Preskoči na glavni sadržaj

Doručak je poslužen

Neki dan sam s jednom knjigoljupkom izmijenila nekoliko misli o knjigama koje volimo čitati. Ona je rekla da su joj strane knjige uvijek za stepenicu bolje od domaćih, a ja ju nisam pokušavala razuvjeriti - jer sam i sama tako razmišljala dok nisam otkrila knjige spisateljica koje su govorile izravno meni. Julijana Matanović, Ivana Šojat, Irena Vrkljan, Julijana Adamović - to su žene po mojoj mjeri. Ni u jednoj knjizi strane autorice ne bih se mogla prepoznati, bila sam uvjerena. Ni u jednoj knjizi koju je napisao muškarac, odakle god on bio, ne bih se mogla prepoznati - mislila sam do jučer. Znam, grozna sam, diskriminiram sve u šesnaest. Ali, dobila sam svoje pročitavši novitet s polica HENA COM (ne uređuje Marina Vujčić makaršta, to vam je valjda jasno!).


Da je mladi (generacijo moja!) Dinko Mihovilović renesansni čovjek iz Sloboštine koji hendla softwerski inženjering i književnost jasno je već na prvim stranicama "Doručka" koji nam je poslužio ovih dana.
 
Već na Mijinom ulasku u "neboder među tri slična" koji "strši iz dvoreda breza", postala sam Mia. Postala sam Mia, i osjećala sam tjeskobu koju Mia osjeća, i jela sam nad kuhinjskim pultom kao Mia, vikala na djecu kao Mia, trudila se da mi život bude k'o po špagi, kao Miji. Dinko Mihovilović mora da ima supermoć uvjeravanja, i to bez pretencioznog raspisivanja. Gotovo nonšalantno, on pripovjeda priču o ženi koja je odrasla u SOS selu i koja je, ostavivši taj život iza sebe, stvorila jedan drugi - naoko savršeni život, život supruge, liječnice i majke troje djece. No, idilu kvari njezin sin Damjan, usamljeni tinejdžer kojeg ignoriraju čak i članovi njegove obitelji i koji će, ne dogodi li se čudo, biti upućen u odgojnu ustanovu.

Izmjenjujući slike stabilnog obiteljskog života, koji se polako urušava poput nebodera s početka priče, i prošlosti koja otkucava poput bombe, zatočene u Mijinom tijelu, ovaj autor uspijeva čitatelja držati prikovanog za papir od prve do posljednje stranice - neće vam na pamet padati ni da skuhate kavu tijekom čitanja ove poslastice (btw, ova naslovna stranica, djelo Jasne Goreta, remek djelo je, čak i nama koji ne sudimo knjigu po koricama, nego po spolu autora).



Presuda publike jednoglasna je - čini se da hrvatski čitatelji obožavaju ovakve priče, tjeskobne i mračne, priče bez formalnog kraja u kojima ništa nije onako kakvim se čini, priče u kojima se prepoznamo, pa onda žalimo što smo se prepoznali. Obožavam ih i ja, mogla bih postati ovisna o toj napetosti u kostima koja uspijeva stišati svijet dok nastojim dokučiti um iza ovakvih priča. U potrazi za odgovorima, posljednjih dvadesetak stranica čitala sam u nevjerici nekoliko puta. I vjerojatno ću ih iščitavati još toliko.

Provjerite što Dinko Mihovilović nudi za doručak, I dare you!

"Klaviri, violončela, udaraljke, violine, orkestracija uzaludnosti, sve je to smiješno, nepotrebno; već dugo kupujem vrijeme, uvijek smislim nešto novo da uhvatim nit nadolazeće godine da me povuče za sobom, koliko god labavo i nesigurno, samo da se krećem prema naprijed i za sobom vučem obitelj kakvu sam odlučila imati. Prije bi mi se ruke otrgle od tijela od silnog napora, nego što bih pustila. Prije bih prešla preko bilo kakve nemoguće nesreće, nego dopustila da se nit prekine. A tanka je, vrlo je tanka i osjetljiva."

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...