Preskoči na glavni sadržaj

Doručak je poslužen

Neki dan sam s jednom knjigoljupkom izmijenila nekoliko misli o knjigama koje volimo čitati. Ona je rekla da su joj strane knjige uvijek za stepenicu bolje od domaćih, a ja ju nisam pokušavala razuvjeriti - jer sam i sama tako razmišljala dok nisam otkrila knjige spisateljica koje su govorile izravno meni. Julijana Matanović, Ivana Šojat, Irena Vrkljan, Julijana Adamović - to su žene po mojoj mjeri. Ni u jednoj knjizi strane autorice ne bih se mogla prepoznati, bila sam uvjerena. Ni u jednoj knjizi koju je napisao muškarac, odakle god on bio, ne bih se mogla prepoznati - mislila sam do jučer. Znam, grozna sam, diskriminiram sve u šesnaest. Ali, dobila sam svoje pročitavši novitet s polica HENA COM (ne uređuje Marina Vujčić makaršta, to vam je valjda jasno!).


Da je mladi (generacijo moja!) Dinko Mihovilović renesansni čovjek iz Sloboštine koji hendla softwerski inženjering i književnost jasno je već na prvim stranicama "Doručka" koji nam je poslužio ovih dana.
 
Već na Mijinom ulasku u "neboder među tri slična" koji "strši iz dvoreda breza", postala sam Mia. Postala sam Mia, i osjećala sam tjeskobu koju Mia osjeća, i jela sam nad kuhinjskim pultom kao Mia, vikala na djecu kao Mia, trudila se da mi život bude k'o po špagi, kao Miji. Dinko Mihovilović mora da ima supermoć uvjeravanja, i to bez pretencioznog raspisivanja. Gotovo nonšalantno, on pripovjeda priču o ženi koja je odrasla u SOS selu i koja je, ostavivši taj život iza sebe, stvorila jedan drugi - naoko savršeni život, život supruge, liječnice i majke troje djece. No, idilu kvari njezin sin Damjan, usamljeni tinejdžer kojeg ignoriraju čak i članovi njegove obitelji i koji će, ne dogodi li se čudo, biti upućen u odgojnu ustanovu.

Izmjenjujući slike stabilnog obiteljskog života, koji se polako urušava poput nebodera s početka priče, i prošlosti koja otkucava poput bombe, zatočene u Mijinom tijelu, ovaj autor uspijeva čitatelja držati prikovanog za papir od prve do posljednje stranice - neće vam na pamet padati ni da skuhate kavu tijekom čitanja ove poslastice (btw, ova naslovna stranica, djelo Jasne Goreta, remek djelo je, čak i nama koji ne sudimo knjigu po koricama, nego po spolu autora).



Presuda publike jednoglasna je - čini se da hrvatski čitatelji obožavaju ovakve priče, tjeskobne i mračne, priče bez formalnog kraja u kojima ništa nije onako kakvim se čini, priče u kojima se prepoznamo, pa onda žalimo što smo se prepoznali. Obožavam ih i ja, mogla bih postati ovisna o toj napetosti u kostima koja uspijeva stišati svijet dok nastojim dokučiti um iza ovakvih priča. U potrazi za odgovorima, posljednjih dvadesetak stranica čitala sam u nevjerici nekoliko puta. I vjerojatno ću ih iščitavati još toliko.

Provjerite što Dinko Mihovilović nudi za doručak, I dare you!

"Klaviri, violončela, udaraljke, violine, orkestracija uzaludnosti, sve je to smiješno, nepotrebno; već dugo kupujem vrijeme, uvijek smislim nešto novo da uhvatim nit nadolazeće godine da me povuče za sobom, koliko god labavo i nesigurno, samo da se krećem prema naprijed i za sobom vučem obitelj kakvu sam odlučila imati. Prije bi mi se ruke otrgle od tijela od silnog napora, nego što bih pustila. Prije bih prešla preko bilo kakve nemoguće nesreće, nego dopustila da se nit prekine. A tanka je, vrlo je tanka i osjetljiva."

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...