Preskoči na glavni sadržaj

Zvijezde i chick lit među nama

"Nemoj dramiti!" znali su mi reći, ali nisam si nikada mogla pomoći - volim dramu, that's my thing. Onima koji prate moja piskaranja poznato je da sam ljubitelj hrvatskog ženskog pisma, fan dramatičnih klasika, da volim čitati dječju književnost, tu i tamo neku publicističku senzaciju, a da je posljednji chick lit koji sam držala u rukama bio nastavak Bridget Jones, "Luda za njim", 2014. (s nesretnom iznimkom "Pedeset nijansi sive" 2018. - blog pamti umjesto mene). Naposljetku, nema chick lita koji bi se mogao usporediti s tvorevinom genijalne Helen Fielding, a i život s dvoje male djece pretvorio me u drama queen - hence, no chick lit literature. Međutim! Dugo već na društvenim mrežama pratim autoricu Sanju Srdić Jungić, a posljednjih dana sam se uhvatila kako kao najgori stalker pratim njenu malu knjišku turneju organiziranu online povodom izlaska njene druge knjige iz tiska - hence, chick lit u mojim rukama. 
 


Spakirala sam muža i djecu na spavanje i upustila se u dubrovačku avanturu s Norom iz "Zvijezde među nama." Ja možda i nisam stručna za komentiranje knjige ovog žanra, ali zaplet na filmskom setu u Dubrovniku (autorica ga je utemeljila na svom iskustvu statiranja u Game of Thrones) bio mi je dovoljno zanimljiv da nastavim čitati. Nora je wannabe introvertirana djevojka koja se nakon ljubavnog brodoloma i otkaza nasukala na dubrovačke zidine unutar kojih se snima film sa srednjovjekovnom tematikom. Već prvog dana na setu upoznaje simpatičnog asistenta redatelja Ivora, a potom i samodopadnog holivudskog glumca Lucasa Wintera (o-o, ništa dobro ne bude proizašlo iz ovog). OK, team Ivor vs. team Lucas - kužim, morat ću izabrati. Bad boys, bad boys, whatcha gonna do... Čekaj, što je ovo? Osim bad boya, tu je i jedna mean girl. Hm, da, njih nitko ne voli. Ili?



More, flert (aaaawh, nedostaje mi to!), ozljede na radu - fine by me, a i Nora, koja nije bezbojna poput Ane u "Pedeset nijansi sive", nego je jezičavo ravnopravna svim tim frajerima koju ju žele zbariti, i koja želi postati go with the flow kind of girl (možemo li zaista tako lako protiv sebe?), dobila je palac gore od mene. Dakako, bilo je tu i stvari koje nisu bile autentične (nažalost, žohari u apartmanu za ljetovanje su bili autentični), ali ljubavna tematika ni ne traži savršenu autentičnost - štoviše, u ovakvom tipu romana klišeji romantičnih komedija, fore zavodljivih (američkih) galeba, neprikladna imena (u jednom je intervjuu autorica rekla da voli ta univerzalna imena - a ja si baš mislim da bi bilo seksi čuti kako zgodni Amerikanac lomi jezik izgovarajući npr. ime S-a-nj-a) i nerealni vremenski slijed (ali ja sam konzerva koja se udala za svog dečka iz osnovne škole, znam li ja išta o zaljubljivanju nowadays?) najzabavniji su segmenti! 


 
"Zvijezde među nama" prvi je roman Zagrepčanke Sanje Srdić Jungić, koji je napisan za sve ovisnike o ljubavnim pričama, jer svaka je ljubavna priča i lijepa i nadrealna na svoj način i kao takva vrijedna čitanja. Lijepo je živjeti u svijetu u kojem ljudi rado čitaju ljubavne romane, kad bolje razmislim. Ovaj uključuje Dubrovnik, Hollywood, jedan seksi par i treću osobu koja ovom paru drži svijeću - tko je tko u ovoj knjizi, otkrijte sami. 

Nije ovo knjiga koju ću pamtiti do kraja života, nisam osjetila eksploziju emocija o kojoj vrišti Alis Marić na koricama, ali potaknula je smijuljenje u tihe kasne sate, kao i vijuge za maštanje, to Sanji moram priznati - a nisu li to ujedno i najbitnije odlike dobrog chick lit romana?

Ne volim ocjenjivati knjige na ovaj način, ali Sanja je štreberica koja voli ocjene i koja se ne boji publike - 3 i pol ⭐ od mene.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...