Preskoči na glavni sadržaj

Radni naslov: Zmaj se budi

Kao i većina, i ja ljeti tražim light literaturu, a u potrazi često posegnem i za nečim sasvim drukčijim od onoga što inače čitam. Uvijek se nađem u neprilici kad me netko pita što volim čitati. Kad kažem: "Hm, pa, modernu fikciju i klasike" zvuči kao da kažem: "Ozbiljne i dosadne knjige, po mogućnosti s tragičnim twistom" i već dugo želim proširiti svoj spektar knjigo-obožavanja.

Ovaj put došla sam u knjižnicu (sada je to pravi pothvat jer posuđivanje knjige može potrajati i pola sata, čak i ako si unaprijed pripremio željene naslove) i tražila knjigu Zmajska zora. Sva sam se spetljala i pogrešno izgovorila naslov, a gospon knjižničar mi je rekao da nema Zmajeve zore. Osjećala sam se pomalo blesavo posuđujući knjigu koja, očito, govori o pazinskom zmaju, drevnoj istarskoj legendi koja se može pronaći u bespućima Interneta, a kojoj je Milena Benini udahnula novi život, ali što naumim, učinim. O ovoj sam autorici saznala na blogu Knjige su moj svijet Ane Jembrek, jedne od meni najdražih book blogerica, svestrane žene istančanog ukusa koja je prepoznatljiva u blogerskom svijetu. Iako ona nije razvikano ime, valja znati da zahvaljujući Mileni Benini imamo prijevod Kingovih masterpiecea, Vodiča kroz Galaksiju za autostopere i dr. jer bila je prevoditeljica, ali i književnica žanra spekulativne fikcije. Umrla je prije mjesec dana nakon teške bolesti, a najmanje što sam ja mogla učiniti jest posegnuti za jednom od njezinih knjiga.






Dakle, uzela sam Zmajsku zoru jer mi se učinila kratkom, dovoljnom za početak dummieju žanra kao što sam ja. Glavni lik je newyorška vještica Serena koja dolazi u domaju ("Povijest nema rok trajanja, a stara domaja je moćno mjesto"), u Istru, radi istraživanja za knjigu o bilju. Njezin dolazak probudio je stare duhove Pazina - pojavljuju se iznenadni prolomi oblaka, vile postaju nemirne, ptice i krave padaju mrtve kao pokošene, pojavljuju se žene koje kao da su ispale iz japanskog Kruga. Serena se još nije ni oporavila od posljednje kletve razvjetnika, a već mora odlučiti vjeruje li svom vodiču Matiji ili fotografu Filipu. Ima tu strastvenih dodira u kamenom kažunu, strategija sprječavanja širenja zla na sve četiri strane svijeta, demona, puno mačaka i misterije, i zaplet me jest držao prikovanom za stranice, ali nije spekulativna fikcija my cup of tea. Definitivno.



Obožavala bih ovakve knjige kao srednjoškolka! Buffy, Sabrina, Hocus Pocus - vještice, vampiri, bila sam fan! Čitala sam Tolkiena i željela se školovati u Hogwartsu! Sada? Sada sam zadrta stara konzerva i teško dopuštam nadnaravnim aspektima ovakvih romana da me opuste, da me uvjere - ne mogu si pomoći. Milena Benini piše precizno, prelazi brzo na stvar, poput vrsnog scenarista, ali meni ništa ne zagrije srce poput dobre složene rečenice (Možda je napokon vrijeme da počnem čitati Krležu?), a takve su ovdje izostale. Nisam ja netko tko bi vam mogao reći je li riječ o dobrom romanu ili ne (iako je dobio i nagradu Sfera i Artefakt 2016.), ali nešto me ipak oduševilo! Oduševila me spoznaja da na ovom svijetu žive ljudi kao što je Milena Benini. Dok na jednoj strani imamo sitne duše koje brinu o sitnim stvarima, riječima Benjamina Disraleija, sitne duše koje se hrane životima drugih poput parazita, sitne duše koje čak i ovaj blog čitaju u potrazi za prljavštinom (ti se, sitna dušo, vjerojatno nećeš niti prepoznati u ovim mojim riječima, nažalost), divno je znati da postoje i ljudi koji stvaraju, koji maštaju, koji su sposobni živjeti u svom mističnom svijetu i koji nam, nesebično, dopuštaju da budemo dio njega. Misao da možemo biti više od naših radnih mjesta, od obrazovanja koje smo stekli, da možemo biti više od uobičajenih uloga koje nam je život dodijelio - da možemo biti kreativna ljudska bića sposobna poletjeti nošena maštom, samo ako si dopustimo - zaista me nadahnula i potaknula da pobjegnem u svom mali svijet, da stvaram, da se radujem i sanjarim, daleko od površnosti ovog demonskog svijeta.





(Fotografirano u mističnom Kopačkom ritu)



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...