Preskoči na glavni sadržaj

Najneuglednije korice na svijetu

Nitko ne zna točno prstom pokazati na ono što nas privuče drugom čovjeku koji nam, potom, biva prijateljem. Neke poznajemo od rođenja jer dijele naš put, doslovno i figurativno, a neke život nanese - ali jasno je, ostaju samo oni koji su nam nalik, koji razumiju onu najbitniju crtu našeg karaktera i koji su je, doduše, teškom mukom, i zavoljeli. S nekima dijelimo školsku klupu, s nekima snove, neki slušaju istu glazbu kao mi, ali u našem srcu posebno mjesto imaju oni koji dijele našu strast prema čitanju, zar ne? Ovaj me blog približio mnogim knjigoljupcima, i volim misliti da održava plamen naših prijateljstava koja često izgovaraju "Što čitaš?" umjesto "Kako si?". Nedavno sam s prijateljem (moja se prijateljica dobro udala i proširila moj mali krug velikih ljudi jednim poštenim obožavateljem pisane riječi) razgovarala o književnosti naših susjeda, koji su nam izričajem tako bliski, i spomenula da je posljednje mađarsko djelo koje sam čitala bilo Nevoljnici Szilarda Borbelyja, a on je stao pričati o knjizi Sandora Maraija - "Kad svijeće dogore". "To je jedna od najboljih knjiga 20. stoljeća, po meni", izjavio je. Ne znam jeste li to znali o meni, ali kad čujem takve izjave, ja se u trenu pretvorim u Barneyja iz How I met your mother: "Challenge accepted!"

Izvadili su mi ovu knjigu iz skladišta knjižnice u kojoj završe knjige koje nitko nije posudio dugo vremena, i njenim neuglednim koricama ostala sam osupnuta, ali i zaintrigirana. Sandor Marai u posljednje je vrijeme ponovno "in", ali ova knjiga nije imala dobar PR. Riječ je o mađarskom književniku i novinaru rođenom početkom 20. stoljeća u današnjim Košicama u Slovačkoj. Otac mu je bio povezan s mađarskom plemićkom obitelji Orszagh, pa je mladi Sandor živio u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, da bi se skrasio u Krisztinavarosu kraj Budimpešte. Nakratko je eksperimentirao s ekspresionizmom, a potom se potpuno predao realizmu. Nacisti su ga kritizirali, jedan je od prvih koji je pisao osvrte na Kafkina djela - cijelog života borio se protiv sistema koji zatire pojedinca, propagirajući građansku demokraciju, i diveći se umjetnosti Austro-Ugarske Monarhije. Osebujan lik bio je taj Sandor, a život si je, kao i Borbely, sam okončao, raznijevši si glavu u San Diegu. "Kad svijeće dogore" objavljena je 1942., a ja do danas nisam pročitala elegantniji roman.


 
Glavni lik ovog romana je mađarski general Henrik koji se u svojoj 73. godini prisjeća svog života - svog oca, mađarskog časnika, i majke, francuske plemkinje, a potom i školovanja u vojnom zavodu kraj Beča. Stara kurija usred šume, u kojoj general stanuje s nekoliko sluga i dadiljom Nini, utjelovljenjem bezuvjetne majčinske privrženosti, naglo oživljava kad u nju stigne dugoočekivani gost - generalov prijatelj iz vojnog zavoda, Konrad. Njihovo prijateljstvo prekinuto je prije četrdeset i jednu godinu, i toliko dugo su se njih dvojica pripremala za ovaj susret. Obasjani svjetlom svijeća, dok vjetar fijuče šumom, general će Konradu postaviti dva pitanja, prizivajući duhove prošlosti i nostalgiju za minulim vremenima, i iznoseći spoznaje koje su morale biti izrečene.


 
Nevjerojatno mi je da ova knjiga ima tako neugledne korice, kad je u njima skriveno blago - ovaj se roman čini gotovo kao galerija umjetničkih djela, i čitatelju se, čitajući je, može učiniti da doista stoji usred šume i promatra klijet okovanu snijegom i srne koje osluškuju ("Snijeg je zatvorio dvorac i kao neka nijema mrka sjeverna vojska opsjeo dvor. Srne i jeleni noću su izlazili iz šume, stajali su u snijegu, na mjesečini, nagnute glave i čudesno mračnim ozbiljnim životinjskim očima koje odražavaju plavetnilo motrili su svijetle prozore dvorca i slušali glazbu koja je iz njega dopirala."). Vidjela sam tu trbušastu porculansku peć, čula pucketanje vatre, vidjela svežanj pisama povezanih plavom vrpcom, čula sam klavir i vidjela njegove tipke (je li sve u životu crno ili bijelo?), ćutila susrete od kojih čovjek onemoća i taj ravničarski blues koji je prepoznatljiv u mađarskoj književnosti, u kojem se i mi, preko granice, prepoznajemo.

General, rođen u obitelji koja je imala kućnog slikara, i Konrad, čiji majka i otac su otkidali od svojih usta da školovali sina, poklonika glazbe, za vojnika - da bi bio ubijen. "On je čovjek drukčijeg kova", rekao je o Konradu generalov otac, ali general dugo nije shvaćao što je otac htio reći. Njihovo prijateljstvo, u kom je uvijek netko mrzio Henrikovo bogatstvo i Konradovo siromaštvo, bilo je posebno, bili su odani jedan drugome, nerazdvojni. No, što je prijateljstvo? Je li ono sličnije službi, ili ljubavi?


 
Četrdeset i jednu godinu stara pitanja štipala su generala ispod kože te si on ne može pomoći - u svom monologu (a monolog nema smisla ako ga nitko ne sluša, zar ne?) on Konradu iznosi svoje sumnje, želje i odluke, upozoravajući ga da "čovjek na važna pitanja na kraju uvijek odgovara cijelim životom." Ovim romanom Marai dokazuje da za uzbudljivo remek djelo nije potrebna čitava svita likova, ni čudesni obrati - tek dva muškarca, i život. Život koji daje, i život koji uzima. Ova knjiga o prijateljstvu, izdaji, ljubomori, strasti, odanosti, ljubavi i ponosu savršeni je primjerak lijepe književnosti koji je dušu dao za ove kišne dane u veljači. Za potpuni užitak, pričekajte da se vaši ukućani povuku na spavanje, upalite svijeće, otvorite butelju crnog vina, nek zasvira Chopin (ja sam priprosta žena, ne znam ništa o klasičnoj glazbi, ali ima u Chopinu neke nesnosne čežnje i glasnog očaja u borbi s ponosom koje može načuti i neuko uho) - nikad više nećete biti isti.



"Ali u dubini tvoje duše stiskao se grčevit poriv i želja: biti drukčiji nego što si bio. To je najveća napast kojom sudbina nekoga može udariti. Željeti biti drukčiji nego što jesmo: u ljudskom srcu ne može gorjeti ništa bolnije od te želje. Zato što se život ne može drukčije podnijeti nego da se pomirimo sa svime što značimo sebi i svijetu. Potrebno je pomiriti se da smo ovakvi ili onakvi, znati prihvatiti da od života pohvalu za mudrost, na prsa nam ne prišiju medalju zbog toga što znamo i podnosimo da smo tašti ili sebični, ili ćelavi i trbušasti - ne, potrebno je znati da ni za što ne dobivamo ni nagradu ni pohvalu. Potrebno je podnositi, u tome je tajna. Potrebno je podnositi vlastiti karakter, vlastitu temeljnu narav, čije greške, čiju sebičnost i pohlepnost ne mijenjaju ni iskustvo ni spoznaja. Potrebno je podnositito da u svijetu naše želje ne odzvanjaju potpuno. Potrebno je podnositi i to da oni koje volimo ne vole nas, ili barem ne tako kako se mi nadamo. Potrebno je podnositi izdaju i nevjeru, i što je najteže od svih ljudskih zadaća, potrebno je podnositi karakternu i umnu izvrsnost drugog čovjeka. To sam naučio u ove sedamdeset tri godine života, tu usred šume. Ali ti to sve nisi mogao podnijeti - izgovara tiho, glasom utvrđivanja činjenica. Zašuti i kratkovidno se zagleda u polumrak."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Ono kad ja sudim knjigu po koricama

Vjerojatno niste znali, ali jedna od prvih recenzija objavljenih na ovom blogu kratka je recenzija bestselera "Božićni pulover" Glenna Becka, američkog televizijskog i radijskog personalityja. Bilo je to u prosincu 2012., a ovih dana život je još jednom učinio puni krug jer je izbor našeg book cluba za prosinac pao na "Anđela u snijegu" istog autora. Jest da sam ja predložila nekoliko božićnih knjiga, a moje legice su izabrale baš ovu, ali svejedno. "Prošlost je magla emocija i fragmenata uspomena od koje osjeća vrtoglavicu i zbunjenost." Priča je pričana iz dvije perspektive - u trećem licu autor progovara o Mitchu, usamljenom starcu koji preživljava u domu umirovljenika Baština s dijagnozom Alzheimera, a u prvom licu autor pripovijeda kao Rachel, tridesetjednogodišnja žena koja živi u fancy vili, nosi dizajnerske pregače i drži cijeli grad u zabludi da je njezin brak s arogantnim Cyrusom divan i krasan, sve pod izlikom njihove jedanaestogodišnje kćeri L...

Moje omiljene božićne novele

Obukli ste svoj najljepši ružni božićni pulover, povješali imelu po stanu, skuhali vruću čokoladu (bez onih sljezovih kerefeka), ušuškali se ispod dekice. Odjednom, shvatite da nemate živaca ponovno slušati Mariah Carey, koliko god oktava ona mogla otpjevati, da ne možete više gledati Kevina koji zlostavlja one sirote Mokre bandite, i da više ne možete čitati "Božićnu pjesmu" Charlesa Dickensa, koju svaka šuša čita u prosincu. Danas nudim alternativu, bar što se božićnog štiva tiče - najdraže mi božićne novele, koje umiju svakom stvoru zagrijati srce. 1. Božićna uspomena - Truman Capote Veliki sam obožavatelj Trumana Capotea, i nema mi draže novele od njegove "Božićne uspomene", objavljene 1956., i to u njegovoj izvedbi, dostupnoj i na YouTubeu . Visoki ton njegovog glasa čini ovu priču neobično lijepom i nostalgičnom, a utemeljena je na događajima iz njegova djetinjstva. Kod nas je objavljena u nekoliko zbirki, a jedna od njih je i zbirka "Božićne priče" ...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...