Mi, iz prigradskog naselja, oduvijek smo u školu putovali autobusom pa su nas u školi, između ostalog, nazivali i putnicima. Osjećala sam da to nazivlje u sebi nosi ruganje kakvo može opterećivati onoga kome se izriče cijeloga života, jer putnici su bili sa sela - da bi se školovali, morali su prijeći put. Što je najgore, to selo u kojem sam živjela nije niti bilo pravo pravcato selo, pa bih se mučila dvostrukim osjećajem manje vrijednosti kad god bi se u školi spomenule pasmine krava ili neka druga tipična seoska tema, a ja ne bih o njoj imala pojma. Trebale su mi godine da shvatim da se čovjek, kad god prijeđe neki put, promijeni - postaje bolji, pa da oznaka "putnik" i nije najlošija oznaka koju ti netko može prišiti.
Prijatelj mi je preporučio roman "Simurg" Stanka Andrića, za kojeg, priznajem, nikad ranije nisam čula. Rekao mi je da je tu knjigu doživio "svojom". Guglala sam pisca i uvidjela da je riječ o našem čoviku iz Strizivojne. Hej, to se ne viđa često! Književnik iz Strizivojne! - posudila sam knjigu u knjižnici već sljedećeg ponedjeljka.
Dr.sc. Stanko Andrić, osim što je pisac, medijevalist je na Hrvatskom institutu za povijest u Slavonskom Brodu i autor brojnih knjiga. Bavi se srednjovjekovnom poviješću sjeveroistočnih hrvatskih pokrajina, i to ponajprije crkvenom i kulturnom poviješću, kao i poviješću naselja i plemićkih obitelji. "Simurg" je njegov prvi roman, objavljen 2005. u nakladi kuće Durieux. Od prve stranice, kad govori o vrtu obiteljske kuće, pa do posljednje, kad pronalazi spokoj u strvini jastreba, Andrićev me zapis, nazvan po perzijskog mitološkoj ptici čija snažna krila mogu podnijeti svaki teret, dirao u mjesta mog bića koja čuvaju najljepše uspomene. Svoje autobiografsko djelo Andrić započinje pripovijedanjem o svojoj velikoj obitelji ("Tu se, na broju sedam, ukrcavanje našeg obiteljskog broda zaustavilo: posada je bila kompletna i naša plovidba je hrabro otpočela, pod istaknutim zastavama naše vjere i naših svjetonazora."), selidbi iz kuće Šumareve u kuću Mušulinovu ("U to smo doba činili jedan lakomisleni izbor: više smo voljeli baku Šumarovu nego baku Mušulinovu."), govori o čuvanju krava i suživotu sa životinjama, o svom maštanju da živi u neko davno doba ("...kada su mnoge obitelji živjele pod zajedničkim krovom, djeca bila okružena ženama u dugim starinskim suknjama, koje poslovahu po kući, a svaki dan imao u sebi nešto svečano, neki blagdanski dah dalekih putovanja i radosnih povrataka s njih."). Moram reći da je moj prijatelj bio u pravu - ovaj roman zaista jest i njegov, i moj, koliko i Andrićev. Poznati su nam dobro običaji pohađanja misa zornica, korizmeni post, jeseni koje protječu u znaku pobožnosti Majci Božjoj, predrasude prema drugima koje su gajili naši stari Šokci, "neporočan ekstrakt narodnog bića" - sve to izgradilo je nas, djecu Slavonije, čiji roditelji su, kao i sam Andrić, vjerujem, odrasli u kući u kojoj je "tišina bila zazorna", a jelenovo rogovlje je krasilo zid. Osim šokačkog lifestylea, očajničkih pokušaja da se spriječi "rasulo pradjedovskih imetaka" i prepričavanja seoskih legendi, zajednička nam je i ljubav prema knjigama - ovdje "Simurg" postaje samo Andrićev, jer svatko se u knjige zaljubi na potpuno svoj način. Andrićeva ljubavna priča započela je zaljubljivanjem u knjige, pa u minula vremena, da bi vrhunac doživjela u odnosu s "morem nezabilježenih priča i predaja".
Razgalio me svijet "crvotočnih tvrđava", kako Andrić naziva ormare, i "drvenih ptica", kako naziva đeram - čitanje ove knjige učinilo mi se poput prekapanja po ladici u bakinom kredencu (jer pravi Šokci nikad nisu slagali fotografije u foto albume). Nedostaje mi baka, nedostaju mi moji, nedostaje mi selo. To "nedostajanje" u isti mah me i ljuti, i tješi. Tako je valjda svima nama koji smo korijenima vezani za ravnicu na kojoj više nema kruha.
Kad bi moj otac imao imalo dara za pisanje, napisao bi ovakav roman - i to ne samo zato što je i njegov otac prvi u selu kupio traktor, a tetka mu je čitala "pisane romane", ljubiće koji su se mogli kupiti na kiosku, nego zato što svim srcem voli to selo, zato što mu je ono izvor zadovoljstva. Dok sam bila dijete, nisam to shvaćala, nisam to pročitala između redaka, jer otac je radio u gradu, okružen papirima, telefonima i glasnim pisaćim mašinama. Možda bi mi bilo lakše da sam ranije spoznala tu ljubav i taj šutljivi bećarski ponos. Možda ih ni on nije bio svjestan ranije, ali ja se mogu potruditi ne ponoviti njegovu grešku - i ponosno priznati da sam se naputovala, da sam živjela u gradovima, ali da nisam ništa drugo doli dijete sa sela.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)