Preskoči na glavni sadržaj

I want it that way

U posljednje vrijeme rijetko čitam domaće autorice, neću lagati. Kao i pjevačica u usponu, odjednom ih se stvorilo više nego mogu popratiti. Nekako pretpostavljam da sve naginju istoj struji - novom ženskom valu s kojim ja ne znam što bih, iskreno. Ni Dora Šustić nije iznimka, dalo se zaključiti iz brojnih razgovora s mladom autoricom. Ipak, činjenica da je njezina knjiga "Psi" osvojila Nagradu Drago Gervais, da su iz hrpe nepotpisanih rukopisa izabrali baš nju, izdvojila ju je iz mase. (Ako niste ranije shvatili, sviđa mi se pomisao da tekst čitamo i cijenimo samo na temelju njegovog sadržaja.) Nije škodilo ni što je ovaj roman reklamiran kao roman o milenijalcima (u mojoj glavi, milenijalci su oni koji se oduševljavaju albumom "Millenium" Backstreet Boysa) - kao fan "Normalnih ljudi" Sally Rooney, pohitala sam pročitati ga.


Sam početak romana je tajanstven, smješten u egzotičnu Španjolsku, ali tempo ne poziva na flamenko, nego nosi elegični vapaj protagonistice koja je nešto izgubila, ali ne odustaje od potrage ("Susjeda je rekla da ga ostavim u stanu kao najdražu haljinu koju te strah uzeti na put da se ne bi izgubila, a ja sam ga namjerno uzela sa sobom. Spremila sam ga u torbu skupa s dnevnikom i Džamiljinom ljubavi i nosila ga posvuda, po avionima, vlakovima, autobusima, javnim zahodima, kavama, birtijama, hotelima, ulicama, krevetima."). Prije nego se zaputila u Andaluziju, dvadesetjednogodišnja se Dora zaputila u Prag, na studij filma i televizije. Putem, nesreća na željezničkoj pruzi otkriva zlokoban ton ovog romana, ali i razmišljanja protagonistice svojstvena svakoj mladoj privilegiranoj osobi ("Nikad nisam saznala kako se čovjek zvao ni zašto je skočio. Nikad me to nije previše zanimalo. Zanimala me moja priča, vlastita interpretacija njegova života. Uživala sam u svojim projekcijama i često zbog njih nisam vidjela ljude ni materiju stvarnosti."). Već na samom početku, jasno mi je - Dora (ni živa ni izmišljena) nikad nije slušala Backstreet Boyse, ona je prekul za to. Ona predstavlja one koji su siti svoje domaje, kojima je svijet pozornica, a nebo granica. Iako samo četiri godine starija, moja je generacija bila drugačija, mi nismo vidjeli ništa loše u konvencijama po kojima su živjeli naši roditelji, uz pokoju iznimku. Dorina se generacija usudila izaći iz tih okvira (u kojima ne tvrdim da mi je bilo loše, ja doista volim okvire, okviri su my thing) - ležerno se oprostila s društvom i s vjetrom u kosi, samouvjerena i slobodna, razigrana i otvorena stigla u magloviti Prag. Ondje, osim hmelja i jeseni, u zraku nalazi i umjetnost - ondje su svi odreda gladni kozmopoliti i bave se umjetnošću, a ona njihove živote ne doživljava kao imitacije stvarnosti, nego samu sebe ubija u pojam, onako kako činimo prije nego spoznamo od čega smo sazdani, silno želeći stvoriti autentično djelo vrijedno pažnje.

U romanu se izmjenjuju poglavlja o razuzdanom životu nadobudne studentice koja nestrpljivo čeka budućnost, koju privlači spodoba u obliku starijeg neprilagođenog fotografa i udovca Leona, koja provocira život da bi imala materijal za scenarij filma, i zrelija poglavlja smještena u Andaluziju, koju Dora posjećuje naknadno, a iz kojih čitatelj pokušava iščitati o Leonovom životu - ti komadići tuđeg života čitatelja svrbe ispod kože, mizerni su, nedostatni, iz njih se ne da ni naslutiti o ljubavi o kojoj ovdje mora da je riječ, tek o patnji koja ostaje nakon nje, ali zahvaljujući tim komadićima ovaj roman listamo onako kako listamo napete krimiće. Jasno nam je whodunit, ali želimo znati how.


Dora Šustić probadajuće je iskrena u svom pismu. Nekoć smo taj stil nazivali provokativnim, ali on doista nije pisan da provocira, nego da oživi papirnati odnos, da oživi aktere priče koji, kako priča odmiče, venu pred očima čitatelja. Da bi se približila Leonu, Dora se distancira od same sebe ("Htjela sam da me upozna, da zapamti neke moje osobine, o kojima će pričati sljedećoj djevojci."), zbog čega ovo nije erotsko-ljubavni roman, nego suvremeni roman o sazrijevanju. Netko bi mogao reći da je ovaj tekst sirov ("Morala sam se snažno usredotočiti na opuštanje vaginalnih mišića kako bih se uspjela popiškiti. Došao je za mnom, sjeo na rub kade i gledao me dok piškim. Zatim mi se približio, i ja sam ga privukla za bedra prema sebi i stavila njegovo spolovilo u svoja usta.") - naša nam tijela i njihova gibanja znaju priuštiti neugodu i sram - ali mi je Dorin (prerealan, ali i nadrealan) opis koitusa za vrijeme menstrualnog krvarenja jedan od najintimnijih i najljepših opisa ljubavnog čina koji sam ikada pročitala, moram reći. Uostalom, kao i u "Normalnim ljudima", takve konstrukcije ovdje funkcioniraju, grade priču, pretvaraju ju u istinit događaj koji kod čitatelja budi osjećaje, kakvi god ti osjećaji bili. Ti momenti neugodnosti i nesigurnosti, gladi i žeđi za drugim bićem stvaraju intiman odnos koji priželjkujemo, kakve god živote vodili, u kakve god vrijednosti se kleli.

Ovakvim temama žene gotovo uvijek pristupaju žešće nego muškarci (hm, može li blaži izričaj podnijeti ovu dozu ranjivosti?), pa se čini da ovo nije lijepa knjiga, iako jest riječ o komadu lijepe književnosti - jer sam vidjela prašku maglu, jer sam hodala uz galgose, jer protagonistica ispituje, traži odgovore, ali miri se i s tim da ih nema, jer su tužni dijelovi u kojima se identitet protagonistice gubi, ali su predivni oni dijelovi u kojima se nalazi, jer potiče na maštanje o strasti, ali i o osjećaju praznine koji ostane nakon nje. Osjećaju koji nas, svejedno, othranjuje pod stare dane. Čitajući je, u to sam uvjerena, prisjetit ćete se svoje mladosti (ako ne i ludosti) i, ako je sreće, zaključiti da ste sretniji danas, s kim god i gdje god jeste, s rasklimanim kralješcima i slabijim vidom, ali sa srcem koje je živjelo.


"Sjećam se da sam pomislila, gledajući ga kraj sebe kako nema pojma o čemu razmišljam, da je ovo naš savršeni trenutak, nešto što ne postoji na njezinim fotografijama, nešto što će proći kao i ti savršeni trenuci zalijepljeni na noćnom ormariću koji nas, manje važne djevojke, podsjećaju da su bili savršeniji od naših savršenih trenutaka. Znala sam da nećemo trajati, vidjela sam kako je prolazan osjećaj savršenstva, ali u toj sam prolaznosti na trenutak pronašla smiraj."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...