Preskoči na glavni sadržaj

Doručak je poslužen

Neki dan sam s jednom knjigoljupkom izmijenila nekoliko misli o knjigama koje volimo čitati. Ona je rekla da su joj strane knjige uvijek za stepenicu bolje od domaćih, a ja ju nisam pokušavala razuvjeriti - jer sam i sama tako razmišljala dok nisam otkrila knjige spisateljica koje su govorile izravno meni. Julijana Matanović, Ivana Šojat, Irena Vrkljan, Julijana Adamović - to su žene po mojoj mjeri. Ni u jednoj knjizi strane autorice ne bih se mogla prepoznati, bila sam uvjerena. Ni u jednoj knjizi koju je napisao muškarac, odakle god on bio, ne bih se mogla prepoznati - mislila sam do jučer. Znam, grozna sam, diskriminiram sve u šesnaest. Ali, dobila sam svoje pročitavši novitet s polica HENA COM (ne uređuje Marina Vujčić makaršta, to vam je valjda jasno!).


Da je mladi (generacijo moja!) Dinko Mihovilović renesansni čovjek iz Sloboštine koji hendla softwerski inženjering i književnost jasno je već na prvim stranicama "Doručka" koji nam je poslužio ovih dana.
 
Već na Mijinom ulasku u "neboder među tri slična" koji "strši iz dvoreda breza", postala sam Mia. Postala sam Mia, i osjećala sam tjeskobu koju Mia osjeća, i jela sam nad kuhinjskim pultom kao Mia, vikala na djecu kao Mia, trudila se da mi život bude k'o po špagi, kao Miji. Dinko Mihovilović mora da ima supermoć uvjeravanja, i to bez pretencioznog raspisivanja. Gotovo nonšalantno, on pripovjeda priču o ženi koja je odrasla u SOS selu i koja je, ostavivši taj život iza sebe, stvorila jedan drugi - naoko savršeni život, život supruge, liječnice i majke troje djece. No, idilu kvari njezin sin Damjan, usamljeni tinejdžer kojeg ignoriraju čak i članovi njegove obitelji i koji će, ne dogodi li se čudo, biti upućen u odgojnu ustanovu.

Izmjenjujući slike stabilnog obiteljskog života, koji se polako urušava poput nebodera s početka priče, i prošlosti koja otkucava poput bombe, zatočene u Mijinom tijelu, ovaj autor uspijeva čitatelja držati prikovanog za papir od prve do posljednje stranice - neće vam na pamet padati ni da skuhate kavu tijekom čitanja ove poslastice (btw, ova naslovna stranica, djelo Jasne Goreta, remek djelo je, čak i nama koji ne sudimo knjigu po koricama, nego po spolu autora).



Presuda publike jednoglasna je - čini se da hrvatski čitatelji obožavaju ovakve priče, tjeskobne i mračne, priče bez formalnog kraja u kojima ništa nije onako kakvim se čini, priče u kojima se prepoznamo, pa onda žalimo što smo se prepoznali. Obožavam ih i ja, mogla bih postati ovisna o toj napetosti u kostima koja uspijeva stišati svijet dok nastojim dokučiti um iza ovakvih priča. U potrazi za odgovorima, posljednjih dvadesetak stranica čitala sam u nevjerici nekoliko puta. I vjerojatno ću ih iščitavati još toliko.

Provjerite što Dinko Mihovilović nudi za doručak, I dare you!

"Klaviri, violončela, udaraljke, violine, orkestracija uzaludnosti, sve je to smiješno, nepotrebno; već dugo kupujem vrijeme, uvijek smislim nešto novo da uhvatim nit nadolazeće godine da me povuče za sobom, koliko god labavo i nesigurno, samo da se krećem prema naprijed i za sobom vučem obitelj kakvu sam odlučila imati. Prije bi mi se ruke otrgle od tijela od silnog napora, nego što bih pustila. Prije bih prešla preko bilo kakve nemoguće nesreće, nego dopustila da se nit prekine. A tanka je, vrlo je tanka i osjetljiva."

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...