Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je "Veliki" (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!" rekla je, "zato što je lijepo biti dijete!", dodala je, nasmijana od uha do uha.

Neki misle da odrasli zaboravljaju kako je to biti dijete, ali ja sam uvjerena da odrasli ne uspijevaju zaboraviti bivanje djetetom i da su upravo zbog toga stalno isfrustrirani. Razmislite, kad ste najviše ljuti, nezadovoljni, umorni? Kad se spremate za posao, kad morate platiti račune, ispleglati odjeću, složiti djeci sendviče za užinu, brinuti o tome koji dan imaju TZK, kupiti poklone za rođendane njihovih prijatelja, pobrisati blato koje su unijeli u hodnik stana, oprati posteljinu, usisati mrvice, oribati kupaonicu, petsto puta ih podsjetiti da operu zube, natjerati ih da se okupaju i odu u krevet? Ukratko, nervozni ste kad ste prisiljeni ponašati se kao odrastao čovjek! I tako svakog dana iznova vučemo svoje podočnjake po podu, nalijevamo se kavom i ponavljamo identične naredbe, molbe i ucjene, u sebi proklinjući sudbu kletu zbog koje smo - tobože odrasli.

O djetinjstvu i djetinjastom intenzivno razmišljam posljednjih dana jer me proganja knjiga koju sam progutala. Još ljetos preporučila mi ju je moja prijateljica Mirela, čijem ukusu bezuvjetno vjerujem, a riječ je o romanu češke književnice Petre Dvořákove, romanu "Vrane".

"Vrane" su jedan kratki, sasvim obični roman o jednoj obitelji, o jednoj majci i njezine dvije kćeri - ali roman koji me atmosferom podsjetio na "Doručak" Dinka Mihovilovića, ako me razumijete. U par odlomaka ispisana je perspektiva neurotične, pasivno-agresivne majke, a onda u par odlomaka vidimo perspektivu njezine dvanaestogodišnje kćeri Barbore, djevojčice koja zatomljuje svoje osjećaje, koju nitko uistinu ne vidi, a ponajmanje njezina majka. Tu je negdje i otac djevojčica, ali majka ga doživljava više kao smetnju, ili kao krvnika koji izvršava njezine prijetnje, nego oca i partnera. Vrane, koje Bára promatra kroz prozor (i koje promatraju nju) najavljuju zlokoban kraj, ali čitatelj svejedno navija za djevojčicu koja sumnja u sebe, koja nastoji ugoditi majci kojoj se ugoditi ne može. Majka Barboru zove grubim nadimcima, neprestano ju uspoređuje sa starijom kćerkom, posramljuje ju i ne pušta ju na miru, pravdajući se potrebom za urednošću i za poslušnošću. Starija, Katuška, ugađa majci, ruga se sestri, umjesto da joj bude saveznica. Čitajući, shvaćam da je i Katuška, jednako kao i Barbora, tragičan lik - ona je poslušnik, dijete koje je u potpunosti izgubilo sebe zadovoljavajući majčine visoke kriterije. Bára se još koprca, bijeg pronalazi u crtanju, ali, izranjavana, omalovažavana i nesavršena, ona ne primjećuje podršku učitelja likovnog koji je prepoznao njezin talent.

"U svojoj sobi neko vrijeme s prozora gledam vrane. Iako se ne može mnogo vidjeti, zamišljam kako se u gnijezdu stišću jedna uz rugu da im ne bude zima. I pomislim da i tata mene voli i zato se onako stiskao uz mene, kao i vrane. Jer se volimo. I razmišljam je li i vranama čudno što se dodiruju ili im smeta što su tako nagurane jedna uz drugu."

"Nikad ne pospremiš kako treba", odbrusila sam i plakala dalje. Imam osjećaj da mi u životu ništa ne polazi za rukom. Samo skačem oko djece, želim imati lijep prostor, uređen, kakav imaju drugi, ali kod nas to jednostavno ne ide."

"Vaclav se danas još nije vratio s posla, izvučem košaru s čistim rubljem i počnem peglati. To volim. Kad sve lijepo složim, izgladim, kad rublje pod toplinom pegle zamiriše od čistoće."

Kad je dijete malo, društvo ne propušta priliku da nam izda upozorenje - nemoj razmaziti dijete, nemoj da se navikne na ruke, nemoj mu tepati, nemoj mu govoriti "Bravo!", postavi granice, budi autoritet, ne budi mu prijatelj. Nitko nam takvim riječima ne prilazi s lošom namjerom na umu, tek nesvjesno - s vlastitim ranama, iz vlastitih propuštenih prilika za ljubav. Zato, društvo smo koje se boji zagrljaja (mogli bi nas razmaziti). Ni majka iz ove priče ne grli, ona znade jedino za osjećaj krivnje. Ona je stručnjak za postavljanje granica i za podizanje zidova, preko njih se ne može ni popeti, ni poletjeti. Njezine riječi su grube, njezi duh je umoran, njezini instinkti su promašeni, njezina potreba za imanjem urednog doma i pristojne djece je... tako prokleto poznata. Upravo zato, ovaj roman nadilazi granice onog što smatramo književnošću - njegova je misija da reflektira život, a potom ga, mic po mic, mijenja.

Aristotel je tvrdio da umjetnost ima katarzičnu funkciju - sklopivši korice "Vrana", dugo sam plakala, nad slomljenim Barinim duhom, nad vlastitim slabostima, nad svijetom u kojem smo nemilosrdni jedni prema drugima, u kojem od drugih potražujemo ono što sami nismo spremni dati. Ovakva književnost najprije uznemiruje, a onda nas oslobađa iluzija, površnosti, laži koje si govorimo. Podsjeća nas na dječje rane koje nitko nije njegovao (jesu li me voljeli dovoljno?), rane koje smo kadri zadati onima koji su najranjiviji među nama (jesam li vas voljela dovoljno?). A trebalo bi biti lako, a trebalo biti biti lijepo - biti dijete.