Nakon filozofije Sheile Heti trebalo mi je ležernije utješno štivo, a, ako se mene pita, nema utješnijeg od priče koja je nagrađena Pulitzerovom nagradom. Naime, Pulitzerova se nagrada za fikciju dodjeljuje američkom autoru za roman koji se bavi američkim načinom života (u posljednje vrijeme, ta je kategorija proširena i na autore koji nisu državljani SAD-a) - što bi bio jedan od mojih omiljenih žanrova.
"Vježbe disanja", roman voljene američke spisateljice Anne Tyler, objavljen je 1988., a otad je ova plodna autorica iz Baltimorea u Marylandu živjela uglavnom povučeno, rijetko dajući intervjue (takva bih žena ja voljela biti, rječita na papiru, a uživo nenametljivo elegantna i samozatajna, no, što se može).
Roman opisuje jedan (dug) dan sredovječnog bračnog para Moran, Maggie i Ire. Opisujući njihove jutarnje rituale i spremanje za put, jer uputili su se na pokop muža Maggiene prijateljice iz djetinjstva, Anne Tyler poprilično detaljno započinje pripovijest o običnom životu običnih ljudi. Svakodnevica, bračni i obiteljski život možda jesu njezina uobičajena zanimacija, ali ne mogu reći da su mi njezini likovi odmah prirasli k srcu. No, tako to biva s knjigama Anne Tyler - ili ih voliš ili ih ne možeš podnijeti - barem ako je suditi po internetskim osvrtima.
"Vježbe disanja - ma nemoj", rekla je ona padajući na pod s tupim zvukom. "Ne misle li oni da sam do sada već naučila disati?"
Maggie Moran sjetna je i šašava gospođa, glava joj je vječito u oblacima, za razliku od Ire, koji prije puta želi kontaktirati službu za obavijesti o cestama i pitati za put. On je praktičan lik, a ona uvijek gura nos gdje joj nije mjesto - ona je optimistova kćer, da ju nazovem riječima Eudore Welty, s kojom Anne Tyler uspoređuju. Vraćajući se s pokopa Maxa Gilla (God rest his soul, jer žena mu je umjesto pokopa priredila party), Maggie je odlučila po svaku cijenu posjetiti svoju bivšu snahu koja je prije nekoliko godina napustila, s djetešcem u naručju, njihovog sina Jessea. Jessea Maggie smatra talentiranim glazbenikom koji se ne zna izraziti, posebno kad su izljevi ljubavi u pitanju, dok ga njegov otac smatra gubitnikom koji vrijeme trati u rock bendu, kojem su uvijek drugi krivci za njegove nedaće i koji odbija preuzeti odgovornost za svoj život. Iako nitko od nje takvu uslugu nije tražio, iritantna Maggie je na misiji - vratiti Fionu i ujediniti razorenu obitelj svoga sina, a to joj je posebno važno učiniti sada, kada kuća ostaje prazna jer njihova kćer Daisy odlazi na studij.
"Oh, cijeli je ovaj tjedan bio tako strahovito tužan, jedan od onih dana kad shvaćate da na kraju svatko nekoga mora izgubiti. Više od godinu dana nije pisala Sereni ili joj barem čula glas, sve dok Serena nije sinoć telefonirala, plačući tako jako da se pola njezinih riječi nije razumjelo. U tom trenutku (puštajući da joj povjetarac struji između prstiju kao topla voda), Maggie pomisli kako je cijela ta priča o vremenu koje protječe više no što ona može podnijeti. Pomisli samo, Serena. htjela joj je reći sve: sve one stvari koje smo same sebi obećale da nikada, baš nikada nećemo raditi kad odrastemo. Obećavale smo da se nećemo pretvarati da se možemo dalje kad budemo hodale bosonoge. Obećavale smo da nećemo ležati na plaži da dobijemo brončanu boju umjesto da se odemo kupati i da nećemo plivati dižući glavu visoko iznad vode da ne bismo pokvarile frizuru. Obećavale smo da nećemo prati suđe odmah poslije večere umjesto da to vrijeme provedemo uz muža. Sjećaš li se toga? Koliko je već vremena prošlo otkad si posljednji put ostavila pranje suđa za sutradan ujutro da bi bila s Maxom? Koliko je već vremena prošlo otkad je Max posljednji put primijetio da to ne činiš?"
Iako mi je od samog početka Maggie išla na živce, nevoljko priznajem da sam ju s vremenom zavoljela, da sam joj povjerovala, da me zanimalo kako će njezina priča završiti. I samozatajni Ira mi se dopao - nekoć je bio momak s velikim planovima, a sada izrađuje okvire za goblene, dok mu žena "odbija ozbiljno shvatiti vlastiti život" i to mu ide na živce. Dok joj pušta na volju, Ira savršeno nadopunjuje živahnu i upornu Maggie i uvijek - ma što ona mislila o tome - kaže pravu riječ u pravo vrijeme. Nema kod Anne Tyler ni velikih obrata ni pompoznih rečenica, ali u jedno se žena razumije - ona ne stvara likove, ona im udiše život. Njezini likovi izvlače gaće koje im je popapala guza, njima se najlonke usijecaju u trbuh, oni pokušavaju biti na dijeti i ne vole se gledati u ogledalu, a u crkvama im uvijek glavom prolaze najnepriličnije misli. Likovi su topli, pa je i priča šarmantna, pa i duhovito nepredvidljiva, kao što je i život.
Ono što me najviše zasmetalo tijekom čitanja "Vježbi disanja" je prijevod. Na momente se činilo da je za njega zaslužan Google Translate, jer Elvis se okrenuo u grobu kad kad god bi netko zapjevao "Lovačkog psa" ili "Hotel u kojem srce izgubih", Maggie zasigurno nije jela kekse "Domaćica", a ostarjeli crnci na istoku Amerike garant ne zvuče kao dalmatinski Shrek ("Oh, Bogo blagi. Nu, onda, dajte da van iskažen svoju najdublju sućut"), no, ovaj prijevod potpisuje pravi pravcati prevoditelj. Ostaje mi samo utjeha da je ovaj Pulitzerom nagrađeni roman preveden po standardima iz 1998. (Mozaik knjiga) - srećom, dotad još nismo poznavali prijevod riječi "cringe" pa it's OK.
"Disat ću onako kako ja hoću!"
Možda i nisam postala obožavateljica Anne Tyler, ali svim srcem sam, udahnuvši duboko, prionula uz Maggie Moran, luckastu ženu koja stremi k raju i koja gleda svijet kroz ružičaste naočale, koja je uslijed uzbuđenja svakodnevice gotovo zaboravila da je njezinom mužu zastao dah prve bračne noći, kad mu je pogled pao na nju. Ona je možda zaboravila, ali on nije - i neka vam to bude dovoljan poticaj da ovu slatku knjigu potražite na policama svoje knjižnice. Njezin tempo možda jest penzionerski, ali njezine poruke ne bi trebale čekati penziju.
"Dočaravala je sebi brak kao nešto posve drugačije od onoga što on stvarno jest, kao veliku promjenu u čovjekovu i ženinu životu - kao dvije suprotnosti koje se spajaju uz glasan i dramatičan zvuk. Pretpostavljala je da će, kad se jednom uda, svi njezini stari problemi iščeznuti, po prilici kao kad čovjek ode na ljetovanje, a nekoliko zapetljanih stvari koje je trebalo obaviti, ostavi nedovršene, kao da se nikada neće vratiti i s njima se ponovno suočiti. Dakako, bila je u krivu. No, promatrajući Jessea i Fionu, gotovo je opet počela vjerovati da je to prvobitno shvaćanje bilo ispravno. Nečujno se povukla u kuću, veoma tiho zatvarajući za sobom vrata s mrežom protiv komaraca, zaključivši da će na kraju krajeva sve dobro završiti."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)