Preskoči na glavni sadržaj

Radni naslov: Zmaj se budi

Kao i većina, i ja ljeti tražim light literaturu, a u potrazi često posegnem i za nečim sasvim drukčijim od onoga što inače čitam. Uvijek se nađem u neprilici kad me netko pita što volim čitati. Kad kažem: "Hm, pa, modernu fikciju i klasike" zvuči kao da kažem: "Ozbiljne i dosadne knjige, po mogućnosti s tragičnim twistom" i već dugo želim proširiti svoj spektar knjigo-obožavanja.

Ovaj put došla sam u knjižnicu (sada je to pravi pothvat jer posuđivanje knjige može potrajati i pola sata, čak i ako si unaprijed pripremio željene naslove) i tražila knjigu Zmajska zora. Sva sam se spetljala i pogrešno izgovorila naslov, a gospon knjižničar mi je rekao da nema Zmajeve zore. Osjećala sam se pomalo blesavo posuđujući knjigu koja, očito, govori o pazinskom zmaju, drevnoj istarskoj legendi koja se može pronaći u bespućima Interneta, a kojoj je Milena Benini udahnula novi život, ali što naumim, učinim. O ovoj sam autorici saznala na blogu Knjige su moj svijet Ane Jembrek, jedne od meni najdražih book blogerica, svestrane žene istančanog ukusa koja je prepoznatljiva u blogerskom svijetu. Iako ona nije razvikano ime, valja znati da zahvaljujući Mileni Benini imamo prijevod Kingovih masterpiecea, Vodiča kroz Galaksiju za autostopere i dr. jer bila je prevoditeljica, ali i književnica žanra spekulativne fikcije. Umrla je prije mjesec dana nakon teške bolesti, a najmanje što sam ja mogla učiniti jest posegnuti za jednom od njezinih knjiga.






Dakle, uzela sam Zmajsku zoru jer mi se učinila kratkom, dovoljnom za početak dummieju žanra kao što sam ja. Glavni lik je newyorška vještica Serena koja dolazi u domaju ("Povijest nema rok trajanja, a stara domaja je moćno mjesto"), u Istru, radi istraživanja za knjigu o bilju. Njezin dolazak probudio je stare duhove Pazina - pojavljuju se iznenadni prolomi oblaka, vile postaju nemirne, ptice i krave padaju mrtve kao pokošene, pojavljuju se žene koje kao da su ispale iz japanskog Kruga. Serena se još nije ni oporavila od posljednje kletve razvjetnika, a već mora odlučiti vjeruje li svom vodiču Matiji ili fotografu Filipu. Ima tu strastvenih dodira u kamenom kažunu, strategija sprječavanja širenja zla na sve četiri strane svijeta, demona, puno mačaka i misterije, i zaplet me jest držao prikovanom za stranice, ali nije spekulativna fikcija my cup of tea. Definitivno.



Obožavala bih ovakve knjige kao srednjoškolka! Buffy, Sabrina, Hocus Pocus - vještice, vampiri, bila sam fan! Čitala sam Tolkiena i željela se školovati u Hogwartsu! Sada? Sada sam zadrta stara konzerva i teško dopuštam nadnaravnim aspektima ovakvih romana da me opuste, da me uvjere - ne mogu si pomoći. Milena Benini piše precizno, prelazi brzo na stvar, poput vrsnog scenarista, ali meni ništa ne zagrije srce poput dobre složene rečenice (Možda je napokon vrijeme da počnem čitati Krležu?), a takve su ovdje izostale. Nisam ja netko tko bi vam mogao reći je li riječ o dobrom romanu ili ne (iako je dobio i nagradu Sfera i Artefakt 2016.), ali nešto me ipak oduševilo! Oduševila me spoznaja da na ovom svijetu žive ljudi kao što je Milena Benini. Dok na jednoj strani imamo sitne duše koje brinu o sitnim stvarima, riječima Benjamina Disraleija, sitne duše koje se hrane životima drugih poput parazita, sitne duše koje čak i ovaj blog čitaju u potrazi za prljavštinom (ti se, sitna dušo, vjerojatno nećeš niti prepoznati u ovim mojim riječima, nažalost), divno je znati da postoje i ljudi koji stvaraju, koji maštaju, koji su sposobni živjeti u svom mističnom svijetu i koji nam, nesebično, dopuštaju da budemo dio njega. Misao da možemo biti više od naših radnih mjesta, od obrazovanja koje smo stekli, da možemo biti više od uobičajenih uloga koje nam je život dodijelio - da možemo biti kreativna ljudska bića sposobna poletjeti nošena maštom, samo ako si dopustimo - zaista me nadahnula i potaknula da pobjegnem u svom mali svijet, da stvaram, da se radujem i sanjarim, daleko od površnosti ovog demonskog svijeta.





(Fotografirano u mističnom Kopačkom ritu)



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...