Preskoči na glavni sadržaj

Okej, mama

Dana 14. srpnja 2020. godine Franka mi je rekla: "Okej, mama." 

Dogodilo se iznenada, kad sam to najmanje očekivala. Krenula je sa zdjelicom kukuruznih pahuljica i mlijeka prema kauču, a ja sam joj rekla: "Ne smiješ to jesti na kauču, mlijeka će biti posvuda", na što će ona: "Okej, mama" pritom se nasmijavši, dajući mi do znanja da je riječ o čistoj provokaciji, ali me ipak puštajući da bar pet sekundi mislim da sam uspjela pripitomiti svoje divlje dijete. Ali, znale smo obje da je riječ o izoliranom incidentu koji se neće ponoviti skoro, o nečemu rijetkom poput Halleyjevog kometa. Ipak, drago mi je da sam uspjela zabilježiti ovaj značajni događaj koji mi je dokazao da moja kćer ne boluje od gospođico-nećitisa (Ajmo, bilježnicu bubanicu amo!), nego da je ipak sposobna u nečemu se složiti sa svojom izluđenom majkom.

Nije slučajnost da i ovog srpnja čitam knjigu Jespera Juula, danskog obiteljskog terapeuta koji je najpopularniji po svojim knjigama o roditeljstvu. Naime, knjigama o dječjoj psihologiji pripremam za za taj famozni odlazak na more s djecom. Oni koji čitaju ovaj blog godinama znaju da je odlazak na more uvijek pothvat u našoj obitelji, pothvat koji iznjedri zanimljive spoznaje, lude svakodnevice i još luđe postove na blogu. Ove godine na more idemo s petogodišnjakinjom kojoj se nikada niti ne omakne da posluša svoje roditelje i s turbo terrible two year old dječakom. Stoga, Juul.



Već bih se trebala naviknuti na Juula i njegove spike, ali uvijek me iznenadi, uvijek me slomi, uvijek ridam dok mi nabraja moje roditeljske grijehe, grijehe koji su roditeljski klišej, nalik grijesima svih drugih roditelja (to najviše mrzim, kad već griješim, da griješim originalno). Na samom početku svoje najpoznatije knjige - Vaše kompetentno dijete - Juul govori da nikad nije sreo roditelje koji ne vole djecu ili djecu koja nisu privržena roditeljima, ali da je sreo mnogo roditelja i djece koji osjećaj ljubavi ne mogu pretvoriti u ponašanje puno ljubavi. Svjesna sam toga i često se uhvatim da mi je teško voljeti moju djecu, teško mi je uvijek se odnositi prema njima s ljubavlju. Nemojte me pogrešno shvatiti, po svemu sudeći, moja djevojčica i dječak pametna su i brižna djeca koju vole i odgojiteljice i prijatelji u vrtiću, ali kod kuće se neprestano bore. A borbe iscrpljuju čovjeka. I čovjek poželi kazniti svoje protivnike.

Ponekad mislim da su me te borbe ubile. A onda se ustanem i još se malo borim - protiv svoje dvoje male djece.

Frankin i moj odnos jedna je velika igra moći otkad se rodila, i s vremenom sam ja morala biti pametniji koji popušta. Odustala sam od nametanja pravila koja ničemu ne služe, koja sam nasljedila od roditelja ili kojima se opterećujem iz želje da moje dijete u društvu izgleda kao dobro odgojeno. Fućkaš to. Možeš jesti sladoled za ručak, ali ne svaki dan. Možeš skakati po blatnim lokvicama, ali ne kad imaš krpene tenisice. Možeš sa mnom gledati TV ako ti se ne spava, ali ne navikavaj se na to, i ja želim malo mira. Nisam stroga mama, ta moja mi djeca ne dopuštaju da to budem, ali, k'o Boga te molim, ostavi mi bar privid strukture - nemoj stati u govno sekundu nakon što sam rekla: "Pazi, govno!", nemoj skakati po kauču u gaćama sat vremena i čekati da te obučem kad si dovoljno stara da ideš u vojsku, nemoj me uvjeravati da je brat razbacao igračke pa da ih zato ne možeš pospremati jer znamo da ću ih na kraju ja skupljati, a ja ih sigurno nisam razbacala, nemoj izbjegavati piškiti jer ti je danguba odložiti igračke na par sekundi, i, molim te, nemoj više niti jednom reći: "Ja želim! Ja želim! Ja želim!" jer ću vrištati.

"Kad kažem da su djeca kompetentna, želim reći da nas ona mogu naučiti to što trebamo znati. Daju nam povratne informacije i time omogućuju da vratimo izgubljenu kompetenciju te nam pomažu da odbacimo neplodne i autodestruktivne obrasce ponašanja u kojima nema ljubavi. Potrebno je mnogo više od demokratskog razgovora s djecom da bismo od njih učili na taj način. Moramo razviti vrstu dijaloga kakav mnogi ljudi nisu u stanju uspostaviti čak ni s drugim odraslim ljudima: potreban nam je osobni dijalog temeljen na ravnopravnom dostojanstvu."

Nekoć je bit odgoja bila iskritizirati i ispraviti neželjeno ponašanje djeteta, a danas se roditeljstvo svelo na ispravljanje neželjenog ponašanja naših roditelja. U želji da djeci damo sve što sami nismo imali, da im objasnimo sve što nama nisu objasnili, da ih pohvalimo za sve za što nas nisu pohvalili, u želji da ih volimo kako nas nisu voljeli - mi pretjerujemo. Otišli smo u drugu krajnost i djecu tretiramo kao modne dodatke koji nemaju pravo glasa, lišavamo ih svake odgovornosti i neprestano im svojim ponašanjem pokazujemo da ne vjerujemo u njih. Tako se i ja iz dana u dan svima trudim ugoditi, pokazati ljubav čak i kad sam najumornija i najživčanija, a na kraju svi plaču, umrljani sladoledom, gaća punih pijeska. Ja se, pak, osjećam nedoraslo situaciji, djeci je očita moja nesigurnost, pa mi ne vjeruju, a ja uzalud i dalje hodam po jajima, smišljam strategije, odmjeravam metode, sve dok ne dobijem živčani slom i dok mi ne dođe da se sklupčam u fetusni položaj, znojna i bespomoćna, negdje između ljuljačke i tobogana. Istina jest, djeca ne traže puno, ne inzistiraju na svojim pravima, ali silno žele priznanje, žele čuti ono: "Da, vidim te!", žele znati da su voljena samim time što postoje. Umjesto da im pumpamo samopouzdanje, trebali bismo graditi njihovu samosvijest. Umjesto da ih kritiziramo jer su prkosni, trebali bismo shvatiti pokretačku snagu prkosa, umjesto da im cijeli dan naređujemo, mogli bismo ih zamoliti za pomoć, mogli bismo promijeniti način na koji se izražavamo, mogli bismo zatomiti svoja loša raspoloženja, mogli bismo početi ponašati se zrelo, preuzeti odgovornost, poučiti djecu da griješimo, da ne znamo sve, i da je to u redu. Ali, zašto je to tako teško izvesti u praksi?

"Govoreći o tome što djeca daruju roditeljima imam na umu prave životne izazove koje sva djeca stavljaju pred svoje roditelje - samim time tko su. Djeca nas sile na preispitivanje vlastitih destruktivnih obrazaca, pomiču granicu boli i tjeraju na razmišljanje o tome jesmo li uopće sposobni biti roditelji, razotrkivaju naše plitke pokušaje odgojnog manipuliranja ustrajući u zahtjevu da budemo uz njih kao osobe; vrijeđa nas njihovo odbijanje naših pametnih savjeta i vodstva; djeca pnosno i konkretno brane svoje pravo na različitost; ponašaju se destruktivno tjerajući nas na suočavanje s činjenicom da smo izgubili tlo pod nogama. Ukratko: njihova kompetencija ima na nas tako snažan dojam da je možemo priznati ili lagati sami sebi."

Teško je sad reći što je bilo prvo, kokoš ili jaje, je li Franka bila isfrustrirana pa joj je trebalo dvije i pol godine da progovori, ili je bila isfrustrirana jer nije progovorila dvije i pol godine, ali istina jest da ju cijelo to vrijeme nismo doživljavali kao prisutno i samosvijesno malo biće. Često smo pričali o njoj kao da je nema u prostoriji, i sami isfrustrirani i bespomoćni glede sporazumijevanja s vlastitim djetetom, i to je nešto zbog čega najviše žalim, nešto zbog čega ću se vjerojatno kriviti cijelog života, znajući da sam sama posijala sjeme prkosa u svom djetetu narušivši njegovo dostojanstvo. Ipak, kad se prisjetim našeg putovanja, jasno mi je da su moja djeca došla na ovaj svijet da me nauče voljeti, da me nauče razumjeti moje roditelje, a ne da ja njih poučim bontonu. Nadam se samo da je vrijeme koje smo potratili na frustracije, jer drukčije nismo znali, ipak nečemu koristilo, da smo ipak s godinama stvorili svoj osobni jezik, prihvatili odgovornost za sebe i za društvo, naučili razlikovati potpunu slobodu od ravnopravnog dostojanstva, izgradili svoj integritet - kako mi, kao roditelji, tako i Franka i Juraj, kao naša djeca. A sada u nove pobjede! 


"Dječja frustracija i tuga nisu odraz činjenice da smo loši roditelji. Niti je takvo izražavanje osjećaja znak egoizma ili nedostatka odanosti. To je tek način na koji djeca obznanjuju namjeru i želju da s nama skladno žive. Pokazuju i njihovo povjerenje u nas - kako vjeruju da želimo biti uz njih i kada su u emocionalnoj neravnoteži. Da bismo opravdali to povjerenje, moramo im bez puno riječi pokazati suosjećanje. A za nagradu ćemo izbjeći stalne sitne sukobe i nepodnošljivo dodijavanje. Isti se rezultat može postitći nametanjem autoritarne moći, ali je njegova cijena vrlo visoka."



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...