Preskoči na glavni sadržaj

Zvijezde i chick lit među nama

"Nemoj dramiti!" znali su mi reći, ali nisam si nikada mogla pomoći - volim dramu, that's my thing. Onima koji prate moja piskaranja poznato je da sam ljubitelj hrvatskog ženskog pisma, fan dramatičnih klasika, da volim čitati dječju književnost, tu i tamo neku publicističku senzaciju, a da je posljednji chick lit koji sam držala u rukama bio nastavak Bridget Jones, "Luda za njim", 2014. (s nesretnom iznimkom "Pedeset nijansi sive" 2018. - blog pamti umjesto mene). Naposljetku, nema chick lita koji bi se mogao usporediti s tvorevinom genijalne Helen Fielding, a i život s dvoje male djece pretvorio me u drama queen - hence, no chick lit literature. Međutim! Dugo već na društvenim mrežama pratim autoricu Sanju Srdić Jungić, a posljednjih dana sam se uhvatila kako kao najgori stalker pratim njenu malu knjišku turneju organiziranu online povodom izlaska njene druge knjige iz tiska - hence, chick lit u mojim rukama. 
 


Spakirala sam muža i djecu na spavanje i upustila se u dubrovačku avanturu s Norom iz "Zvijezde među nama." Ja možda i nisam stručna za komentiranje knjige ovog žanra, ali zaplet na filmskom setu u Dubrovniku (autorica ga je utemeljila na svom iskustvu statiranja u Game of Thrones) bio mi je dovoljno zanimljiv da nastavim čitati. Nora je wannabe introvertirana djevojka koja se nakon ljubavnog brodoloma i otkaza nasukala na dubrovačke zidine unutar kojih se snima film sa srednjovjekovnom tematikom. Već prvog dana na setu upoznaje simpatičnog asistenta redatelja Ivora, a potom i samodopadnog holivudskog glumca Lucasa Wintera (o-o, ništa dobro ne bude proizašlo iz ovog). OK, team Ivor vs. team Lucas - kužim, morat ću izabrati. Bad boys, bad boys, whatcha gonna do... Čekaj, što je ovo? Osim bad boya, tu je i jedna mean girl. Hm, da, njih nitko ne voli. Ili?



More, flert (aaaawh, nedostaje mi to!), ozljede na radu - fine by me, a i Nora, koja nije bezbojna poput Ane u "Pedeset nijansi sive", nego je jezičavo ravnopravna svim tim frajerima koju ju žele zbariti, i koja želi postati go with the flow kind of girl (možemo li zaista tako lako protiv sebe?), dobila je palac gore od mene. Dakako, bilo je tu i stvari koje nisu bile autentične (nažalost, žohari u apartmanu za ljetovanje su bili autentični), ali ljubavna tematika ni ne traži savršenu autentičnost - štoviše, u ovakvom tipu romana klišeji romantičnih komedija, fore zavodljivih (američkih) galeba, neprikladna imena (u jednom je intervjuu autorica rekla da voli ta univerzalna imena - a ja si baš mislim da bi bilo seksi čuti kako zgodni Amerikanac lomi jezik izgovarajući npr. ime S-a-nj-a) i nerealni vremenski slijed (ali ja sam konzerva koja se udala za svog dečka iz osnovne škole, znam li ja išta o zaljubljivanju nowadays?) najzabavniji su segmenti! 


 
"Zvijezde među nama" prvi je roman Zagrepčanke Sanje Srdić Jungić, koji je napisan za sve ovisnike o ljubavnim pričama, jer svaka je ljubavna priča i lijepa i nadrealna na svoj način i kao takva vrijedna čitanja. Lijepo je živjeti u svijetu u kojem ljudi rado čitaju ljubavne romane, kad bolje razmislim. Ovaj uključuje Dubrovnik, Hollywood, jedan seksi par i treću osobu koja ovom paru drži svijeću - tko je tko u ovoj knjizi, otkrijte sami. 

Nije ovo knjiga koju ću pamtiti do kraja života, nisam osjetila eksploziju emocija o kojoj vrišti Alis Marić na koricama, ali potaknula je smijuljenje u tihe kasne sate, kao i vijuge za maštanje, to Sanji moram priznati - a nisu li to ujedno i najbitnije odlike dobrog chick lit romana?

Ne volim ocjenjivati knjige na ovaj način, ali Sanja je štreberica koja voli ocjene i koja se ne boji publike - 3 i pol ⭐ od mene.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...