Preskoči na glavni sadržaj

I want it that way

U posljednje vrijeme rijetko čitam domaće autorice, neću lagati. Kao i pjevačica u usponu, odjednom ih se stvorilo više nego mogu popratiti. Nekako pretpostavljam da sve naginju istoj struji - novom ženskom valu s kojim ja ne znam što bih, iskreno. Ni Dora Šustić nije iznimka, dalo se zaključiti iz brojnih razgovora s mladom autoricom. Ipak, činjenica da je njezina knjiga "Psi" osvojila Nagradu Drago Gervais, da su iz hrpe nepotpisanih rukopisa izabrali baš nju, izdvojila ju je iz mase. (Ako niste ranije shvatili, sviđa mi se pomisao da tekst čitamo i cijenimo samo na temelju njegovog sadržaja.) Nije škodilo ni što je ovaj roman reklamiran kao roman o milenijalcima (u mojoj glavi, milenijalci su oni koji se oduševljavaju albumom "Millenium" Backstreet Boysa) - kao fan "Normalnih ljudi" Sally Rooney, pohitala sam pročitati ga.


Sam početak romana je tajanstven, smješten u egzotičnu Španjolsku, ali tempo ne poziva na flamenko, nego nosi elegični vapaj protagonistice koja je nešto izgubila, ali ne odustaje od potrage ("Susjeda je rekla da ga ostavim u stanu kao najdražu haljinu koju te strah uzeti na put da se ne bi izgubila, a ja sam ga namjerno uzela sa sobom. Spremila sam ga u torbu skupa s dnevnikom i Džamiljinom ljubavi i nosila ga posvuda, po avionima, vlakovima, autobusima, javnim zahodima, kavama, birtijama, hotelima, ulicama, krevetima."). Prije nego se zaputila u Andaluziju, dvadesetjednogodišnja se Dora zaputila u Prag, na studij filma i televizije. Putem, nesreća na željezničkoj pruzi otkriva zlokoban ton ovog romana, ali i razmišljanja protagonistice svojstvena svakoj mladoj privilegiranoj osobi ("Nikad nisam saznala kako se čovjek zvao ni zašto je skočio. Nikad me to nije previše zanimalo. Zanimala me moja priča, vlastita interpretacija njegova života. Uživala sam u svojim projekcijama i često zbog njih nisam vidjela ljude ni materiju stvarnosti."). Već na samom početku, jasno mi je - Dora (ni živa ni izmišljena) nikad nije slušala Backstreet Boyse, ona je prekul za to. Ona predstavlja one koji su siti svoje domaje, kojima je svijet pozornica, a nebo granica. Iako samo četiri godine starija, moja je generacija bila drugačija, mi nismo vidjeli ništa loše u konvencijama po kojima su živjeli naši roditelji, uz pokoju iznimku. Dorina se generacija usudila izaći iz tih okvira (u kojima ne tvrdim da mi je bilo loše, ja doista volim okvire, okviri su my thing) - ležerno se oprostila s društvom i s vjetrom u kosi, samouvjerena i slobodna, razigrana i otvorena stigla u magloviti Prag. Ondje, osim hmelja i jeseni, u zraku nalazi i umjetnost - ondje su svi odreda gladni kozmopoliti i bave se umjetnošću, a ona njihove živote ne doživljava kao imitacije stvarnosti, nego samu sebe ubija u pojam, onako kako činimo prije nego spoznamo od čega smo sazdani, silno želeći stvoriti autentično djelo vrijedno pažnje.

U romanu se izmjenjuju poglavlja o razuzdanom životu nadobudne studentice koja nestrpljivo čeka budućnost, koju privlači spodoba u obliku starijeg neprilagođenog fotografa i udovca Leona, koja provocira život da bi imala materijal za scenarij filma, i zrelija poglavlja smještena u Andaluziju, koju Dora posjećuje naknadno, a iz kojih čitatelj pokušava iščitati o Leonovom životu - ti komadići tuđeg života čitatelja svrbe ispod kože, mizerni su, nedostatni, iz njih se ne da ni naslutiti o ljubavi o kojoj ovdje mora da je riječ, tek o patnji koja ostaje nakon nje, ali zahvaljujući tim komadićima ovaj roman listamo onako kako listamo napete krimiće. Jasno nam je whodunit, ali želimo znati how.


Dora Šustić probadajuće je iskrena u svom pismu. Nekoć smo taj stil nazivali provokativnim, ali on doista nije pisan da provocira, nego da oživi papirnati odnos, da oživi aktere priče koji, kako priča odmiče, venu pred očima čitatelja. Da bi se približila Leonu, Dora se distancira od same sebe ("Htjela sam da me upozna, da zapamti neke moje osobine, o kojima će pričati sljedećoj djevojci."), zbog čega ovo nije erotsko-ljubavni roman, nego suvremeni roman o sazrijevanju. Netko bi mogao reći da je ovaj tekst sirov ("Morala sam se snažno usredotočiti na opuštanje vaginalnih mišića kako bih se uspjela popiškiti. Došao je za mnom, sjeo na rub kade i gledao me dok piškim. Zatim mi se približio, i ja sam ga privukla za bedra prema sebi i stavila njegovo spolovilo u svoja usta.") - naša nam tijela i njihova gibanja znaju priuštiti neugodu i sram - ali mi je Dorin (prerealan, ali i nadrealan) opis koitusa za vrijeme menstrualnog krvarenja jedan od najintimnijih i najljepših opisa ljubavnog čina koji sam ikada pročitala, moram reći. Uostalom, kao i u "Normalnim ljudima", takve konstrukcije ovdje funkcioniraju, grade priču, pretvaraju ju u istinit događaj koji kod čitatelja budi osjećaje, kakvi god ti osjećaji bili. Ti momenti neugodnosti i nesigurnosti, gladi i žeđi za drugim bićem stvaraju intiman odnos koji priželjkujemo, kakve god živote vodili, u kakve god vrijednosti se kleli.

Ovakvim temama žene gotovo uvijek pristupaju žešće nego muškarci (hm, može li blaži izričaj podnijeti ovu dozu ranjivosti?), pa se čini da ovo nije lijepa knjiga, iako jest riječ o komadu lijepe književnosti - jer sam vidjela prašku maglu, jer sam hodala uz galgose, jer protagonistica ispituje, traži odgovore, ali miri se i s tim da ih nema, jer su tužni dijelovi u kojima se identitet protagonistice gubi, ali su predivni oni dijelovi u kojima se nalazi, jer potiče na maštanje o strasti, ali i o osjećaju praznine koji ostane nakon nje. Osjećaju koji nas, svejedno, othranjuje pod stare dane. Čitajući je, u to sam uvjerena, prisjetit ćete se svoje mladosti (ako ne i ludosti) i, ako je sreće, zaključiti da ste sretniji danas, s kim god i gdje god jeste, s rasklimanim kralješcima i slabijim vidom, ali sa srcem koje je živjelo.


"Sjećam se da sam pomislila, gledajući ga kraj sebe kako nema pojma o čemu razmišljam, da je ovo naš savršeni trenutak, nešto što ne postoji na njezinim fotografijama, nešto što će proći kao i ti savršeni trenuci zalijepljeni na noćnom ormariću koji nas, manje važne djevojke, podsjećaju da su bili savršeniji od naših savršenih trenutaka. Znala sam da nećemo trajati, vidjela sam kako je prolazan osjećaj savršenstva, ali u toj sam prolaznosti na trenutak pronašla smiraj."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...