Preskoči na glavni sadržaj

Bicikliranje i druge mudrosti

Znate onu famoznu rečenicu koju pripisuju Albertu Einsteinu? Život je kao vožnja biciklom - da bi održao ravnotežu, moraš se stalno kretati? Oprostite, ali, po mom mišljenju, ta izjava nije istinita. Istina jest da sam biciklist tek desetak dana, ali kad me na cesti obilazi vozilo, prestanem okretati pedale - samo držim volan bicikla čvrsto, a kotači se okreću toliko da me drže za cestu - i ja sam u savršenoj ravnoteži. A tako je, čini mi se, i u životu - ponekad si sigurniji kad ne žuriš, jer bitno je znati kamo ideš, ali još je bitnije znati usporiti, kao i kada prisnuti kočnicu.



Svi imaju neke planove za ovo ljeto, za sljedeću godinu, a ja napokon nakon dugo vremena uživam u kolotečini, ne planiram ništa - zadovoljna sam, lijepo mi je. Zabrinjava me samo spoznaja da zadnjih mjesec dana čitam samo knjige u kojima je smrt jedna od protagonista. Neki se likovi protiv nje bore, neki je iščekuju, neki s njom žive. Kako god bilo, ona na kraju uvijek dođe, neizbježna je. Možda su me zato ti smrtno ozbiljni romani opustili (paničarenje uzrokovano epidemiološkom situacijom svako malo me - samo nakratko - uznemiri), jer danas jesi, sutra nisi. Uvijek može biti gore. Sutra će se pobrinuti za sebe. I drugi klišeji - klišeji s razlogom.

"Imam drvo na leđima i kletvu u kući, a između toga ništa osim kćeri koju držim u naručju. Nema više bježanja. Nema više ničega na svijetu od čega bih bježala. Išla sam na jedno putovanje i platila sam kartu, ali reći ću ti nešto, Paul D. Garner: bilo je preskupo! Čuješ? Bilo je preskupo. Sad sjedni i jedi s nama, ili nas pusti na miru."

Jedan od tih romana je i prijevod američkog klasika Beloved famozne Toni Morrison - Ljubljene - koji je kod nas objavila izdavačka kuća Lektira d.o.o. Kostrena, i to lani, tik prije vijesti o smrti voljene autorice.



Kao fan Oprah Winfrey, koja uvijek promovira Toni i koja je i glumila u filmskoj adaptaciji ove knjige, oduvijek sam se htjela dočepati priče koju je nadahnula mlada crnkinja Margaret Garner koja je 1856. ubila svoje dijete, samo zato da ga poštedi ropstva. Očajnički čin ove izgubljene majke inspirirao je Toni i na pisanje libreta za operu, a ono što je najzanimljivije jest način na koji je odlučila prenijeti poruku koja stoji iz ovakvog zločina.

Glavni lik romana je ropkinja Sethe koja već osamnaest godina živi slobodno sa svojom kćerkom Denver, i duhom svoje dvogodišnje kćerke koju je ubila. Just like that. Godina je 1873., a njihov suživot na granici država Ohio i Kentucky nalik je svakom obiteljskom životu, iako pun kivnosti kojom zrači sablast ubijenog djeteta, sve do dolaska Setheinog prijatelja s plantaže Slatki dom ("Nije bio sladak i uopće nije bio slatki dom"), koji je poput potresa zahvatio kuću broj 124 na Bluestone cesti. Ubrzo nakon njega, "koji donosi nove slike i stara sjećanja koja su Sethe slomila srca", ukoreni i osamljeni duh djevojčice nestaje, a na vrata stiže izgubljena djevojka - koja kao da je pala s neba - i tvrdi da se zove Ljubljena. Ubrzo svi shvaćaju da je ubijeno djetešce uskrsnulo u toj, na prvu - miloj, djevojci. Članovi kućanstva spremno ju prihvaćaju, ona je njihova. Sethe silno želi okajati svoje grijehe, otjerati svoje demone, samo želi ići dalje, ne osvrtati se, ali Ljubljena ju stalno podsjeća da je to nemoguće.



Ljubljena je podsjetnik na razarajuće posljedice ropstva koje opterećuju čovjeka, i generacije koje slijede, godinama nakon što stekne slobodu. Sethe je posve lišena identiteta, pa i peace of mind-a, kojeg svaki čovjek zaslužuje po defaultu. Jedina koja u ovoj priči nosi tračak nade jest Setheina kćer Denver - ona možda još i ima budućnosti, ako krene naprijed i s ramena otrese grijehe svojih otaca. Kad bismo ga promatrali u duhu današnjeg vremena, ovaj roman ne bi bio intimna ispovijest niti opravdavanje majke koja čini teško ubojstvo, nije ovo nužno ni poziv na borbu za ravnopravnost (unatoč Black Lives Matter atmosferi koja vlada svijetom), nego roman koji svakome od nas poručuje - budi odlučan, ali i oprezan u svojim izborima, jer s njima ćeš morati živjeti do kraja života. Prelijepi jezik Toni Morrison čini ovu knjigu bezvremenskom, čini ju bitnom, intimnom, a tako generalno prihvaćenom. Ona ne piše sirovo da bi šokirala, piše sirovo jer ponekad život jest sirov, ponekad te baci na koljena, u blato. Ipak, poput najžilavije životinje, ti se ustaješ, uvijek iznova, održavaš ravnotežu kako god umiješ, uvijek imajući ultimativni cilj na umu - živjeti, a ne preživljavati.

"Hej! Hej! Slušaj! Da ti nešto kažem. Čovjek nije sjekira. Da siječe, cijepa, krši cijeli dan! Čovjeka će nešto i pogoditi. Nešto što ne može sasjeći jer je u njemu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...