkom okruženju, ali da je nakon očeve smrti osjetila mističnu prisutnost koja joj je dala naslutiti da smrt nije konačna, da naša energija i naš duh nastanjuju ovaj svijet i onkraj vremena. Dijelovi ovog apokaliptičnog romana (ako se ovo uopće može nazvati romanom) u kojima Sheila Heti progovara o gubitku oca jesu dirljivi, ali voljela bih da piše u prvom licu - jer ja ni u što na ovom svijetu ne vjerujem kao što vjerujem u prvo lice jednine. No, možda prerano osuđujem narativ karakterističan za svijet mitova. Možda distanciranje pisca od djela nije kukavički čin, nego mudrost koja je danas nužna za opstanak.
"Radujem se tomu, nestanku moje sklonosti kritici i ubojitosti, tome da će ostati samo ljubavni dio mene. Zašto se ljudi toga toliko boje? Sviđa im se ubojiti dio njih! Misle da je to ono najbolje u njima! Pogledaj ove koji pobjeđuju - to su živi mrtvaci. Dio koji žudi za pobjedom stvorila je evolucija, a dio sklon kritici je naša važna bogomdana funkcija. Obje su u sukobu s ljubavnim dijelom koji s vremenom postaje sve manjim..."
Moment u kojem se autorica zanosi onozemaljskim i bajkovitim svijetom jest trenutak u kojem se Mira pretvara u list. I njezin otac je u listu, oni su sustav za sebe, povjetarac svijeta jedva ih dotiče. Intenzivno sjedinjeni, Mira i njezin otac razgovaraju o evoluciji, o raznim verzijama svijeta, o htjenjima malih ljudi koji su dio velikog čovječanstva, o umjetnosti i onome što ju nadahnjuje. U ovom dijelu knjige ili ćete odustati od čitanja ili ćete se potpuno prepustiti lijepim rečenicama Sheile Heti. One možda jesu naizgled raspršene, ali znatiželjne čitatelje svejedno bi moglo zanimati što je pjesnik htio reći.
Doživljaj čitanja pisma Sheile Heti podsjetio me na doživljaj čitanja knjiga Rachel Cusk - zanimljiva su to rješenja, ali kao čitatelj ostadoh pomalo iscrpljena uslijed razmišljanja o "liječenju kolektivnih zabluda". No, do nekih zaljučaka jesam došla. Npr., shvatila sam da smo s vremenom nekako uspjeli izmijeniti značenje Gandhijeve "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu", nekako smo uspjeli iz te jednostavne misli ekstrahirati silovitost, smetnuvši s uma neminovan utjecaj malih unutarnjih pomaka na našu okolinu. Sheila Heti piše i o tim malim pomacima (uslijed kojih Mira bježi natrag u list), ali i o velikim mijenama (koje osjeća pri izranjanju na površinu). Može se učiniti teškom za podnijeti, ali ako ste raspoloženi za filozofiju ispod koje leže slojevi emocija, dajte joj priliku. Sheila Heti pedantna je autorica koja nije opterećena okvirima - ona samo na svoj način bilježi trenutak, kakav god da on jest, a takva hrabrost je uvijek na cijeni.
"Kako je Mira voljela umjetnike! Kako je voljela knjige dok je ležala u krevetu sa svojim ocem koji je umirao. Upravo je ležeći u njegovu krevetu uvidjela koliko je umjetnost veličanstvena, koliko je vjerna. Koliko je vjerna knjiga, koliko je snažna, to mjesto na kojemu možeš biti siguran, odvojen od života, skriven u svijetu koji nikada neće oslabjeti, koji može proći kroz ratove, masakre i poplave, proći kroz cjelokupnu ljudsku povijest, a da integritet njegove duše ostane nepokolebljiv. Pisac može disperzirati svoju dušu u jeziku, duše pisaca postaju tako kapljicama ulja disperzirane u moru života. Ne možeš vidjeti more, ali možeš vidjeti kapljice, prozirne krugove koji plutaju, cjeloviti. Biti u svijetu u kojem su pisci koje je voljela jednom živjeli i prekrasno pisali značilo je da zaista postoji nešto vrijedno što se može pronaći..."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)