Preskoči na glavni sadržaj

Svi bi htjeli biti normalni

Ne idem ja često na pivo. Lani sam jednom otišla na pivo i vratila se prije nego ga je konobar poslužio - Juraj se probudio i vrištao iz petnih žila pa nisam imala izbora nego pozdraviti prijateljicu i otići kući pokazati se, da se djeca uvjere da im mama nije otišla u Smederevo (cijelog mog života, moji roditelji spominju to Smederevo u kontekstu najudaljenijeg mjesta na planetu) bez njih, Bože sačuvaj. No, vrijeme leti, Kapetane, pa sam prošlog vikenda otišla sa sestrama na pivce za živce, i zaružila do ponoći negdje. True story. Pretresle smo sve - od analize roditeljskih propusta koji su nas učinili čudovištima kakva smo danas, realnih i nimalo realnih planova za našu budućnosti, pa sve dok kompletne kritike svega što je Taylor Swift ikada snimila, s posebnim naglaskom na njen novoobjavljeni album Folklore. I dok je srednje dijete od sestre naglašavalo možebitnu Taylorinu proračunatost skrivenu u namjeri da snimi indie album nakon dva albuma koje svi žele zaboraviti, Baby Spice i ja zaključile smo da nikad nisi prestar za romantiku i solemny se zakunile da se nikad nećemo sramiti javno izreći da volimo ijednu pjesmu Taylor Swift. Osim što sam pijuckajući pivo zaboravila da imam sto godina, pa da sam čak i mama, i osim što sam zaključila da su moje sestre relativno neloša ljudska bića, posebno kad si malo cugnu, kući me dopratila misao da je sretan čovjek koji ima u svom životu ljude koji mu dopuštaju da bude nezreo, da bude svoj, da bude sretan - normalan.



Cijeli mi tjedan prolazi u tonu walk down the memory lane, možda i zbog knjige koju sam proždirala. Koliko god si ja umišljala da sam too cool for school i da neću čitati ono što drugi čitaju, kad kritika i opće čitateljstvo za nekoga izjave da je književna senzacija diljem svijeta, i to sve sa samo trideset godina, onda čak i ja moram posegnuti za knjigom te senzacije - za Normal people irske spisateljice Sally Rooney. Glavni protagonisti su Marianne i Connell koji su 2011. godine maturanti srednje škole u Galwayu. Marianne je underdog koji mrzi ljude moliti za ljubav, a čak i njena majka smatra ju hladnom. Za razliku od nje, Connell, čija majka radi kao spremačica u Marianneinoj kući, sportska je zvijezda, momak koji čita Jane Austen. Iako je popularan, poprilično je nesiguran u sebe pa ga, kad mu se pasivno agresivna Marianne svidi i s njom započne romansu, počinje zabrinjavati kako će njegovi prijatelji reagirati ako ikada saznaju za njegovu tajnu, što biva i razlogom njihova prekida.  Zvuči kao tipičan teen roman, zar ne? Ali, daleko je on od toga.



Na početku sam bila skeptična prema priči o ljubavnom paru koja nije pisana iz perspektive jednog od njih, a naposljetku sam upravo tom metodom mlade i nadarene Rooney bila oduševljena. Pisana u trećem licu, priča o izgubljenoj generaciji 21. stoljeća u potpunosti je lišena tinejdžerske drame bogate monolozima i već nakon prvog poglavlja bila sam njome očarana. Navukla sam se na Marianne koja koluta očima i na Connella koji ne zna što bi sa sobom, ali koji tijekom godina (radnja kreće sa siječnjem 2011., a završava u srpnju 2014. na način da svako malo preskoči nekoliko mjeseci) uspijevaju jedno u drugome pronaći ono što u nikome drugome nikada nisu pronašli. Pronalaze pa opet gube, ali to je ono što čitatelja drži prikovanim za papir.

"She feels her shoulders muscles relaxing, like their solitude is a narcotic."



Zlonamjerni će čitatelji reći da je ovaj roman zapažen zbog scena seksa, kojima je protkan, u cilju prodaje, ali mogu reći da je Sally Rooney bolja od hollywoodskih klišeja - u Normal people svaki susret Connella i Marianne, pa tako i oni intimne prirode, doista doprinose priči, tj. čine ju autentičnom i tako warm i fuzzy. Možda ćete čitajući ovaj roman pomisliti da je youth wasted on the young, ali poistovjetiti ćete se s ovom mlađarijom koja se samo želi osjećati normalno - s tim da normalno u ovom slučaju ne podrazumijeva prosječnost u ikojem smislu, nego mladenačku bezbrižnost, sigurnost, sreću u plućima. Ovo nije samo roman o paru, nego i o pojedincima, potpuno ravnopravnima u osjećaju izgubljenosti i bespomoćnosti. Iako se čini da oni ovim svijetom tumaraju bez plana i programa, ovi off/on golupčići podsjetiti će vas na vrijeme kad se činilo da je s onim "Volim te" počeo jedan novi život, kad se činilo da ljubav koja je uzvraćena može pomicati planine, na vrijeme kad ste krali poljupce na napuštenim parcelama svoga grada (I sure did), niti ne sluteći kakve vas brige čekaju u budućnosti.

"Really she has everything going for her. She has no idea what she's going to do with her life."



Analizirati ćete ovo dvoje do besvijesti, a neće vam odmoći niti gledanje serije Normal people snimljene prema knjizi (čak sam i muža navukla na nju). Srneće oči Daisy Edgar-Jones kao Marianne i blago teleći pogled Paula Mescala kao Connella učinit će vas ovisnima, mark my words! Njihova teen kemija, Splendor-in-the-grass sudbonosni susret na Trinityju, katastrofalna komunikacija i nepredvidljiva igra mačke i miša postat će vam omiljena razbibriga (P.S. Navodno će se snimiti i druga sezona, jeeeeej!).

Možda se nisu nikad uistinu predali jedno drugome, možda je način na koji par komunicira jednako bitan kao i seksualna privlačnost, tko bi znao, ali Marianne i Connell natjerat će vas da na društvenim mrežama stalkate onog that got away, da čeznete za tim osjećajem mladosti-ludosti, da vam venama prostruji entuzijazam za neku novu ljubav koja će se tek dogoditi, ili da, ako ste sretni kao ja, pogledate u čovjeka koji hrče kraj vas i zahvalite nebu što vam je dopustilo da odrastete sa svojom prvom ljubavi - s onim tko vas je poznavao kao nezrelu i nesigurnu teen drama queen, a svejedno vas poželio za životnog sup(a)utnika.



"His hands moves over her hair and he adds: I love you. I'm not just saying that, I really do. Her eyes fill up with tears again and she closes them. Even in memory she will find this moment unbearaly intense, and she's aware of this now, while it's happening. She has never believed herself fit to be loved by any person. But now she has a new life, od which this is the first moment, and even after many years have passed she will still think: Yes, that was it, the beginning of my life."

Fotografije snimljene u Našicama

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...