Preskoči na glavni sadržaj

Radni naslov: Zmaj se budi

Kao i većina, i ja ljeti tražim light literaturu, a u potrazi često posegnem i za nečim sasvim drukčijim od onoga što inače čitam. Uvijek se nađem u neprilici kad me netko pita što volim čitati. Kad kažem: "Hm, pa, modernu fikciju i klasike" zvuči kao da kažem: "Ozbiljne i dosadne knjige, po mogućnosti s tragičnim twistom" i već dugo želim proširiti svoj spektar knjigo-obožavanja.

Ovaj put došla sam u knjižnicu (sada je to pravi pothvat jer posuđivanje knjige može potrajati i pola sata, čak i ako si unaprijed pripremio željene naslove) i tražila knjigu Zmajska zora. Sva sam se spetljala i pogrešno izgovorila naslov, a gospon knjižničar mi je rekao da nema Zmajeve zore. Osjećala sam se pomalo blesavo posuđujući knjigu koja, očito, govori o pazinskom zmaju, drevnoj istarskoj legendi koja se može pronaći u bespućima Interneta, a kojoj je Milena Benini udahnula novi život, ali što naumim, učinim. O ovoj sam autorici saznala na blogu Knjige su moj svijet Ane Jembrek, jedne od meni najdražih book blogerica, svestrane žene istančanog ukusa koja je prepoznatljiva u blogerskom svijetu. Iako ona nije razvikano ime, valja znati da zahvaljujući Mileni Benini imamo prijevod Kingovih masterpiecea, Vodiča kroz Galaksiju za autostopere i dr. jer bila je prevoditeljica, ali i književnica žanra spekulativne fikcije. Umrla je prije mjesec dana nakon teške bolesti, a najmanje što sam ja mogla učiniti jest posegnuti za jednom od njezinih knjiga.






Dakle, uzela sam Zmajsku zoru jer mi se učinila kratkom, dovoljnom za početak dummieju žanra kao što sam ja. Glavni lik je newyorška vještica Serena koja dolazi u domaju ("Povijest nema rok trajanja, a stara domaja je moćno mjesto"), u Istru, radi istraživanja za knjigu o bilju. Njezin dolazak probudio je stare duhove Pazina - pojavljuju se iznenadni prolomi oblaka, vile postaju nemirne, ptice i krave padaju mrtve kao pokošene, pojavljuju se žene koje kao da su ispale iz japanskog Kruga. Serena se još nije ni oporavila od posljednje kletve razvjetnika, a već mora odlučiti vjeruje li svom vodiču Matiji ili fotografu Filipu. Ima tu strastvenih dodira u kamenom kažunu, strategija sprječavanja širenja zla na sve četiri strane svijeta, demona, puno mačaka i misterije, i zaplet me jest držao prikovanom za stranice, ali nije spekulativna fikcija my cup of tea. Definitivno.



Obožavala bih ovakve knjige kao srednjoškolka! Buffy, Sabrina, Hocus Pocus - vještice, vampiri, bila sam fan! Čitala sam Tolkiena i željela se školovati u Hogwartsu! Sada? Sada sam zadrta stara konzerva i teško dopuštam nadnaravnim aspektima ovakvih romana da me opuste, da me uvjere - ne mogu si pomoći. Milena Benini piše precizno, prelazi brzo na stvar, poput vrsnog scenarista, ali meni ništa ne zagrije srce poput dobre složene rečenice (Možda je napokon vrijeme da počnem čitati Krležu?), a takve su ovdje izostale. Nisam ja netko tko bi vam mogao reći je li riječ o dobrom romanu ili ne (iako je dobio i nagradu Sfera i Artefakt 2016.), ali nešto me ipak oduševilo! Oduševila me spoznaja da na ovom svijetu žive ljudi kao što je Milena Benini. Dok na jednoj strani imamo sitne duše koje brinu o sitnim stvarima, riječima Benjamina Disraleija, sitne duše koje se hrane životima drugih poput parazita, sitne duše koje čak i ovaj blog čitaju u potrazi za prljavštinom (ti se, sitna dušo, vjerojatno nećeš niti prepoznati u ovim mojim riječima, nažalost), divno je znati da postoje i ljudi koji stvaraju, koji maštaju, koji su sposobni živjeti u svom mističnom svijetu i koji nam, nesebično, dopuštaju da budemo dio njega. Misao da možemo biti više od naših radnih mjesta, od obrazovanja koje smo stekli, da možemo biti više od uobičajenih uloga koje nam je život dodijelio - da možemo biti kreativna ljudska bića sposobna poletjeti nošena maštom, samo ako si dopustimo - zaista me nadahnula i potaknula da pobjegnem u svom mali svijet, da stvaram, da se radujem i sanjarim, daleko od površnosti ovog demonskog svijeta.





(Fotografirano u mističnom Kopačkom ritu)



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...