Bicikliranje i druge mudrosti

Znate onu famoznu rečenicu koju pripisuju Albertu Einsteinu? Život je kao vožnja biciklom - da bi održao ravnotežu, moraš se stalno kretati? Oprostite, ali, po mom mišljenju, ta izjava nije istinita. Istina jest da sam biciklist tek desetak dana, ali kad me na cesti obilazi vozilo, prestanem okretati pedale - samo držim volan bicikla čvrsto, a kotači se okreću toliko da me drže za cestu - i ja sam u savršenoj ravnoteži. A tako je, čini mi se, i u životu - ponekad si sigurniji kad ne žuriš, jer bitno je znati kamo ideš, ali još je bitnije znati usporiti, kao i kada prisnuti kočnicu.

Svi imaju neke planove za ovo ljeto, za sljedeću godinu, a ja napokon nakon dugo vremena uživam u kolotečini, ne planiram ništa - zadovoljna sam, lijepo mi je. Zabrinjava me samo spoznaja da zadnjih mjesec dana čitam samo knjige u kojima je smrt jedna od protagonista. Neki se likovi protiv nje bore, neki je iščekuju, neki s njom žive. Kako god bilo, ona na kraju uvijek dođe, neizbježna je. Možda su me zato ti smrtno ozbiljni romani opustili (paničarenje uzrokovano epidemiološkom situacijom svako malo me - samo nakratko - uznemiri), jer danas jesi, sutra nisi. Uvijek može biti gore. Sutra će se pobrinuti za sebe. I drugi klišeji - klišeji s razlogom.

"Imam drvo na leđima i kletvu u kući, a između toga ništa osim kćeri koju držim u naručju. Nema više bježanja. Nema više ničega na svijetu od čega bih bježala. Išla sam na jedno putovanje i platila sam kartu, ali reći ću ti nešto, Paul D. Garner: bilo je preskupo! Čuješ? Bilo je preskupo. Sad sjedni i jedi s nama, ili nas pusti na miru."

Jedan od tih romana je i prijevod američkog klasika Beloved famozne Toni Morrison - Ljubljene - koji je kod nas objavila izdavačka kuća Lektira d.o.o. Kostrena, i to lani, tik prije vijesti o smrti voljene autorice.

Kao fan Oprah Winfrey, koja uvijek promovira Toni i koja je i glumila u filmskoj adaptaciji ove knjige, oduvijek sam se htjela dočepati priče koju je nadahnula mlada crnkinja Margaret Garner koja je 1856. ubila svoje dijete, samo zato da ga poštedi ropstva. Očajnički čin ove izgubljene majke inspirirao je Toni i na pisanje libreta za operu, a ono što je najzanimljivije jest način na koji je odlučila prenijeti poruku koja stoji iz ovakvog zločina.

Glavni lik romana je ropkinja Sethe koja već osamnaest godina živi slobodno sa svojom kćerkom Denver, i duhom svoje dvogodišnje kćerke koju je ubila. Just like that. Godina je 1873., a njihov suživot na granici država Ohio i Kentucky nalik je svakom obiteljskom životu, iako pun kivnosti kojom zrači sablast ubijenog djeteta, sve do dolaska Setheinog prijatelja s plantaže Slatki dom ("Nije bio sladak i uopće nije bio slatki dom"), koji je poput potresa zahvatio kuću broj 124 na Bluestone cesti. Ubrzo nakon njega, "koji donosi nove slike i stara sjećanja koja su Sethe slomila srca", ukoreni i osamljeni duh djevojčice nestaje, a na vrata stiže izgubljena djevojka - koja kao da je pala s neba - i tvrdi da se zove Ljubljena. Ubrzo svi shvaćaju da je ubijeno djetešce uskrsnulo u toj, na prvu - miloj, djevojci. Članovi kućanstva spremno ju prihvaćaju, ona je njihova. Sethe silno želi okajati svoje grijehe, otjerati svoje demone, samo želi ići dalje, ne osvrtati se, ali Ljubljena ju stalno podsjeća da je to nemoguće.

Ljubljena je podsjetnik na razarajuće posljedice ropstva koje opterećuju čovjeka, i generacije koje slijede, godinama nakon što stekne slobodu. Sethe je posve lišena identiteta, pa i peace of mind-a, kojeg svaki čovjek zaslužuje po defaultu. Jedina koja u ovoj priči nosi tračak nade jest Setheina kćer Denver - ona možda još i ima budućnosti, ako krene naprijed i s ramena otrese grijehe svojih otaca. Kad bismo ga promatrali u duhu današnjeg vremena, ovaj roman ne bi bio intimna ispovijest niti opravdavanje majke koja čini teško ubojstvo, nije ovo nužno ni poziv na borbu za ravnopravnost (unatoč Black Lives Matter atmosferi koja vlada svijetom), nego roman koji svakome od nas poručuje - budi odlučan, ali i oprezan u svojim izborima, jer s njima ćeš morati živjeti do kraja života. Prelijepi jezik Toni Morrison čini ovu knjigu bezvremenskom, čini ju bitnom, intimnom, a tako generalno prihvaćenom. Ona ne piše sirovo da bi šokirala, piše sirovo jer ponekad život jest sirov, ponekad te baci na koljena, u blato. Ipak, poput najžilavije životinje, ti se ustaješ, uvijek iznova, održavaš ravnotežu kako god umiješ, uvijek imajući ultimativni cilj na umu - živjeti, a ne preživljavati.

"Hej! Hej! Slušaj! Da ti nešto kažem. Čovjek nije sjekira. Da siječe, cijepa, krši cijeli dan! Čovjeka će nešto i pogoditi. Nešto što ne može sasjeći jer je u njemu."