Preskoči na glavni sadržaj

Radni naslov: Zmaj se budi

Kao i većina, i ja ljeti tražim light literaturu, a u potrazi često posegnem i za nečim sasvim drukčijim od onoga što inače čitam. Uvijek se nađem u neprilici kad me netko pita što volim čitati. Kad kažem: "Hm, pa, modernu fikciju i klasike" zvuči kao da kažem: "Ozbiljne i dosadne knjige, po mogućnosti s tragičnim twistom" i već dugo želim proširiti svoj spektar knjigo-obožavanja.

Ovaj put došla sam u knjižnicu (sada je to pravi pothvat jer posuđivanje knjige može potrajati i pola sata, čak i ako si unaprijed pripremio željene naslove) i tražila knjigu Zmajska zora. Sva sam se spetljala i pogrešno izgovorila naslov, a gospon knjižničar mi je rekao da nema Zmajeve zore. Osjećala sam se pomalo blesavo posuđujući knjigu koja, očito, govori o pazinskom zmaju, drevnoj istarskoj legendi koja se može pronaći u bespućima Interneta, a kojoj je Milena Benini udahnula novi život, ali što naumim, učinim. O ovoj sam autorici saznala na blogu Knjige su moj svijet Ane Jembrek, jedne od meni najdražih book blogerica, svestrane žene istančanog ukusa koja je prepoznatljiva u blogerskom svijetu. Iako ona nije razvikano ime, valja znati da zahvaljujući Mileni Benini imamo prijevod Kingovih masterpiecea, Vodiča kroz Galaksiju za autostopere i dr. jer bila je prevoditeljica, ali i književnica žanra spekulativne fikcije. Umrla je prije mjesec dana nakon teške bolesti, a najmanje što sam ja mogla učiniti jest posegnuti za jednom od njezinih knjiga.






Dakle, uzela sam Zmajsku zoru jer mi se učinila kratkom, dovoljnom za početak dummieju žanra kao što sam ja. Glavni lik je newyorška vještica Serena koja dolazi u domaju ("Povijest nema rok trajanja, a stara domaja je moćno mjesto"), u Istru, radi istraživanja za knjigu o bilju. Njezin dolazak probudio je stare duhove Pazina - pojavljuju se iznenadni prolomi oblaka, vile postaju nemirne, ptice i krave padaju mrtve kao pokošene, pojavljuju se žene koje kao da su ispale iz japanskog Kruga. Serena se još nije ni oporavila od posljednje kletve razvjetnika, a već mora odlučiti vjeruje li svom vodiču Matiji ili fotografu Filipu. Ima tu strastvenih dodira u kamenom kažunu, strategija sprječavanja širenja zla na sve četiri strane svijeta, demona, puno mačaka i misterije, i zaplet me jest držao prikovanom za stranice, ali nije spekulativna fikcija my cup of tea. Definitivno.



Obožavala bih ovakve knjige kao srednjoškolka! Buffy, Sabrina, Hocus Pocus - vještice, vampiri, bila sam fan! Čitala sam Tolkiena i željela se školovati u Hogwartsu! Sada? Sada sam zadrta stara konzerva i teško dopuštam nadnaravnim aspektima ovakvih romana da me opuste, da me uvjere - ne mogu si pomoći. Milena Benini piše precizno, prelazi brzo na stvar, poput vrsnog scenarista, ali meni ništa ne zagrije srce poput dobre složene rečenice (Možda je napokon vrijeme da počnem čitati Krležu?), a takve su ovdje izostale. Nisam ja netko tko bi vam mogao reći je li riječ o dobrom romanu ili ne (iako je dobio i nagradu Sfera i Artefakt 2016.), ali nešto me ipak oduševilo! Oduševila me spoznaja da na ovom svijetu žive ljudi kao što je Milena Benini. Dok na jednoj strani imamo sitne duše koje brinu o sitnim stvarima, riječima Benjamina Disraleija, sitne duše koje se hrane životima drugih poput parazita, sitne duše koje čak i ovaj blog čitaju u potrazi za prljavštinom (ti se, sitna dušo, vjerojatno nećeš niti prepoznati u ovim mojim riječima, nažalost), divno je znati da postoje i ljudi koji stvaraju, koji maštaju, koji su sposobni živjeti u svom mističnom svijetu i koji nam, nesebično, dopuštaju da budemo dio njega. Misao da možemo biti više od naših radnih mjesta, od obrazovanja koje smo stekli, da možemo biti više od uobičajenih uloga koje nam je život dodijelio - da možemo biti kreativna ljudska bića sposobna poletjeti nošena maštom, samo ako si dopustimo - zaista me nadahnula i potaknula da pobjegnem u svom mali svijet, da stvaram, da se radujem i sanjarim, daleko od površnosti ovog demonskog svijeta.





(Fotografirano u mističnom Kopačkom ritu)



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...