Preskoči na glavni sadržaj

Okej, mama

Dana 14. srpnja 2020. godine Franka mi je rekla: "Okej, mama." 

Dogodilo se iznenada, kad sam to najmanje očekivala. Krenula je sa zdjelicom kukuruznih pahuljica i mlijeka prema kauču, a ja sam joj rekla: "Ne smiješ to jesti na kauču, mlijeka će biti posvuda", na što će ona: "Okej, mama" pritom se nasmijavši, dajući mi do znanja da je riječ o čistoj provokaciji, ali me ipak puštajući da bar pet sekundi mislim da sam uspjela pripitomiti svoje divlje dijete. Ali, znale smo obje da je riječ o izoliranom incidentu koji se neće ponoviti skoro, o nečemu rijetkom poput Halleyjevog kometa. Ipak, drago mi je da sam uspjela zabilježiti ovaj značajni događaj koji mi je dokazao da moja kćer ne boluje od gospođico-nećitisa (Ajmo, bilježnicu bubanicu amo!), nego da je ipak sposobna u nečemu se složiti sa svojom izluđenom majkom.

Nije slučajnost da i ovog srpnja čitam knjigu Jespera Juula, danskog obiteljskog terapeuta koji je najpopularniji po svojim knjigama o roditeljstvu. Naime, knjigama o dječjoj psihologiji pripremam za za taj famozni odlazak na more s djecom. Oni koji čitaju ovaj blog godinama znaju da je odlazak na more uvijek pothvat u našoj obitelji, pothvat koji iznjedri zanimljive spoznaje, lude svakodnevice i još luđe postove na blogu. Ove godine na more idemo s petogodišnjakinjom kojoj se nikada niti ne omakne da posluša svoje roditelje i s turbo terrible two year old dječakom. Stoga, Juul.



Već bih se trebala naviknuti na Juula i njegove spike, ali uvijek me iznenadi, uvijek me slomi, uvijek ridam dok mi nabraja moje roditeljske grijehe, grijehe koji su roditeljski klišej, nalik grijesima svih drugih roditelja (to najviše mrzim, kad već griješim, da griješim originalno). Na samom početku svoje najpoznatije knjige - Vaše kompetentno dijete - Juul govori da nikad nije sreo roditelje koji ne vole djecu ili djecu koja nisu privržena roditeljima, ali da je sreo mnogo roditelja i djece koji osjećaj ljubavi ne mogu pretvoriti u ponašanje puno ljubavi. Svjesna sam toga i često se uhvatim da mi je teško voljeti moju djecu, teško mi je uvijek se odnositi prema njima s ljubavlju. Nemojte me pogrešno shvatiti, po svemu sudeći, moja djevojčica i dječak pametna su i brižna djeca koju vole i odgojiteljice i prijatelji u vrtiću, ali kod kuće se neprestano bore. A borbe iscrpljuju čovjeka. I čovjek poželi kazniti svoje protivnike.

Ponekad mislim da su me te borbe ubile. A onda se ustanem i još se malo borim - protiv svoje dvoje male djece.

Frankin i moj odnos jedna je velika igra moći otkad se rodila, i s vremenom sam ja morala biti pametniji koji popušta. Odustala sam od nametanja pravila koja ničemu ne služe, koja sam nasljedila od roditelja ili kojima se opterećujem iz želje da moje dijete u društvu izgleda kao dobro odgojeno. Fućkaš to. Možeš jesti sladoled za ručak, ali ne svaki dan. Možeš skakati po blatnim lokvicama, ali ne kad imaš krpene tenisice. Možeš sa mnom gledati TV ako ti se ne spava, ali ne navikavaj se na to, i ja želim malo mira. Nisam stroga mama, ta moja mi djeca ne dopuštaju da to budem, ali, k'o Boga te molim, ostavi mi bar privid strukture - nemoj stati u govno sekundu nakon što sam rekla: "Pazi, govno!", nemoj skakati po kauču u gaćama sat vremena i čekati da te obučem kad si dovoljno stara da ideš u vojsku, nemoj me uvjeravati da je brat razbacao igračke pa da ih zato ne možeš pospremati jer znamo da ću ih na kraju ja skupljati, a ja ih sigurno nisam razbacala, nemoj izbjegavati piškiti jer ti je danguba odložiti igračke na par sekundi, i, molim te, nemoj više niti jednom reći: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!" jer ću vrištati.

"Kad kažem da su djeca kompetentna, želim reći da nas ona mogu naučiti to što trebamo znati. Daju nam povratne informacije i time omogućuju da vratimo izgubljenu kompetenciju te nam pomažu da odbacimo neplodne i autodestruktivne obrasce ponašanja u kojima nema ljubavi. Potrebno je mnogo više od demokratskog razgovora s djecom da bismo od njih učili na taj način. Moramo razviti vrstu dijaloga kakav mnogi ljudi nisu u stanju uspostaviti čak ni s drugim odraslim ljudima: potreban nam je osobni dijalog temeljen na ravnopravnom dostojanstvu."

Nekoć je bit odgoja bila iskritizirati i ispraviti neželjeno ponašanje djeteta, a danas se roditeljstvo svelo na ispravljanje neželjenog ponašanja naših roditelja. U želji da djeci damo sve što sami nismo imali, da im objasnimo sve što nama nisu objasnili, da ih pohvalimo za sve za što nas nisu pohvalili, u želji da ih volimo kako nas nisu voljeli - mi pretjerujemo. Otišli smo u drugu krajnost i djecu tretiramo kao modne dodatke koji nemaju pravo glasa, lišavamo ih svake odgovornosti i neprestano im svojim ponašanjem pokazujemo da ne vjerujemo u njih. Tako se i ja iz dana u dan svima trudim ugoditi, pokazati ljubav čak i kad sam najumornija i najživčanija, a na kraju svi plaču, umrljani sladoledom, gaća punih pijeska. Ja se, pak, osjećam nedoraslo situaciji, djeci je očita moja nesigurnost, pa mi ne vjeruju, a ja uzalud i dalje hodam po jajima, smišljam strategije, odmjeravam metode, sve dok ne dobijem živčani slom i dok mi ne dođe da se sklupčam u fetusni položaj, znojna i bespomoćna, negdje između ljuljačke i tobogana. Istina jest, djeca ne traže puno, ne inzistiraju na svojim pravima, ali silno žele priznanje, žele čuti ono: "Da, vidim te!", žele znati da su voljena samim time što postoje. Umjesto da im pumpamo samopouzdanje, trebali bismo graditi njihovu samosvijest. Umjesto da ih kritiziramo jer su prkosni, trebali bismo shvatiti pokretačku snagu prkosa, umjesto da im cijeli dan naređujemo, mogli bismo ih zamoliti za pomoć, mogli bismo promijeniti način na koji se izražavamo, mogli bismo zatomiti svoja loša raspoloženja, mogli bismo početi ponašati se zrelo, preuzeti odgovornost, poučiti djecu da griješimo, da ne znamo sve, i da je to u redu. Ali, zašto je to tako teško izvesti u praksi?

"Govoreći o tome što djeca daruju roditeljima imam na umu prave životne izazove koje sva djeca stavljaju pred svoje roditelje - samim time tko su. Djeca nas sile na preispitivanje vlastitih destruktivnih obrazaca, pomiču granicu boli i tjeraju na razmišljanje o tome jesmo li uopće sposobni biti roditelji, razotrkivaju naše plitke pokušaje odgojnog manipuliranja ustrajući u zahtjevu da budemo uz njih kao osobe; vrijeđa nas njihovo odbijanje naših pametnih savjeta i vodstva; djeca pnosno i konkretno brane svoje pravo na različitost; ponašaju se destruktivno tjerajući nas na suočavanje s činjenicom da smo izgubili tlo pod nogama. Ukratko: njihova kompetencija ima na nas tako snažan dojam da je možemo priznati ili lagati sami sebi."

Teško je sad reći što je bilo prvo, kokoš ili jaje, je li Franka bila isfrustrirana pa joj je trebalo dvije i pol godine da progovori, ili je bila isfrustrirana jer nije progovorila dvije i pol godine, ali istina jest da ju cijelo to vrijeme nismo doživljavali kao prisutno i samosvijesno malo biće. Često smo pričali o njoj kao da je nema u prostoriji, i sami isfrustrirani i bespomoćni glede sporazumijevanja s vlastitim djetetom, i to je nešto zbog čega najviše žalim, nešto zbog čega ću se vjerojatno kriviti cijelog života, znajući da sam sama posijala sjeme prkosa u svom djetetu narušivši njegovo dostojanstvo. Ipak, kad se prisjetim našeg putovanja, jasno mi je da su moja djeca došla na ovaj svijet da me nauče voljeti, da me nauče razumjeti moje roditelje, a ne da ja njih poučim bontonu. Nadam se samo da je vrijeme koje smo potratili na frustracije, jer drukčije nismo znali, ipak nečemu koristilo, da smo ipak s godinama stvorili svoj osobni jezik, prihvatili odgovornost za sebe i za društvo, naučili razlikovati potpunu slobodu od ravnopravnog dostojanstva, izgradili svoj integritet - kako mi, kao roditelji, tako i Franka i Juraj, kao naša djeca. A sada u nove pobjede! 


"Dječja frustracija i tuga nisu odraz činjenice da smo loši roditelji. Niti je takvo izražavanje osjećaja znak egoizma ili nedostatka odanosti. To je tek način na koji djeca obznanjuju namjeru i želju da s nama skladno žive. Pokazuju i njihovo povjerenje u nas - kako vjeruju da želimo biti uz njih i kada su u emocionalnoj neravnoteži. Da bismo opravdali to povjerenje, moramo im bez puno riječi pokazati suosjećanje. A za nagradu ćemo izbjeći stalne sitne sukobe i nepodnošljivo dodijavanje. Isti se rezultat može postitći nametanjem autoritarne moći, ali je njegova cijena vrlo visoka."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...