Kad je tetka javila da je umrla baka Anica, nitko od nas u to nije mogao povjerovati. To nije bilo moguće, ta riječ je o najžilavijoj starici koju smo znali, starici koja je svakog Uskrsa, na odlasku sa svete mise, običavala reći: "Ovo mi je zadnji Uskrs", ali on to nikada nije bio. Poslije njega uvijek bi došlo još jedno uskrsno jutro, pa još jedno, pa još jedno. Baka Anica smijala se smrti u oči. Dok jednog jutra nije došla po nju.
Ponekad još uvijek ne vjerujem da je nema. Da nema vremena.
Nije mi isprva bilo jasno zašto sam o baki Anici, koja je umrla u kolovozu u kojem sam rodila svoju prvorođenu, uopće razmišljala čitajući roman Nemirnica zagrebačke kiparice Mihaele Gašpar. Čula sam o knjizi ranije u jutarnjem programu nacionalne televizije, i načula sam da je nemirnica mehanizam kojeg urari koriste u svom radu. Wikipedija kaže: "Nemirnica je sklop ili mehanizam koji se koristi u preciznoj mehanici, a sastoji se od spiralne opruge i zamašnjaka, koji su po zadaći dinamički spremnici jer pri njihanju pretvaraju potencijalnu energiju u kinetičku energiju i obratno." Zaintrigirala me priča o uraru Josipu Majdaku koji cijeli život iščekuje svoj kraj, koji, koliko god bilo naporno, neprestano razmišlja o svojoj sestrici smrti, koji zavidi svojoj supruzi na bliskom odnosu koji je ostvarila s rakom koji ju je pojeo, koji je odustao od života. Bratova smrt, kćerin pokušaj samoubojstva, gubitak supruge - traume su koje ga nisu ojačale - naprotiv, one su ga ubile. Ubile su ga i on hoda po svijetu dok njegovo potrošeno srce otkucava svoje posljednje otkucaje. Smrt sve zna i on od nje ne sakriva svoje grijehe, ne sakriva, ali ih se ni ne stidi, čini mi se. On živi kao da sutra ne postoji, odavno si je priznao da bolje nije ni zaslužio.
Smrt bake Anice, očeve mame, u meni je ostavila posebnu prazninu - ona koja se raspukne u čovjeku u trenutku kad shvati da je vremena ponestalo. Tik-tak, tik-tak, uvijek mislimo da je pred nama beskrajan niz dana, da imamo priliku nešto učiniti, da imamo vremena za ljude koji nam se ne uklapaju u raspored. Baka je živjela meni nedokučivim načinom života, i imala je karakter kojeg nikad nije opravdavala, a kojeg mi nismo mogli razumijeti. Uvijek sam mislila da s njom nemam Bog-zna-što zajedničkog. Znala sam gledati u bakine kvetekovski zeleno-plave oči koje su se nakon kraja njenog ovozemaljskog života preselile u duplje moje Franke i pitati se zašto je za života bila toliko zatvorena, često i neiskrena, što je krila, i je li nas skrivanjem svojih rana poštedila, ili kaznila.
Bojala sam se dugo nakon njene smrti da od nje neće u mom život ništa ostati jer ju nisam nikada upoznala, jer ju ni moja djeca nisu imala priliku upoznati. Ne volim nedorečenosti, a moja baka Anica bila je kraljica nedorečenosti.
Prošlog sam vikenda hodala do bakine stare kuće koja zjapi prazna - čeka renovaciju u koju se kune moj bratić, nasljednik. Čitala sam Nemirnicu i razmišljala o odnosu starog urara i njegove kćeri Dunje, koji je Mihaela Gašpar dirljivo i uvjerljivo prikazala svojim reduciranim, ali bogatim izričajem. "Uvečer gledamo televiziju, okruženi smo rečenicama i glasovima, obavijaju se oko nas kao predivo koje nas štiti od studeni. Da je Vesna živa, raskinula bi tu studen, obujmila naša ramena u azgrljaj i ja bih mogao reći Dunji da je volim, da sam negdje pogriješio. Kasnije, prije spavanja, zatvoren u svojoj sobi, potiho izgovaram sve rečenice koje bih joj mogao reći. Zamišljam da dodirujem njezinu kosu, da se skutrila u mojem krilu poput mačke i da joj govorim kćeri moja, tako jednostavne rječi koje su utamničene u mene, u mraku i čamotinji, koje se od neuhranjenosti više ne mogu osoviti na noge. Umrijet ću skoro, kažem Dunji ujutro. Kad umrem, ti više nećeš biti ničije dijete. Dunja odmah poseže za ekspres-loncem u koji će staviti tamni komad junetine i pristaviti juhu." Razmišljala sam o Dunji koja distrakciju pronalazi u kućanskim poslovima, samo da ne bi morala posegnuti u bunar nagomilanih strahova i boli. Da se ne bi morala usuditi.
Ništa nije onakvo kakvim se čini, pa tako niti moja baka Anica, s kojom sam u životu imala svega jedan intimni trenutak nalik trenucima kakve dijele bake i unuke. Možda je tog dana utjehu tražila u kapljici, ali suze su joj tekle poput bujice dok mi je govorila o ljubavi koju ima za svoju djecu i unuke. Nisam joj niti povjerovala, bili su to nekontrolirani izljevi osjećaja za koje nisam imala vremena, bilo je to previše za generacije zatomljivanja onog što se krije ispod površine, bilo je to previše za nju, i za mene. Ipak, sada, kad o tome razmišljam, nadam se da je to bio ranjivi trenutak koji joj je pobjegao kroz pukotinu u zidu. Nadam se da je on predstavljao ljubav koju nije znala pokazati, da je njime htjela poručiti da naučim nešto iz svega neizgovorenog tijekom njenog života, da je značio da se smrti nije nikad bojala, ali da ipak nije željela da ju uhvati nespremnu. Da, definitivno, smrti se nikad nije bojala, i sve što je o njoj govorila bila je samo provokacija - bilo je to neodustajanje, bila je to borba za preživljavanje, bio je to teret životnih nedaća koji joj je ojačao pleća, pleća na kojima je ponijela svoje tajne, ljubomorno ih čuvajući od drugih.
Hodala sam do bakinog dvorišta koje je mirisalo na sijeno, i na otučke. Muhe su zujale oko djedovog starog traktora, a ona drvena batina još uvijek je pridržavala vrata štale koja sam radosno otvarala kad god bi se krava otelila, a mi se došli diviti novom životu. Drvarnica je gotovo srušena, iako stropne grede još stoje čađave, a stare čizme leže na prašnjavom podu. Čardak je izgledao mrtvo, i nije mi polazilo za rukom prisjetiti se istovara kukuruza, obiteljske radne akcije koja je veselila baku, prilike u kojoj je nazdravljala, tuzi ili sreći, nisam sigurna. Nikad neću znati.
Ponekad nam ne preostaje ništa drugo nego se pomiriti, sa sobom, s drugima, s vremenom koje nepovratno leti, jer neke će praznine ostati, čak i kad na tren pomislim da mi je baka ipak nešto ostavila u nasljeđe - put na kojem koprive pure bosa stopala, i prkos koji tjera naprijed čak i kad život postane nemiran, i koji će tjerati i kad vremena ne bude napretek.
Ponekad još uvijek ne vjerujem da je nema. Da nema vremena.
Nije mi isprva bilo jasno zašto sam o baki Anici, koja je umrla u kolovozu u kojem sam rodila svoju prvorođenu, uopće razmišljala čitajući roman Nemirnica zagrebačke kiparice Mihaele Gašpar. Čula sam o knjizi ranije u jutarnjem programu nacionalne televizije, i načula sam da je nemirnica mehanizam kojeg urari koriste u svom radu. Wikipedija kaže: "Nemirnica je sklop ili mehanizam koji se koristi u preciznoj mehanici, a sastoji se od spiralne opruge i zamašnjaka, koji su po zadaći dinamički spremnici jer pri njihanju pretvaraju potencijalnu energiju u kinetičku energiju i obratno." Zaintrigirala me priča o uraru Josipu Majdaku koji cijeli život iščekuje svoj kraj, koji, koliko god bilo naporno, neprestano razmišlja o svojoj sestrici smrti, koji zavidi svojoj supruzi na bliskom odnosu koji je ostvarila s rakom koji ju je pojeo, koji je odustao od života. Bratova smrt, kćerin pokušaj samoubojstva, gubitak supruge - traume su koje ga nisu ojačale - naprotiv, one su ga ubile. Ubile su ga i on hoda po svijetu dok njegovo potrošeno srce otkucava svoje posljednje otkucaje. Smrt sve zna i on od nje ne sakriva svoje grijehe, ne sakriva, ali ih se ni ne stidi, čini mi se. On živi kao da sutra ne postoji, odavno si je priznao da bolje nije ni zaslužio.
"Prestani se bojati, propuštaš zadnje trenutke života zbog svog blesavog straha."
Smrt bake Anice, očeve mame, u meni je ostavila posebnu prazninu - ona koja se raspukne u čovjeku u trenutku kad shvati da je vremena ponestalo. Tik-tak, tik-tak, uvijek mislimo da je pred nama beskrajan niz dana, da imamo priliku nešto učiniti, da imamo vremena za ljude koji nam se ne uklapaju u raspored. Baka je živjela meni nedokučivim načinom života, i imala je karakter kojeg nikad nije opravdavala, a kojeg mi nismo mogli razumijeti. Uvijek sam mislila da s njom nemam Bog-zna-što zajedničkog. Znala sam gledati u bakine kvetekovski zeleno-plave oči koje su se nakon kraja njenog ovozemaljskog života preselile u duplje moje Franke i pitati se zašto je za života bila toliko zatvorena, često i neiskrena, što je krila, i je li nas skrivanjem svojih rana poštedila, ili kaznila.
Bojala sam se dugo nakon njene smrti da od nje neće u mom život ništa ostati jer ju nisam nikada upoznala, jer ju ni moja djeca nisu imala priliku upoznati. Ne volim nedorečenosti, a moja baka Anica bila je kraljica nedorečenosti.
Prošlog sam vikenda hodala do bakine stare kuće koja zjapi prazna - čeka renovaciju u koju se kune moj bratić, nasljednik. Čitala sam Nemirnicu i razmišljala o odnosu starog urara i njegove kćeri Dunje, koji je Mihaela Gašpar dirljivo i uvjerljivo prikazala svojim reduciranim, ali bogatim izričajem. "Uvečer gledamo televiziju, okruženi smo rečenicama i glasovima, obavijaju se oko nas kao predivo koje nas štiti od studeni. Da je Vesna živa, raskinula bi tu studen, obujmila naša ramena u azgrljaj i ja bih mogao reći Dunji da je volim, da sam negdje pogriješio. Kasnije, prije spavanja, zatvoren u svojoj sobi, potiho izgovaram sve rečenice koje bih joj mogao reći. Zamišljam da dodirujem njezinu kosu, da se skutrila u mojem krilu poput mačke i da joj govorim kćeri moja, tako jednostavne rječi koje su utamničene u mene, u mraku i čamotinji, koje se od neuhranjenosti više ne mogu osoviti na noge. Umrijet ću skoro, kažem Dunji ujutro. Kad umrem, ti više nećeš biti ničije dijete. Dunja odmah poseže za ekspres-loncem u koji će staviti tamni komad junetine i pristaviti juhu." Razmišljala sam o Dunji koja distrakciju pronalazi u kućanskim poslovima, samo da ne bi morala posegnuti u bunar nagomilanih strahova i boli. Da se ne bi morala usuditi.
Ništa nije onakvo kakvim se čini, pa tako niti moja baka Anica, s kojom sam u životu imala svega jedan intimni trenutak nalik trenucima kakve dijele bake i unuke. Možda je tog dana utjehu tražila u kapljici, ali suze su joj tekle poput bujice dok mi je govorila o ljubavi koju ima za svoju djecu i unuke. Nisam joj niti povjerovala, bili su to nekontrolirani izljevi osjećaja za koje nisam imala vremena, bilo je to previše za generacije zatomljivanja onog što se krije ispod površine, bilo je to previše za nju, i za mene. Ipak, sada, kad o tome razmišljam, nadam se da je to bio ranjivi trenutak koji joj je pobjegao kroz pukotinu u zidu. Nadam se da je on predstavljao ljubav koju nije znala pokazati, da je njime htjela poručiti da naučim nešto iz svega neizgovorenog tijekom njenog života, da je značio da se smrti nije nikad bojala, ali da ipak nije željela da ju uhvati nespremnu. Da, definitivno, smrti se nikad nije bojala, i sve što je o njoj govorila bila je samo provokacija - bilo je to neodustajanje, bila je to borba za preživljavanje, bio je to teret životnih nedaća koji joj je ojačao pleća, pleća na kojima je ponijela svoje tajne, ljubomorno ih čuvajući od drugih.
Hodala sam do bakinog dvorišta koje je mirisalo na sijeno, i na otučke. Muhe su zujale oko djedovog starog traktora, a ona drvena batina još uvijek je pridržavala vrata štale koja sam radosno otvarala kad god bi se krava otelila, a mi se došli diviti novom životu. Drvarnica je gotovo srušena, iako stropne grede još stoje čađave, a stare čizme leže na prašnjavom podu. Čardak je izgledao mrtvo, i nije mi polazilo za rukom prisjetiti se istovara kukuruza, obiteljske radne akcije koja je veselila baku, prilike u kojoj je nazdravljala, tuzi ili sreći, nisam sigurna. Nikad neću znati.
Ponekad nam ne preostaje ništa drugo nego se pomiriti, sa sobom, s drugima, s vremenom koje nepovratno leti, jer neke će praznine ostati, čak i kad na tren pomislim da mi je baka ipak nešto ostavila u nasljeđe - put na kojem koprive pure bosa stopala, i prkos koji tjera naprijed čak i kad život postane nemiran, i koji će tjerati i kad vremena ne bude napretek.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)