U knjizi "I ponovno, ljubav" lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj...
Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, lagan povjetarac dodiruje naša oduševljena lica - ovako će sad izgledati naši sati hrvatskog jezika i književnosti, uvjereni smo. Poželim i ja biti takva profa, poželim klincima budućnosti pričati o Proustovom kolačiću. "U potrazi za izgubljenim vremenom"? Meh, tekst je poprilično dosadnjikav, a Proust se čini kao krelac koji je čitav život preležao u krevetu - sjećajući se. Zvuči romantično, ali nema života od sjećanja, znaš li to, Marcele? Bar ne kad ti je osamnaest.
No, vrijeme prolazi, i dođe doba za sjećanja - dođe doba za čitanje Prousta. Malo preplašena, ali odlučna u približavanju velikom francuskom piscu kojeg su veličali i Conrad i Nabokov i Woolf i Faulkner, primila sam se najprije knjige "Kako vam Proust može promijeniti život", švicarsko-britanskog filozofa, psihoterapeuta i spisatelja Alaina de Bottona. Bilo da govori o odabiru partnera i ljubavnoj sreći, o romanticizmu koji nas sprječava u prakticiranju ljubavi, o metodama za preživljavanje i zdravom psihičkom bivanju ili o pisanju, Alain de Botton na vrhuncu je zadatka. Kad bi me netko pitao koju bih (živuću) slavnu osobu voljela kao sugovornika na večeri, odgovor bi bio: Alain de Botton. Šarmantno duhovit, iznimno elokventan, školovan i pristupačan, de Botton učitelj je kojeg danas trebamo. U knjizi o Proustu Alain de Botton pokušava približiti Prousta onima koji vjeruju u filozofsku potrebu poznavanja samog sebe. Iako Prousta opisuje kao patnika koji je do 36. živio s Maman, koja se brinula o njegovom spavanju, stolici i apetitu, de Botton vjeruje da Proust može svakome promijeniti život jer se bavio osjećajem nezadovoljstva kojeg uzrokuje životni stil zbog kojeg nam se čini da se naše vrijeme rasipa - da tratimo vlastiti život i da ga ne cijenimo dovoljno. Proust možda jest bio hipersenzitivni neurodivergent, ali upravo zbog toga on vješto uočava obrasce ponašanja ljudi oko sebe, i upravo zbog toga piše kompulzivno duge i dirljive rečenice s puno detalja. Sklon jadu i nostalgiji, Proust se ne boji neugodnih misli, dapače, smatra ih najboljim učiteljima, jer čovjek preispituje svijet oko sebe tek kad postane bolno živjeti u njemu ("Žena bez koje ne možemo i zbog koje patimo, budi u nama cio niz osjećaja, mnogo dubljih i vitalnijih nego što ih može probuditi genijalan čovjek."), zato su patnici najbolji umjetnici, i zato ih trebamo - zadovoljni i sretni ljudi nisu ostavili za sobom duboka svjedočanstva o tome što znači živjeti, kaže de Botton. Botton dalje pojašnjava taj čarobni moment kad se jad prometne u ideju, kad jad izgubi moć, kad ne škodi čovjeku, nego ga vodi, nadahnjuje (ako se to ne dogodi, jad nas vuče u pogubnom smjeru).
"Kad čitamo novo remek-djelo genijalna pisca, oduševljeni smo one svoje misli koje smo svojedobno prezreli, radosti i žalosti koje smo u sebi potisnuli, cijeli jedan svijet osjećaja koji smo odbacili, a u vrijednost kojih nas iznenada uvjerava knjiga u kojoj smo ih otkrili."
Premda je bio veteran svih jada, kako ga naziva de Botton, Proust je umio i prijateljevati, a prijateljstvo je uspoređivao sa čitanjem, koje je smatrao ključnim za poznavanje samog sebe ("ali s knjigama smo iskreniji")! U "U potrazi za izgubljenim vremenom" Proust je pomirio dvije suprotstavljene želje prijateljstva - želje da se zadobije nečija naklonost i želje da se slobodno izražavamo. Sve što je htio reći, iskazao je u romanu, a da je ipak zadržao naklonost svojih prijatelja (o njemu svi uvijek govorili lijepo).
Čitajući de Bottonovu knjigu, može se zaključiti da je Proust bio jedan od "genija koji se trude istaknuti razne elemente vrijedne naše pažnje" - njegovi likovi često su bili nesretni u životu jer "nisu znali gledati", jer nisu prepoznali ljepotu života ni u pečenom kruhu ni u velebnosti katedrale - na toj zamisli počiva "proustovski trenutak" u kojem jedan kolačić umije vratiti u niz bogatih i intimnih sjećanja iz prošlosti. Proust nas uči da revidiramo sjećanja, jer naše poimanje života ovisi o tome koliko neke događaje i slike smatramo trivijalnima (smatram da smo mi, koji veličamo nostalgiju, sretniji od ostalog puka).
Entuzijastična, pomislila sam da bi mi čitanje Prousta moglo donijeti ushićenje, joie de vivre - spremno sam prionula. "U potrazi za izgubljenim vremenom" zbirka je od sedam svezaka, a prva od njih zove se "Put k Swannu" (oko Combraya su bile dvije "strane" za šetnje - put koji prolazi kraj kuće gospodina Swanna i put Guermantesa, veli Proust) i sastoji se od tri knjige - "Combray", "Jedna Swannova ljubav" i "Zavičajna imena: ime". Na samom početku "Combraya", objavljenog prvi put 1913., kojeg smo kao srednjoškolci dužni čitati, Proust se bori s nesanicom, a onda ga položaj njegova tijela, utrnuli bok, podsjeti na plamen svjetiljke u Combrayu, kod djeda i bake, gdje je provodio praznike. Zanimljivo, mjesto Combray ne postoji u stvarnosti, nego ga je Marcel izmislio po uzoru na selo Illiers, 117 kilometara jugozapadno od Pariza, a koje je 1972. promijenilo ime, odajući počast Proustu, te u kojem i danas stoji divna kuća Marcelove tete Leonie. On se prisjeća djetinjstva satkanog od živopisnih članova njegove obitelji i njihovih služavki, sa svim njihovim mušicama, prohtjevima i uzrečicama - rečenicama ih umije vratiti u život tako da se pred čitateljem odvija otmjena predstava dokonosti, a ne sjećanje u sepijskom tonu. Njihovo poimanje života i uzvišene težnje Proust prikazuje opisujući njihov odnos s gospodinom Swannom, članom visokog društva koji im dolazi u goste. Iako je bogat i obrazovan, Swann je moderan i strastveni i kao takav je Proustu iznimno intrigantan - on je simbol jedne od središnjih tema "Combraya" - propadanja buržoazijskog lifestylea.
"Jedina moja utjeha, kad sam se penjao na spavanje, bila je što će mama doći da me poljubi kad budem u krevetu. Ali ta laka noć trajala je tako kratko, ona je opet silazila tako brzo, da je trenutak kada sam je slušao kako se uspinje, zatim kada je prolazio hodnikom s dvostrukim vratima lagani šuštaj njezine vrtne haljine od modrog muslina, na kojoj su visile male vrpce od pletene slame, bio za mene bolan trenutak. On je naviještao trenutak koji je slijedio, kada će me napustiti, kada će ponovno sići. Tako sam naposljetku želio da ta laka noć, koju sam toliko volio, dođe što je moguće kasnije, da bi se produžilo vrijeme predaha kada mama još nije došla. Koji put kada je, nakon što bi me poljubila, ona otvarala vrata da ode, želio sam je zovnuti natrag, reći joj: "Poljubi me još jedanput", ali sam znao da bi joj se lice odmah naljutilo, jer je ustupak što ga je činila mojoj tuzi i mojem nemiru uspinjući se da me poljubi, donoseći mi taj poljubac mira, srdio mog oca koji je smatrao da su ti obredi besmisleni, i da bi se ona radije potrudila nagnati me da izgubim tu potrebu, tu naviku, negoli dopustiti mi da steknem naviku da od nje ištem, kad je već na korak od vrata, još jedan poljubac. Ako bih je pak vidio da se ljuti, propao bi sav spokoj koji mi je donijela časak prije toga, kad je nad moj krevet sagnula svoje umiljato lice, i pružila mi ga kao hostiju za pričest mira iz koje će moje usne crpsti njezinu stvarnu nazočnost i moć da se uspavam."
Ne smijem zaboraviti spomenuti da "Combray" krije i taj čarobni trenutak u kojem pripovjedačeva majka poslužuje madlena kolačić (nazvan po Madeleine Paulmier, kuharici iz 19. stoljeća, kako ljubazno vele fusnote na marginama ovog divnog izdanja), a on prinosi ustima žlicu čaja u kojoj je bio ostavio da se razmekša komad madlene, pa ga "obuzima divna naslada, osamljena, bez spoznaje o njezinu uzroku", od koje su mu "sve nevolje u životu postale neznatne, nesreće neškodljive, njegova kratkoća prividna, djelovala je na isti način kao ljubav, ispunivši ga dragocjenim bivstvom". Istina o toj radosti krije se u njemu, on je mora proniknuti, stvoriti.
"Tako je i s našom prošlosti. Uzaludan je trud što je pokušavamo prizvati, nekorisni svi napori našeg razuma. Ona je sakrivena izvan njegova područja i domašaja, u nekom tvarnom predmetu (u osjetu koji bi nam pružio taj tvarni predmet) na koji ne sumnjamo. O slučajnosti ovisi hoćemo li taj predmet susresti prije smrti, ili ga nećemo susresti."
Proust zahtjeva (ironije li) vrijeme i smiraj. Naime, uslijed lutanja misli, moglo bi se dogoditi da čitatelj propusti kakav simbol, drhtaj, šum, riječ ili sjenu - a to bi bilo šteta. Kad bih nekome htjela predočiti Proustov stil, rekla bih da bi Prousta mogli voljeti oni koji utjehu pronalaze u djelima Ksavera Šandora Gjalskog. Gjalski jest napisao "Pod starim krovovima" dvadeset godina prije nego je Proust počeo pisati "U potrazi za izgubljenim vremenom", ali obojica pišu o propadanju jednog društvenog sloja (hrvatsko plemstvo, francuska aristokracija), obojica se koriste nostalgijom kao metodom putovanja kroz vrijeme, ali i raskošnim jezikom koji obiluje detaljima (Proust je malo moderniji u izričaju, doduše). Kod Prousta sjećanje pokreće naraciju, ali i formira identitet - s odmakom terapeutski razmatra što ga je oblikovalo kao čovjeka, što tvori njegovo poimanje svijeta, ali i umjetnički senzibilitet. Kako se sve čini ljepšim s odmakom, tako i njegovo djetinjstvo, obojeno bojama Combraya, mirisima hrane koju kuha kuharica tvrda srca i glasovima članova njegove obitelji, poprima transcendentalni dojam i umjetničku vrijednost. Uz Prousta se i to jutro u četvrtom razredu srednje škole čini pomalo čarobnim - kao da su i Proust i naša profa Pepa znali da se u toj dobi mora živjeti, stvoriti uspomene vrijedne prisjećanja, da tada valja zasaditi sjeme lektire u mladi um, da bi proklijalo u zrelijoj dobi. Volim to poimanje lektire - kao hranjiva jela kojeg nakratko okusimo u najljepšem dobu (od kolijevke do groba...), a čijeg se okusa s dragošću kasnije prisjećamo, koji nas podsjeća na ono važno, koji nas formira, tješi i grije cijeloga života.
"Prošlo je dosta godina od toga. Stubišni zid, gdje sam vidio da se uzdiže odsjaj njegove svijeće, odavno više ne postoji. I u meni su uništene mnoge stvari koje sam mislio da moraju zauvijek trajati, a izgrađene su nove iz kojih se rađaju nove muke i radosti koje tada nisam mogao predvidjeti, kao što mi je one stare postao teško razumjeti. Odavno je također moj otac prestao govoriti mami: "Pođi s malim." Mogućnost takvih časova nikada se neće za mene ponovno roditi. Ali u najnovije vrijeme opet počinjem, ako napnem sluh, vrlo dobro razabirati jecaje koje sam uspijevao suzbiti pred ocem i koji su provalili tek kad sam ponovno ostao s mamom. U stvarnosti nikada nisu ni prestali; i samo zbog toga što je život sada više zamuknuo oko mene ja ih iznova čujem, kao ona samostanska zvona što ih tako dobro pokriva gradska buka po danu te bi se pomislilo da su prestala ali ponovno počinju zvoniti u večernjoj tišini."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)