Preskoči na glavni sadržaj

Okej, mama

Dana 14. srpnja 2020. godine Franka mi je rekla: "Okej, mama." 

Dogodilo se iznenada, kad sam to najmanje očekivala. Krenula je sa zdjelicom kukuruznih pahuljica i mlijeka prema kauču, a ja sam joj rekla: "Ne smiješ to jesti na kauču, mlijeka će biti posvuda", na što će ona: "Okej, mama" pritom se nasmijavši, dajući mi do znanja da je riječ o čistoj provokaciji, ali me ipak puštajući da bar pet sekundi mislim da sam uspjela pripitomiti svoje divlje dijete. Ali, znale smo obje da je riječ o izoliranom incidentu koji se neće ponoviti skoro, o nečemu rijetkom poput Halleyjevog kometa. Ipak, drago mi je da sam uspjela zabilježiti ovaj značajni događaj koji mi je dokazao da moja kćer ne boluje od gospođico-nećitisa (Ajmo, bilježnicu bubanicu amo!), nego da je ipak sposobna u nečemu se složiti sa svojom izluđenom majkom.

Nije slučajnost da i ovog srpnja čitam knjigu Jespera Juula, danskog obiteljskog terapeuta koji je najpopularniji po svojim knjigama o roditeljstvu. Naime, knjigama o dječjoj psihologiji pripremam za za taj famozni odlazak na more s djecom. Oni koji čitaju ovaj blog godinama znaju da je odlazak na more uvijek pothvat u našoj obitelji, pothvat koji iznjedri zanimljive spoznaje, lude svakodnevice i još luđe postove na blogu. Ove godine na more idemo s petogodišnjakinjom kojoj se nikada niti ne omakne da posluša svoje roditelje i s turbo terrible two year old dječakom. Stoga, Juul.



Već bih se trebala naviknuti na Juula i njegove spike, ali uvijek me iznenadi, uvijek me slomi, uvijek ridam dok mi nabraja moje roditeljske grijehe, grijehe koji su roditeljski klišej, nalik grijesima svih drugih roditelja (to najviše mrzim, kad već griješim, da griješim originalno). Na samom početku svoje najpoznatije knjige - Vaše kompetentno dijete - Juul govori da nikad nije sreo roditelje koji ne vole djecu ili djecu koja nisu privržena roditeljima, ali da je sreo mnogo roditelja i djece koji osjećaj ljubavi ne mogu pretvoriti u ponašanje puno ljubavi. Svjesna sam toga i često se uhvatim da mi je teško voljeti moju djecu, teško mi je uvijek se odnositi prema njima s ljubavlju. Nemojte me pogrešno shvatiti, po svemu sudeći, moja djevojčica i dječak pametna su i brižna djeca koju vole i odgojiteljice i prijatelji u vrtiću, ali kod kuće se neprestano bore. A borbe iscrpljuju čovjeka. I čovjek poželi kazniti svoje protivnike.

Ponekad mislim da su me te borbe ubile. A onda se ustanem i još se malo borim - protiv svoje dvoje male djece.

Frankin i moj odnos jedna je velika igra moći otkad se rodila, i s vremenom sam ja morala biti pametniji koji popušta. Odustala sam od nametanja pravila koja ničemu ne služe, koja sam nasljedila od roditelja ili kojima se opterećujem iz želje da moje dijete u društvu izgleda kao dobro odgojeno. Fućkaš to. Možeš jesti sladoled za ručak, ali ne svaki dan. Možeš skakati po blatnim lokvicama, ali ne kad imaš krpene tenisice. Možeš sa mnom gledati TV ako ti se ne spava, ali ne navikavaj se na to, i ja želim malo mira. Nisam stroga mama, ta moja mi djeca ne dopuštaju da to budem, ali, k'o Boga te molim, ostavi mi bar privid strukture - nemoj stati u govno sekundu nakon što sam rekla: "Pazi, govno!", nemoj skakati po kauču u gaćama sat vremena i čekati da te obučem kad si dovoljno stara da ideš u vojsku, nemoj me uvjeravati da je brat razbacao igračke pa da ih zato ne možeš pospremati jer znamo da ću ih na kraju ja skupljati, a ja ih sigurno nisam razbacala, nemoj izbjegavati piškiti jer ti je danguba odložiti igračke na par sekundi, i, molim te, nemoj više niti jednom reći: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!" jer ću vrištati.

"Kad kažem da su djeca kompetentna, želim reći da nas ona mogu naučiti to što trebamo znati. Daju nam povratne informacije i time omogućuju da vratimo izgubljenu kompetenciju te nam pomažu da odbacimo neplodne i autodestruktivne obrasce ponašanja u kojima nema ljubavi. Potrebno je mnogo više od demokratskog razgovora s djecom da bismo od njih učili na taj način. Moramo razviti vrstu dijaloga kakav mnogi ljudi nisu u stanju uspostaviti čak ni s drugim odraslim ljudima: potreban nam je osobni dijalog temeljen na ravnopravnom dostojanstvu."

Nekoć je bit odgoja bila iskritizirati i ispraviti neželjeno ponašanje djeteta, a danas se roditeljstvo svelo na ispravljanje neželjenog ponašanja naših roditelja. U želji da djeci damo sve što sami nismo imali, da im objasnimo sve što nama nisu objasnili, da ih pohvalimo za sve za što nas nisu pohvalili, u želji da ih volimo kako nas nisu voljeli - mi pretjerujemo. Otišli smo u drugu krajnost i djecu tretiramo kao modne dodatke koji nemaju pravo glasa, lišavamo ih svake odgovornosti i neprestano im svojim ponašanjem pokazujemo da ne vjerujemo u njih. Tako se i ja iz dana u dan svima trudim ugoditi, pokazati ljubav čak i kad sam najumornija i najživčanija, a na kraju svi plaču, umrljani sladoledom, gaća punih pijeska. Ja se, pak, osjećam nedoraslo situaciji, djeci je očita moja nesigurnost, pa mi ne vjeruju, a ja uzalud i dalje hodam po jajima, smišljam strategije, odmjeravam metode, sve dok ne dobijem živčani slom i dok mi ne dođe da se sklupčam u fetusni položaj, znojna i bespomoćna, negdje između ljuljačke i tobogana. Istina jest, djeca ne traže puno, ne inzistiraju na svojim pravima, ali silno žele priznanje, žele čuti ono: "Da, vidim te!", žele znati da su voljena samim time što postoje. Umjesto da im pumpamo samopouzdanje, trebali bismo graditi njihovu samosvijest. Umjesto da ih kritiziramo jer su prkosni, trebali bismo shvatiti pokretačku snagu prkosa, umjesto da im cijeli dan naređujemo, mogli bismo ih zamoliti za pomoć, mogli bismo promijeniti način na koji se izražavamo, mogli bismo zatomiti svoja loša raspoloženja, mogli bismo početi ponašati se zrelo, preuzeti odgovornost, poučiti djecu da griješimo, da ne znamo sve, i da je to u redu. Ali, zašto je to tako teško izvesti u praksi?

"Govoreći o tome što djeca daruju roditeljima imam na umu prave životne izazove koje sva djeca stavljaju pred svoje roditelje - samim time tko su. Djeca nas sile na preispitivanje vlastitih destruktivnih obrazaca, pomiču granicu boli i tjeraju na razmišljanje o tome jesmo li uopće sposobni biti roditelji, razotrkivaju naše plitke pokušaje odgojnog manipuliranja ustrajući u zahtjevu da budemo uz njih kao osobe; vrijeđa nas njihovo odbijanje naših pametnih savjeta i vodstva; djeca pnosno i konkretno brane svoje pravo na različitost; ponašaju se destruktivno tjerajući nas na suočavanje s činjenicom da smo izgubili tlo pod nogama. Ukratko: njihova kompetencija ima na nas tako snažan dojam da je možemo priznati ili lagati sami sebi."

Teško je sad reći što je bilo prvo, kokoš ili jaje, je li Franka bila isfrustrirana pa joj je trebalo dvije i pol godine da progovori, ili je bila isfrustrirana jer nije progovorila dvije i pol godine, ali istina jest da ju cijelo to vrijeme nismo doživljavali kao prisutno i samosvijesno malo biće. Često smo pričali o njoj kao da je nema u prostoriji, i sami isfrustrirani i bespomoćni glede sporazumijevanja s vlastitim djetetom, i to je nešto zbog čega najviše žalim, nešto zbog čega ću se vjerojatno kriviti cijelog života, znajući da sam sama posijala sjeme prkosa u svom djetetu narušivši njegovo dostojanstvo. Ipak, kad se prisjetim našeg putovanja, jasno mi je da su moja djeca došla na ovaj svijet da me nauče voljeti, da me nauče razumjeti moje roditelje, a ne da ja njih poučim bontonu. Nadam se samo da je vrijeme koje smo potratili na frustracije, jer drukčije nismo znali, ipak nečemu koristilo, da smo ipak s godinama stvorili svoj osobni jezik, prihvatili odgovornost za sebe i za društvo, naučili razlikovati potpunu slobodu od ravnopravnog dostojanstva, izgradili svoj integritet - kako mi, kao roditelji, tako i Franka i Juraj, kao naša djeca. A sada u nove pobjede! 


"Dječja frustracija i tuga nisu odraz činjenice da smo loši roditelji. Niti je takvo izražavanje osjećaja znak egoizma ili nedostatka odanosti. To je tek način na koji djeca obznanjuju namjeru i želju da s nama skladno žive. Pokazuju i njihovo povjerenje u nas - kako vjeruju da želimo biti uz njih i kada su u emocionalnoj neravnoteži. Da bismo opravdali to povjerenje, moramo im bez puno riječi pokazati suosjećanje. A za nagradu ćemo izbjeći stalne sitne sukobe i nepodnošljivo dodijavanje. Isti se rezultat može postitći nametanjem autoritarne moći, ali je njegova cijena vrlo visoka."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...