Preskoči na glavni sadržaj

Najneuglednije korice na svijetu

Nitko ne zna točno prstom pokazati na ono što nas privuče drugom čovjeku koji nam, potom, biva prijateljem. Neke poznajemo od rođenja jer dijele naš put, doslovno i figurativno, a neke život nanese - ali jasno je, ostaju samo oni koji su nam nalik, koji razumiju onu najbitniju crtu našeg karaktera i koji su je, doduše, teškom mukom, i zavoljeli. S nekima dijelimo školsku klupu, s nekima snove, neki slušaju istu glazbu kao mi, ali u našem srcu posebno mjesto imaju oni koji dijele našu strast prema čitanju, zar ne? Ovaj me blog približio mnogim knjigoljupcima, i volim misliti da održava plamen naših prijateljstava koja često izgovaraju "Što čitaš?" umjesto "Kako si?". Nedavno sam s prijateljem (moja se prijateljica dobro udala i proširila moj mali krug velikih ljudi jednim poštenim obožavateljem pisane riječi) razgovarala o književnosti naših susjeda, koji su nam izričajem tako bliski, i spomenula da je posljednje mađarsko djelo koje sam čitala bilo Nevoljnici Szilarda Borbelyja, a on je stao pričati o knjizi Sandora Maraija - "Kad svijeće dogore". "To je jedna od najboljih knjiga 20. stoljeća, po meni", izjavio je. Ne znam jeste li to znali o meni, ali kad čujem takve izjave, ja se u trenu pretvorim u Barneyja iz How I met your mother: "Challenge accepted!"

Izvadili su mi ovu knjigu iz skladišta knjižnice u kojoj završe knjige koje nitko nije posudio dugo vremena, i njenim neuglednim koricama ostala sam osupnuta, ali i zaintrigirana. Sandor Marai u posljednje je vrijeme ponovno "in", ali ova knjiga nije imala dobar PR. Riječ je o mađarskom književniku i novinaru rođenom početkom 20. stoljeća u današnjim Košicama u Slovačkoj. Otac mu je bio povezan s mađarskom plemićkom obitelji Orszagh, pa je mladi Sandor živio u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, da bi se skrasio u Krisztinavarosu kraj Budimpešte. Nakratko je eksperimentirao s ekspresionizmom, a potom se potpuno predao realizmu. Nacisti su ga kritizirali, jedan je od prvih koji je pisao osvrte na Kafkina djela - cijelog života borio se protiv sistema koji zatire pojedinca, propagirajući građansku demokraciju, i diveći se umjetnosti Austro-Ugarske Monarhije. Osebujan lik bio je taj Sandor, a život si je, kao i Borbely, sam okončao, raznijevši si glavu u San Diegu. "Kad svijeće dogore" objavljena je 1942., a ja do danas nisam pročitala elegantniji roman.


 
Glavni lik ovog romana je mađarski general Henrik koji se u svojoj 73. godini prisjeća svog života - svog oca, mađarskog časnika, i majke, francuske plemkinje, a potom i školovanja u vojnom zavodu kraj Beča. Stara kurija usred šume, u kojoj general stanuje s nekoliko sluga i dadiljom Nini, utjelovljenjem bezuvjetne majčinske privrženosti, naglo oživljava kad u nju stigne dugoočekivani gost - generalov prijatelj iz vojnog zavoda, Konrad. Njihovo prijateljstvo prekinuto je prije četrdeset i jednu godinu, i toliko dugo su se njih dvojica pripremala za ovaj susret. Obasjani svjetlom svijeća, dok vjetar fijuče šumom, general će Konradu postaviti dva pitanja, prizivajući duhove prošlosti i nostalgiju za minulim vremenima, i iznoseći spoznaje koje su morale biti izrečene.


 
Nevjerojatno mi je da ova knjiga ima tako neugledne korice, kad je u njima skriveno blago - ovaj se roman čini gotovo kao galerija umjetničkih djela, i čitatelju se, čitajući je, može učiniti da doista stoji usred šume i promatra klijet okovanu snijegom i srne koje osluškuju ("Snijeg je zatvorio dvorac i kao neka nijema mrka sjeverna vojska opsjeo dvor. Srne i jeleni noću su izlazili iz šume, stajali su u snijegu, na mjesečini, nagnute glave i čudesno mračnim ozbiljnim životinjskim očima koje odražavaju plavetnilo motrili su svijetle prozore dvorca i slušali glazbu koja je iz njega dopirala."). Vidjela sam tu trbušastu porculansku peć, čula pucketanje vatre, vidjela svežanj pisama povezanih plavom vrpcom, čula sam klavir i vidjela njegove tipke (je li sve u životu crno ili bijelo?), ćutila susrete od kojih čovjek onemoća i taj ravničarski blues koji je prepoznatljiv u mađarskoj književnosti, u kojem se i mi, preko granice, prepoznajemo.

General, rođen u obitelji koja je imala kućnog slikara, i Konrad, čiji majka i otac su otkidali od svojih usta da školovali sina, poklonika glazbe, za vojnika - da bi bio ubijen. "On je čovjek drukčijeg kova", rekao je o Konradu generalov otac, ali general dugo nije shvaćao što je otac htio reći. Njihovo prijateljstvo, u kom je uvijek netko mrzio Henrikovo bogatstvo i Konradovo siromaštvo, bilo je posebno, bili su odani jedan drugome, nerazdvojni. No, što je prijateljstvo? Je li ono sličnije službi, ili ljubavi?


 
Četrdeset i jednu godinu stara pitanja štipala su generala ispod kože te si on ne može pomoći - u svom monologu (a monolog nema smisla ako ga nitko ne sluša, zar ne?) on Konradu iznosi svoje sumnje, želje i odluke, upozoravajući ga da "čovjek na važna pitanja na kraju uvijek odgovara cijelim životom." Ovim romanom Marai dokazuje da za uzbudljivo remek djelo nije potrebna čitava svita likova, ni čudesni obrati - tek dva muškarca, i život. Život koji daje, i život koji uzima. Ova knjiga o prijateljstvu, izdaji, ljubomori, strasti, odanosti, ljubavi i ponosu savršeni je primjerak lijepe književnosti koji je dušu dao za ove kišne dane u veljači. Za potpuni užitak, pričekajte da se vaši ukućani povuku na spavanje, upalite svijeće, otvorite butelju crnog vina, nek zasvira Chopin (ja sam priprosta žena, ne znam ništa o klasičnoj glazbi, ali ima u Chopinu neke nesnosne čežnje i glasnog očaja u borbi s ponosom koje može načuti i neuko uho) - nikad više nećete biti isti.



"Ali u dubini tvoje duše stiskao se grčevit poriv i želja: biti drukčiji nego što si bio. To je najveća napast kojom sudbina nekoga može udariti. Željeti biti drukčiji nego što jesmo: u ljudskom srcu ne može gorjeti ništa bolnije od te želje. Zato što se život ne može drukčije podnijeti nego da se pomirimo sa svime što značimo sebi i svijetu. Potrebno je pomiriti se da smo ovakvi ili onakvi, znati prihvatiti da od života pohvalu za mudrost, na prsa nam ne prišiju medalju zbog toga što znamo i podnosimo da smo tašti ili sebični, ili ćelavi i trbušasti - ne, potrebno je znati da ni za što ne dobivamo ni nagradu ni pohvalu. Potrebno je podnositi, u tome je tajna. Potrebno je podnositi vlastiti karakter, vlastitu temeljnu narav, čije greške, čiju sebičnost i pohlepnost ne mijenjaju ni iskustvo ni spoznaja. Potrebno je podnositito da u svijetu naše želje ne odzvanjaju potpuno. Potrebno je podnositi i to da oni koje volimo ne vole nas, ili barem ne tako kako se mi nadamo. Potrebno je podnositi izdaju i nevjeru, i što je najteže od svih ljudskih zadaća, potrebno je podnositi karakternu i umnu izvrsnost drugog čovjeka. To sam naučio u ove sedamdeset tri godine života, tu usred šume. Ali ti to sve nisi mogao podnijeti - izgovara tiho, glasom utvrđivanja činjenica. Zašuti i kratkovidno se zagleda u polumrak."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...