Preskoči na glavni sadržaj

Sinovi ravnice, sinovi atara

Mi, iz prigradskog naselja, oduvijek smo u školu putovali autobusom pa su nas u školi, između ostalog, nazivali i putnicima. Osjećala sam da to nazivlje u sebi nosi ruganje kakvo može opterećivati onoga kome se izriče cijeloga života, jer putnici su bili sa sela - da bi se školovali, morali su prijeći put. Što je najgore, to selo u kojem sam živjela nije niti bilo pravo pravcato selo, pa bih se mučila dvostrukim osjećajem manje vrijednosti kad god bi se u školi spomenule pasmine krava ili neka druga tipična seoska tema, a ja ne bih o njoj imala pojma. Trebale su mi godine da shvatim da se čovjek, kad god prijeđe neki put, promijeni - postaje bolji, pa da oznaka "putnik" i nije najlošija oznaka koju ti netko može prišiti.

Prijatelj mi je preporučio roman "Simurg" Stanka Andrića, za kojeg, priznajem, nikad ranije nisam čula. Rekao mi je da je tu knjigu doživio "svojom". Guglala sam pisca i uvidjela da je riječ o našem čoviku iz Strizivojne. Hej, to se ne viđa često! Književnik iz Strizivojne! - posudila sam knjigu u knjižnici već sljedećeg ponedjeljka.


Dr.sc. Stanko Andrić, osim što je pisac, medijevalist je na Hrvatskom institutu za povijest u Slavonskom Brodu i autor brojnih knjiga. Bavi se srednjovjekovnom poviješću sjeveroistočnih hrvatskih pokrajina, i to ponajprije crkvenom i kulturnom poviješću, kao i poviješću naselja i plemićkih obitelji. "Simurg" je njegov prvi roman, objavljen 2005. u nakladi kuće Durieux. Od prve stranice, kad govori o vrtu obiteljske kuće, pa do posljednje, kad pronalazi spokoj u strvini jastreba, Andrićev me zapis, nazvan po perzijskog mitološkoj ptici čija snažna krila mogu podnijeti svaki teret, dirao u mjesta mog bića koja čuvaju najljepše uspomene. Svoje autobiografsko djelo Andrić započinje pripovijedanjem o svojoj velikoj obitelji ("Tu se, na broju sedam, ukrcavanje našeg obiteljskog broda zaustavilo: posada je bila kompletna i naša plovidba je hrabro otpočela, pod istaknutim zastavama naše vjere i naših svjetonazora."), selidbi iz kuće Šumareve u kuću Mušulinovu ("U to smo doba činili jedan lakomisleni izbor: više smo voljeli baku Šumarovu nego baku Mušulinovu."), govori o čuvanju krava i suživotu sa životinjama, o svom maštanju da živi u neko davno doba ("...kada su mnoge obitelji živjele pod zajedničkim krovom, djeca bila okružena ženama u dugim starinskim suknjama, koje poslovahu po kući, a svaki dan imao u sebi nešto svečano, neki blagdanski dah dalekih putovanja i radosnih povrataka s njih."). Moram reći da je moj prijatelj bio u pravu - ovaj roman zaista jest i njegov, i moj, koliko i Andrićev. Poznati su nam dobro običaji pohađanja misa zornica, korizmeni post, jeseni koje protječu u znaku pobožnosti Majci Božjoj, predrasude prema drugima koje su gajili naši stari Šokci, "neporočan ekstrakt narodnog bića" - sve to izgradilo je nas, djecu Slavonije, čiji roditelji su, kao i sam Andrić, vjerujem, odrasli u kući u kojoj je "tišina bila zazorna", a jelenovo rogovlje je krasilo zid. Osim šokačkog lifestylea, očajničkih pokušaja da se spriječi "rasulo pradjedovskih imetaka" i prepričavanja seoskih legendi, zajednička nam je i ljubav prema knjigama - ovdje "Simurg" postaje samo Andrićev, jer svatko se u knjige zaljubi na potpuno svoj način. Andrićeva ljubavna priča započela je  zaljubljivanjem u knjige, pa u minula vremena, da bi vrhunac doživjela u odnosu s "morem nezabilježenih priča i predaja".


Razgalio me svijet "crvotočnih tvrđava", kako Andrić naziva ormare, i "drvenih ptica", kako naziva đeram - čitanje ove knjige učinilo mi se poput prekapanja po ladici u bakinom kredencu (jer pravi Šokci nikad nisu slagali fotografije u foto albume). Nedostaje mi baka, nedostaju mi moji, nedostaje mi selo. To "nedostajanje" u isti mah me i ljuti, i tješi. Tako je valjda svima nama koji smo korijenima vezani za ravnicu na kojoj više nema kruha.


Kad bi moj otac imao imalo dara za pisanje, napisao bi ovakav roman - i to ne samo zato što je i njegov otac prvi u selu kupio traktor, a tetka mu je čitala "pisane romane", ljubiće koji su se mogli kupiti na kiosku, nego zato što svim srcem voli to selo, zato što mu je ono izvor zadovoljstva. Dok sam bila dijete, nisam to shvaćala, nisam to pročitala između redaka, jer otac je radio u gradu, okružen papirima, telefonima i glasnim pisaćim mašinama. Možda bi mi bilo lakše da sam ranije spoznala tu ljubav i taj šutljivi bećarski ponos. Možda ih ni on nije bio svjestan ranije, ali ja se mogu potruditi ne ponoviti njegovu grešku - i ponosno priznati da sam se naputovala, da sam živjela u gradovima, ali da nisam ništa drugo doli dijete sa sela.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...