Preskoči na glavni sadržaj

I want it that way

U posljednje vrijeme rijetko čitam domaće autorice, neću lagati. Kao i pjevačica u usponu, odjednom ih se stvorilo više nego mogu popratiti. Nekako pretpostavljam da sve naginju istoj struji - novom ženskom valu s kojim ja ne znam što bih, iskreno. Ni Dora Šustić nije iznimka, dalo se zaključiti iz brojnih razgovora s mladom autoricom. Ipak, činjenica da je njezina knjiga "Psi" osvojila Nagradu Drago Gervais, da su iz hrpe nepotpisanih rukopisa izabrali baš nju, izdvojila ju je iz mase. (Ako niste ranije shvatili, sviđa mi se pomisao da tekst čitamo i cijenimo samo na temelju njegovog sadržaja.) Nije škodilo ni što je ovaj roman reklamiran kao roman o milenijalcima (u mojoj glavi, milenijalci su oni koji se oduševljavaju albumom "Millenium" Backstreet Boysa) - kao fan "Normalnih ljudi" Sally Rooney, pohitala sam pročitati ga.


Sam početak romana je tajanstven, smješten u egzotičnu Španjolsku, ali tempo ne poziva na flamenko, nego nosi elegični vapaj protagonistice koja je nešto izgubila, ali ne odustaje od potrage ("Susjeda je rekla da ga ostavim u stanu kao najdražu haljinu koju te strah uzeti na put da se ne bi izgubila, a ja sam ga namjerno uzela sa sobom. Spremila sam ga u torbu skupa s dnevnikom i Džamiljinom ljubavi i nosila ga posvuda, po avionima, vlakovima, autobusima, javnim zahodima, kavama, birtijama, hotelima, ulicama, krevetima."). Prije nego se zaputila u Andaluziju, dvadesetjednogodišnja se Dora zaputila u Prag, na studij filma i televizije. Putem, nesreća na željezničkoj pruzi otkriva zlokoban ton ovog romana, ali i razmišljanja protagonistice svojstvena svakoj mladoj privilegiranoj osobi ("Nikad nisam saznala kako se čovjek zvao ni zašto je skočio. Nikad me to nije previše zanimalo. Zanimala me moja priča, vlastita interpretacija njegova života. Uživala sam u svojim projekcijama i često zbog njih nisam vidjela ljude ni materiju stvarnosti."). Već na samom početku, jasno mi je - Dora (ni živa ni izmišljena) nikad nije slušala Backstreet Boyse, ona je prekul za to. Ona predstavlja one koji su siti svoje domaje, kojima je svijet pozornica, a nebo granica. Iako samo četiri godine starija, moja je generacija bila drugačija, mi nismo vidjeli ništa loše u konvencijama po kojima su živjeli naši roditelji, uz pokoju iznimku. Dorina se generacija usudila izaći iz tih okvira (u kojima ne tvrdim da mi je bilo loše, ja doista volim okvire, okviri su my thing) - ležerno se oprostila s društvom i s vjetrom u kosi, samouvjerena i slobodna, razigrana i otvorena stigla u magloviti Prag. Ondje, osim hmelja i jeseni, u zraku nalazi i umjetnost - ondje su svi odreda gladni kozmopoliti i bave se umjetnošću, a ona njihove živote ne doživljava kao imitacije stvarnosti, nego samu sebe ubija u pojam, onako kako činimo prije nego spoznamo od čega smo sazdani, silno želeći stvoriti autentično djelo vrijedno pažnje.

U romanu se izmjenjuju poglavlja o razuzdanom životu nadobudne studentice koja nestrpljivo čeka budućnost, koju privlači spodoba u obliku starijeg neprilagođenog fotografa i udovca Leona, koja provocira život da bi imala materijal za scenarij filma, i zrelija poglavlja smještena u Andaluziju, koju Dora posjećuje naknadno, a iz kojih čitatelj pokušava iščitati o Leonovom životu - ti komadići tuđeg života čitatelja svrbe ispod kože, mizerni su, nedostatni, iz njih se ne da ni naslutiti o ljubavi o kojoj ovdje mora da je riječ, tek o patnji koja ostaje nakon nje, ali zahvaljujući tim komadićima ovaj roman listamo onako kako listamo napete krimiće. Jasno nam je whodunit, ali želimo znati how.


Dora Šustić probadajuće je iskrena u svom pismu. Nekoć smo taj stil nazivali provokativnim, ali on doista nije pisan da provocira, nego da oživi papirnati odnos, da oživi aktere priče koji, kako priča odmiče, venu pred očima čitatelja. Da bi se približila Leonu, Dora se distancira od same sebe ("Htjela sam da me upozna, da zapamti neke moje osobine, o kojima će pričati sljedećoj djevojci."), zbog čega ovo nije erotsko-ljubavni roman, nego suvremeni roman o sazrijevanju. Netko bi mogao reći da je ovaj tekst sirov ("Morala sam se snažno usredotočiti na opuštanje vaginalnih mišića kako bih se uspjela popiškiti. Došao je za mnom, sjeo na rub kade i gledao me dok piškim. Zatim mi se približio, i ja sam ga privukla za bedra prema sebi i stavila njegovo spolovilo u svoja usta.") - naša nam tijela i njihova gibanja znaju priuštiti neugodu i sram - ali mi je Dorin (prerealan, ali i nadrealan) opis koitusa za vrijeme menstrualnog krvarenja jedan od najintimnijih i najljepših opisa ljubavnog čina koji sam ikada pročitala, moram reći. Uostalom, kao i u "Normalnim ljudima", takve konstrukcije ovdje funkcioniraju, grade priču, pretvaraju ju u istinit događaj koji kod čitatelja budi osjećaje, kakvi god ti osjećaji bili. Ti momenti neugodnosti i nesigurnosti, gladi i žeđi za drugim bićem stvaraju intiman odnos koji priželjkujemo, kakve god živote vodili, u kakve god vrijednosti se kleli.

Ovakvim temama žene gotovo uvijek pristupaju žešće nego muškarci (hm, može li blaži izričaj podnijeti ovu dozu ranjivosti?), pa se čini da ovo nije lijepa knjiga, iako jest riječ o komadu lijepe književnosti - jer sam vidjela prašku maglu, jer sam hodala uz galgose, jer protagonistica ispituje, traži odgovore, ali miri se i s tim da ih nema, jer su tužni dijelovi u kojima se identitet protagonistice gubi, ali su predivni oni dijelovi u kojima se nalazi, jer potiče na maštanje o strasti, ali i o osjećaju praznine koji ostane nakon nje. Osjećaju koji nas, svejedno, othranjuje pod stare dane. Čitajući je, u to sam uvjerena, prisjetit ćete se svoje mladosti (ako ne i ludosti) i, ako je sreće, zaključiti da ste sretniji danas, s kim god i gdje god jeste, s rasklimanim kralješcima i slabijim vidom, ali sa srcem koje je živjelo.


"Sjećam se da sam pomislila, gledajući ga kraj sebe kako nema pojma o čemu razmišljam, da je ovo naš savršeni trenutak, nešto što ne postoji na njezinim fotografijama, nešto što će proći kao i ti savršeni trenuci zalijepljeni na noćnom ormariću koji nas, manje važne djevojke, podsjećaju da su bili savršeniji od naših savršenih trenutaka. Znala sam da nećemo trajati, vidjela sam kako je prolazan osjećaj savršenstva, ali u toj sam prolaznosti na trenutak pronašla smiraj."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...