Deset lekcija za svijet poslije pandemije

"Vi ste svi bili u Americi, a ja nisam" snuždeno mi je rekla nećakinja prije par godina dok sam joj pokazivala zemlje svijeta na svjetlećem globusu koji je dobila od bake za Božić. "Ma odakle ti to?" pitala sam ju, na što je šestogodišnjakinja izrekla jednu od svojih legendarnih rečenica: "Pa kako znaš gdje je Amerika, ako nisi tamo bila?" Objasnila sam joj da je Amerika daleko i da ju vrlo vjerojatno nitko od nas neće nikada posjetiti, kao da samu sebe uvjeravam da je život u ovom hrvatskom balončiću nedodirljiv i da daleka Amerika nema nikakav utjecaj na njega. Ni Amerika, a bome ni Kina - u tom smo uvjerenju, vjerujem, mnogi živjeli do prije godinu dana. Slušali smo vijesti o nekom kineskom gradu u kojem je neki nesretnik pojeo šišmiša pa se stvorila strka oko nekog virusa... Ma nismo ni pozorno slušali, toliko nas se to nije ticalo, kao da smo zaboravili da živimo u jednom velikom selu gdje je svak samo šest koraka udaljen od Kevina Bacona.

U posljednjih godinu dana svatko se nosio s pandemijom koronavirusa kako je znao - distancirali smo se od prijatelja, naviknuli smo se na nošenje maski, pristali na svijet bez koncerata (kao da smo imali izbora), radili smo od kuće, slušali predavanja online, orijentirali se na sebe i svoje ukućane, ali se, iako se više ne sjećamo kako nam bake izgledaju, nismo prestali nadati da će život opet biti normalan - ne novo normalan, nego samo - normalan. Vjerojatno sam s tom nadom na pameti posegnula za knjigom uglednog CNN-ovog novinara Fareeda Zakarije "Deset lekcija za svijet poslije pandemije", jer ne čitam često knjige koje obiluju riječima kao što su meritokracija, socijalizam, fleksigurnost, kapitalizam, multilateralizam i sl. "... what really matters is what you like, not what you are like... Books, records, films - these things matter. Call me shallow but it's the fuckin' truth", rekao je lik Johna Cusacka u filmu "High fidelity", i ja sam se davnih dana složila - dovoljno sam o politici naučila od Hladnog piva. No, pandemija se tiče svakog od nas, i svaka nova spoznaja o njoj je dobrodošla.

 

Fareed Zakaria započinje ovaj novinarski osvrt na vrijeme u kojem živimo navodnom Lenjinovom rečenicom: "Postoje desetljeća u kojima se ništa ne događa, a potom bude tjedana u kojima se dogode desetljeća", prisjećajući se svjetskih kriza i pandemija koje su tijekom povijesti svijetu donijele, između ostalog, i ubrzani napredak. Zakaria na zanimljiv način iznosi svoje viđenje svijeta isprepleteno zaključcima znanstvenika, političara, ekonomista, filozofa, povjesničara i dr. i pruža nam različite perspektive na svjetske krize - 11. rujan, financijski slom 2008. i pandemiju COVID-19 - naglašavajući kaskadni kvar, domino efekt iliti žetvu onoga što smo sijali. Iako se svijet kreće, "svi smo povezani i nitko nema kontrolu", Zakaria, čini se, vjeruje u onu "svako zlo za neko dobro" pa koncizno niže lekcije koje bismo trebali usvojiti tijekom ovih izvanrednih okolnosti u kojima smo se zatekli. Na samom početku, kad govori o ubrzanom razvoju i mogućnosti renesanse nakon pandemije, Zakaria ne zaboravlja spomenuti da s ubrzanim razvojem dolazi i razvoj patogena, što podrazumijeva i neprestanu borbu protiv njih. Način na koji se vlade nose s pandemijom Zakaria je gotovo objektivno analizirao (odali su ga "budalasti stavovi Donalda Trumpa"), istaknuvši američki ekscepcionalizam kao razlog nesposobnosti zemlje, zajedno s federalnim sustavom koji koči jedinstveni pristup zdravstvenoj zaštiti (čini se da je u Americi pandemija bila long time coming). Da, nije ovo samo knjiga o pandemiji, i gotovo sam sigurna da su promjene na svjetskoj razini bile neminovne budući da je 2020. u Americi izborna godina, pa Zakaria nije propustio uzduž i poprijeko secirati grijehe svojih sunarodnjaka, pa i analizirati odnos SAD-a i Kine, uspješno nam rušeći ideal Amerike na kakav su nas naviknuli hollywoodski filmovi (jeste li znali da ćete danas američki san prije ostvariti u Danskoj i Kanadi, nego u Americi?), i ističući novu emociju koju svijet osjeća prema SAD-u - sažaljenje.

Iako daleke Sjedinjene Američke države jesu glavni lik ove knjige, i ima poglavlja koja djeluju zastrašujuće ("Kako COVID-19 ubrzava trend po kojem digitalna maloprodaja preuzima maloprodaju u stvarnom životu, prema jednoj procjeni, u idućih će se pet godina oko sto tisuća fizičkih trgovina u SAD-u zatvoriti - triput više od broja zatvorenih u recesiji 2007. - 2009.") i uznemirujuće ("Pomoću selekcije gena, roditelji već mogu odabrati oplođene jajne stanice koje nemaju poznatih genetskih bolesti. (Mnogi strahuju da će uskoro moći i odabirati bebe koje su, recimo, plavokose, plavooke i muške.)"), prije svega, ova knjiga je oda ljudskom duhu koji se, usprkos svim neizvjesnostima, ne da pokolebati. Zakaria piše svestrano i analitički, a "Deset lekcija za svijet poslije pandemije" definitivno jest njegov kvalitetni, pomalo bitter sweet, doprinos nošenju s izazovima koji su pred nama. Bili vi obožavatelj ovakve publicistike ili ne, Zakaria će vas oduševiti svojom umješnošću da u isti tekst smjesti izjave epidemiologa i poeziju Williama Wordswortha - i da taj tekst funkcionira! A, plaćamo li cijenu globalizacije, hoće li tehnološka revolucija dovesti do problema dokolice, hoćemo li zbog digitalizacije više cijeniti ono ljudsko u nama, hoće li razlike među nama - psihološke i gospodarske - biti još veće, hoće li pandemija dovesti do deglobalizacije - eh, živi bili pa vidjeli - i nikad ne zaboravili da je konačan izbor ipak na nama.