Preskoči na glavni sadržaj

Okej, mama

Dana 14. srpnja 2020. godine Franka mi je rekla: "Okej, mama." 

Dogodilo se iznenada, kad sam to najmanje očekivala. Krenula je sa zdjelicom kukuruznih pahuljica i mlijeka prema kauču, a ja sam joj rekla: "Ne smiješ to jesti na kauču, mlijeka će biti posvuda", na što će ona: "Okej, mama" pritom se nasmijavši, dajući mi do znanja da je riječ o čistoj provokaciji, ali me ipak puštajući da bar pet sekundi mislim da sam uspjela pripitomiti svoje divlje dijete. Ali, znale smo obje da je riječ o izoliranom incidentu koji se neće ponoviti skoro, o nečemu rijetkom poput Halleyjevog kometa. Ipak, drago mi je da sam uspjela zabilježiti ovaj značajni događaj koji mi je dokazao da moja kćer ne boluje od gospođico-nećitisa (Ajmo, bilježnicu bubanicu amo!), nego da je ipak sposobna u nečemu se složiti sa svojom izluđenom majkom.

Nije slučajnost da i ovog srpnja čitam knjigu Jespera Juula, danskog obiteljskog terapeuta koji je najpopularniji po svojim knjigama o roditeljstvu. Naime, knjigama o dječjoj psihologiji pripremam za za taj famozni odlazak na more s djecom. Oni koji čitaju ovaj blog godinama znaju da je odlazak na more uvijek pothvat u našoj obitelji, pothvat koji iznjedri zanimljive spoznaje, lude svakodnevice i još luđe postove na blogu. Ove godine na more idemo s petogodišnjakinjom kojoj se nikada niti ne omakne da posluša svoje roditelje i s turbo terrible two year old dječakom. Stoga, Juul.



Već bih se trebala naviknuti na Juula i njegove spike, ali uvijek me iznenadi, uvijek me slomi, uvijek ridam dok mi nabraja moje roditeljske grijehe, grijehe koji su roditeljski klišej, nalik grijesima svih drugih roditelja (to najviše mrzim, kad već griješim, da griješim originalno). Na samom početku svoje najpoznatije knjige - Vaše kompetentno dijete - Juul govori da nikad nije sreo roditelje koji ne vole djecu ili djecu koja nisu privržena roditeljima, ali da je sreo mnogo roditelja i djece koji osjećaj ljubavi ne mogu pretvoriti u ponašanje puno ljubavi. Svjesna sam toga i često se uhvatim da mi je teško voljeti moju djecu, teško mi je uvijek se odnositi prema njima s ljubavlju. Nemojte me pogrešno shvatiti, po svemu sudeći, moja djevojčica i dječak pametna su i brižna djeca koju vole i odgojiteljice i prijatelji u vrtiću, ali kod kuće se neprestano bore. A borbe iscrpljuju čovjeka. I čovjek poželi kazniti svoje protivnike.

Ponekad mislim da su me te borbe ubile. A onda se ustanem i još se malo borim - protiv svoje dvoje male djece.

Frankin i moj odnos jedna je velika igra moći otkad se rodila, i s vremenom sam ja morala biti pametniji koji popušta. Odustala sam od nametanja pravila koja ničemu ne služe, koja sam nasljedila od roditelja ili kojima se opterećujem iz želje da moje dijete u društvu izgleda kao dobro odgojeno. Fućkaš to. Možeš jesti sladoled za ručak, ali ne svaki dan. Možeš skakati po blatnim lokvicama, ali ne kad imaš krpene tenisice. Možeš sa mnom gledati TV ako ti se ne spava, ali ne navikavaj se na to, i ja želim malo mira. Nisam stroga mama, ta moja mi djeca ne dopuštaju da to budem, ali, k'o Boga te molim, ostavi mi bar privid strukture - nemoj stati u govno sekundu nakon što sam rekla: "Pazi, govno!", nemoj skakati po kauču u gaćama sat vremena i čekati da te obučem kad si dovoljno stara da ideš u vojsku, nemoj me uvjeravati da je brat razbacao igračke pa da ih zato ne možeš pospremati jer znamo da ću ih na kraju ja skupljati, a ja ih sigurno nisam razbacala, nemoj izbjegavati piškiti jer ti je danguba odložiti igračke na par sekundi, i, molim te, nemoj više niti jednom reći: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!" jer ću vrištati.

"Kad kažem da su djeca kompetentna, želim reći da nas ona mogu naučiti to što trebamo znati. Daju nam povratne informacije i time omogućuju da vratimo izgubljenu kompetenciju te nam pomažu da odbacimo neplodne i autodestruktivne obrasce ponašanja u kojima nema ljubavi. Potrebno je mnogo više od demokratskog razgovora s djecom da bismo od njih učili na taj način. Moramo razviti vrstu dijaloga kakav mnogi ljudi nisu u stanju uspostaviti čak ni s drugim odraslim ljudima: potreban nam je osobni dijalog temeljen na ravnopravnom dostojanstvu."

Nekoć je bit odgoja bila iskritizirati i ispraviti neželjeno ponašanje djeteta, a danas se roditeljstvo svelo na ispravljanje neželjenog ponašanja naših roditelja. U želji da djeci damo sve što sami nismo imali, da im objasnimo sve što nama nisu objasnili, da ih pohvalimo za sve za što nas nisu pohvalili, u želji da ih volimo kako nas nisu voljeli - mi pretjerujemo. Otišli smo u drugu krajnost i djecu tretiramo kao modne dodatke koji nemaju pravo glasa, lišavamo ih svake odgovornosti i neprestano im svojim ponašanjem pokazujemo da ne vjerujemo u njih. Tako se i ja iz dana u dan svima trudim ugoditi, pokazati ljubav čak i kad sam najumornija i najživčanija, a na kraju svi plaču, umrljani sladoledom, gaća punih pijeska. Ja se, pak, osjećam nedoraslo situaciji, djeci je očita moja nesigurnost, pa mi ne vjeruju, a ja uzalud i dalje hodam po jajima, smišljam strategije, odmjeravam metode, sve dok ne dobijem živčani slom i dok mi ne dođe da se sklupčam u fetusni položaj, znojna i bespomoćna, negdje između ljuljačke i tobogana. Istina jest, djeca ne traže puno, ne inzistiraju na svojim pravima, ali silno žele priznanje, žele čuti ono: "Da, vidim te!", žele znati da su voljena samim time što postoje. Umjesto da im pumpamo samopouzdanje, trebali bismo graditi njihovu samosvijest. Umjesto da ih kritiziramo jer su prkosni, trebali bismo shvatiti pokretačku snagu prkosa, umjesto da im cijeli dan naređujemo, mogli bismo ih zamoliti za pomoć, mogli bismo promijeniti način na koji se izražavamo, mogli bismo zatomiti svoja loša raspoloženja, mogli bismo početi ponašati se zrelo, preuzeti odgovornost, poučiti djecu da griješimo, da ne znamo sve, i da je to u redu. Ali, zašto je to tako teško izvesti u praksi?

"Govoreći o tome što djeca daruju roditeljima imam na umu prave životne izazove koje sva djeca stavljaju pred svoje roditelje - samim time tko su. Djeca nas sile na preispitivanje vlastitih destruktivnih obrazaca, pomiču granicu boli i tjeraju na razmišljanje o tome jesmo li uopće sposobni biti roditelji, razotrkivaju naše plitke pokušaje odgojnog manipuliranja ustrajući u zahtjevu da budemo uz njih kao osobe; vrijeđa nas njihovo odbijanje naših pametnih savjeta i vodstva; djeca pnosno i konkretno brane svoje pravo na različitost; ponašaju se destruktivno tjerajući nas na suočavanje s činjenicom da smo izgubili tlo pod nogama. Ukratko: njihova kompetencija ima na nas tako snažan dojam da je možemo priznati ili lagati sami sebi."

Teško je sad reći što je bilo prvo, kokoš ili jaje, je li Franka bila isfrustrirana pa joj je trebalo dvije i pol godine da progovori, ili je bila isfrustrirana jer nije progovorila dvije i pol godine, ali istina jest da ju cijelo to vrijeme nismo doživljavali kao prisutno i samosvijesno malo biće. Često smo pričali o njoj kao da je nema u prostoriji, i sami isfrustrirani i bespomoćni glede sporazumijevanja s vlastitim djetetom, i to je nešto zbog čega najviše žalim, nešto zbog čega ću se vjerojatno kriviti cijelog života, znajući da sam sama posijala sjeme prkosa u svom djetetu narušivši njegovo dostojanstvo. Ipak, kad se prisjetim našeg putovanja, jasno mi je da su moja djeca došla na ovaj svijet da me nauče voljeti, da me nauče razumjeti moje roditelje, a ne da ja njih poučim bontonu. Nadam se samo da je vrijeme koje smo potratili na frustracije, jer drukčije nismo znali, ipak nečemu koristilo, da smo ipak s godinama stvorili svoj osobni jezik, prihvatili odgovornost za sebe i za društvo, naučili razlikovati potpunu slobodu od ravnopravnog dostojanstva, izgradili svoj integritet - kako mi, kao roditelji, tako i Franka i Juraj, kao naša djeca. A sada u nove pobjede! 


"Dječja frustracija i tuga nisu odraz činjenice da smo loši roditelji. Niti je takvo izražavanje osjećaja znak egoizma ili nedostatka odanosti. To je tek način na koji djeca obznanjuju namjeru i želju da s nama skladno žive. Pokazuju i njihovo povjerenje u nas - kako vjeruju da želimo biti uz njih i kada su u emocionalnoj neravnoteži. Da bismo opravdali to povjerenje, moramo im bez puno riječi pokazati suosjećanje. A za nagradu ćemo izbjeći stalne sitne sukobe i nepodnošljivo dodijavanje. Isti se rezultat može postitći nametanjem autoritarne moći, ali je njegova cijena vrlo visoka."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...