Preskoči na glavni sadržaj

I want it that way

U posljednje vrijeme rijetko čitam domaće autorice, neću lagati. Kao i pjevačica u usponu, odjednom ih se stvorilo više nego mogu popratiti. Nekako pretpostavljam da sve naginju istoj struji - novom ženskom valu s kojim ja ne znam što bih, iskreno. Ni Dora Šustić nije iznimka, dalo se zaključiti iz brojnih razgovora s mladom autoricom. Ipak, činjenica da je njezina knjiga "Psi" osvojila Nagradu Drago Gervais, da su iz hrpe nepotpisanih rukopisa izabrali baš nju, izdvojila ju je iz mase. (Ako niste ranije shvatili, sviđa mi se pomisao da tekst čitamo i cijenimo samo na temelju njegovog sadržaja.) Nije škodilo ni što je ovaj roman reklamiran kao roman o milenijalcima (u mojoj glavi, milenijalci su oni koji se oduševljavaju albumom "Millenium" Backstreet Boysa) - kao fan "Normalnih ljudi" Sally Rooney, pohitala sam pročitati ga.


Sam početak romana je tajanstven, smješten u egzotičnu Španjolsku, ali tempo ne poziva na flamenko, nego nosi elegični vapaj protagonistice koja je nešto izgubila, ali ne odustaje od potrage ("Susjeda je rekla da ga ostavim u stanu kao najdražu haljinu koju te strah uzeti na put da se ne bi izgubila, a ja sam ga namjerno uzela sa sobom. Spremila sam ga u torbu skupa s dnevnikom i Džamiljinom ljubavi i nosila ga posvuda, po avionima, vlakovima, autobusima, javnim zahodima, kavama, birtijama, hotelima, ulicama, krevetima."). Prije nego se zaputila u Andaluziju, dvadesetjednogodišnja se Dora zaputila u Prag, na studij filma i televizije. Putem, nesreća na željezničkoj pruzi otkriva zlokoban ton ovog romana, ali i razmišljanja protagonistice svojstvena svakoj mladoj privilegiranoj osobi ("Nikad nisam saznala kako se čovjek zvao ni zašto je skočio. Nikad me to nije previše zanimalo. Zanimala me moja priča, vlastita interpretacija njegova života. Uživala sam u svojim projekcijama i često zbog njih nisam vidjela ljude ni materiju stvarnosti."). Već na samom početku, jasno mi je - Dora (ni živa ni izmišljena) nikad nije slušala Backstreet Boyse, ona je prekul za to. Ona predstavlja one koji su siti svoje domaje, kojima je svijet pozornica, a nebo granica. Iako samo četiri godine starija, moja je generacija bila drugačija, mi nismo vidjeli ništa loše u konvencijama po kojima su živjeli naši roditelji, uz pokoju iznimku. Dorina se generacija usudila izaći iz tih okvira (u kojima ne tvrdim da mi je bilo loše, ja doista volim okvire, okviri su my thing) - ležerno se oprostila s društvom i s vjetrom u kosi, samouvjerena i slobodna, razigrana i otvorena stigla u magloviti Prag. Ondje, osim hmelja i jeseni, u zraku nalazi i umjetnost - ondje su svi odreda gladni kozmopoliti i bave se umjetnošću, a ona njihove živote ne doživljava kao imitacije stvarnosti, nego samu sebe ubija u pojam, onako kako činimo prije nego spoznamo od čega smo sazdani, silno želeći stvoriti autentično djelo vrijedno pažnje.

U romanu se izmjenjuju poglavlja o razuzdanom životu nadobudne studentice koja nestrpljivo čeka budućnost, koju privlači spodoba u obliku starijeg neprilagođenog fotografa i udovca Leona, koja provocira život da bi imala materijal za scenarij filma, i zrelija poglavlja smještena u Andaluziju, koju Dora posjećuje naknadno, a iz kojih čitatelj pokušava iščitati o Leonovom životu - ti komadići tuđeg života čitatelja svrbe ispod kože, mizerni su, nedostatni, iz njih se ne da ni naslutiti o ljubavi o kojoj ovdje mora da je riječ, tek o patnji koja ostaje nakon nje, ali zahvaljujući tim komadićima ovaj roman listamo onako kako listamo napete krimiće. Jasno nam je whodunit, ali želimo znati how.


Dora Šustić probadajuće je iskrena u svom pismu. Nekoć smo taj stil nazivali provokativnim, ali on doista nije pisan da provocira, nego da oživi papirnati odnos, da oživi aktere priče koji, kako priča odmiče, venu pred očima čitatelja. Da bi se približila Leonu, Dora se distancira od same sebe ("Htjela sam da me upozna, da zapamti neke moje osobine, o kojima će pričati sljedećoj djevojci."), zbog čega ovo nije erotsko-ljubavni roman, nego suvremeni roman o sazrijevanju. Netko bi mogao reći da je ovaj tekst sirov ("Morala sam se snažno usredotočiti na opuštanje vaginalnih mišića kako bih se uspjela popiškiti. Došao je za mnom, sjeo na rub kade i gledao me dok piškim. Zatim mi se približio, i ja sam ga privukla za bedra prema sebi i stavila njegovo spolovilo u svoja usta.") - naša nam tijela i njihova gibanja znaju priuštiti neugodu i sram - ali mi je Dorin (prerealan, ali i nadrealan) opis koitusa za vrijeme menstrualnog krvarenja jedan od najintimnijih i najljepših opisa ljubavnog čina koji sam ikada pročitala, moram reći. Uostalom, kao i u "Normalnim ljudima", takve konstrukcije ovdje funkcioniraju, grade priču, pretvaraju ju u istinit događaj koji kod čitatelja budi osjećaje, kakvi god ti osjećaji bili. Ti momenti neugodnosti i nesigurnosti, gladi i žeđi za drugim bićem stvaraju intiman odnos koji priželjkujemo, kakve god živote vodili, u kakve god vrijednosti se kleli.

Ovakvim temama žene gotovo uvijek pristupaju žešće nego muškarci (hm, može li blaži izričaj podnijeti ovu dozu ranjivosti?), pa se čini da ovo nije lijepa knjiga, iako jest riječ o komadu lijepe književnosti - jer sam vidjela prašku maglu, jer sam hodala uz galgose, jer protagonistica ispituje, traži odgovore, ali miri se i s tim da ih nema, jer su tužni dijelovi u kojima se identitet protagonistice gubi, ali su predivni oni dijelovi u kojima se nalazi, jer potiče na maštanje o strasti, ali i o osjećaju praznine koji ostane nakon nje. Osjećaju koji nas, svejedno, othranjuje pod stare dane. Čitajući je, u to sam uvjerena, prisjetit ćete se svoje mladosti (ako ne i ludosti) i, ako je sreće, zaključiti da ste sretniji danas, s kim god i gdje god jeste, s rasklimanim kralješcima i slabijim vidom, ali sa srcem koje je živjelo.


"Sjećam se da sam pomislila, gledajući ga kraj sebe kako nema pojma o čemu razmišljam, da je ovo naš savršeni trenutak, nešto što ne postoji na njezinim fotografijama, nešto što će proći kao i ti savršeni trenuci zalijepljeni na noćnom ormariću koji nas, manje važne djevojke, podsjećaju da su bili savršeniji od naših savršenih trenutaka. Znala sam da nećemo trajati, vidjela sam kako je prolazan osjećaj savršenstva, ali u toj sam prolaznosti na trenutak pronašla smiraj."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...