Nitko ne zna točno prstom pokazati na ono što nas privuče drugom čovjeku koji nam, potom, biva prijateljem. Neke poznajemo od rođenja jer dijele naš put, doslovno i figurativno, a neke život nanese - ali jasno je, ostaju samo oni koji su nam nalik, koji razumiju onu najbitniju crtu našeg karaktera i koji su je, doduše, teškom mukom, i zavoljeli. S nekima dijelimo školsku klupu, s nekima snove, neki slušaju istu glazbu kao mi, ali u našem srcu posebno mjesto imaju oni koji dijele našu strast prema čitanju, zar ne? Ovaj me blog približio mnogim knjigoljupcima, i volim misliti da održava plamen naših prijateljstava koja često izgovaraju "Što čitaš?" umjesto "Kako si?". Nedavno sam s prijateljem (moja se prijateljica dobro udala i proširila moj mali krug velikih ljudi jednim poštenim obožavateljem pisane riječi) razgovarala o književnosti naših susjeda, koji su nam izričajem tako bliski, i spomenula da je posljednje mađarsko djelo koje sam čitala bilo Nevoljnici Szilarda Borbelyja, a on je stao pričati o knjizi Sandora Maraija - "Kad svijeće dogore". "To je jedna od najboljih knjiga 20. stoljeća, po meni", izjavio je. Ne znam jeste li to znali o meni, ali kad čujem takve izjave, ja se u trenu pretvorim u Barneyja iz How I met your mother: "Challenge accepted!"
Izvadili su mi ovu knjigu iz skladišta knjižnice u kojoj završe knjige koje nitko nije posudio dugo vremena, i njenim neuglednim koricama ostala sam osupnuta, ali i zaintrigirana. Sandor Marai u posljednje je vrijeme ponovno "in", ali ova knjiga nije imala dobar PR. Riječ je o mađarskom književniku i novinaru rođenom početkom 20. stoljeća u današnjim Košicama u Slovačkoj. Otac mu je bio povezan s mađarskom plemićkom obitelji Orszagh, pa je mladi Sandor živio u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, da bi se skrasio u Krisztinavarosu kraj Budimpešte. Nakratko je eksperimentirao s ekspresionizmom, a potom se potpuno predao realizmu. Nacisti su ga kritizirali, jedan je od prvih koji je pisao osvrte na Kafkina djela - cijelog života borio se protiv sistema koji zatire pojedinca, propagirajući građansku demokraciju, i diveći se umjetnosti Austro-Ugarske Monarhije. Osebujan lik bio je taj Sandor, a život si je, kao i Borbely, sam okončao, raznijevši si glavu u San Diegu. "Kad svijeće dogore" objavljena je 1942., a ja do danas nisam pročitala elegantniji roman.
Izvadili su mi ovu knjigu iz skladišta knjižnice u kojoj završe knjige koje nitko nije posudio dugo vremena, i njenim neuglednim koricama ostala sam osupnuta, ali i zaintrigirana. Sandor Marai u posljednje je vrijeme ponovno "in", ali ova knjiga nije imala dobar PR. Riječ je o mađarskom književniku i novinaru rođenom početkom 20. stoljeća u današnjim Košicama u Slovačkoj. Otac mu je bio povezan s mađarskom plemićkom obitelji Orszagh, pa je mladi Sandor živio u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, da bi se skrasio u Krisztinavarosu kraj Budimpešte. Nakratko je eksperimentirao s ekspresionizmom, a potom se potpuno predao realizmu. Nacisti su ga kritizirali, jedan je od prvih koji je pisao osvrte na Kafkina djela - cijelog života borio se protiv sistema koji zatire pojedinca, propagirajući građansku demokraciju, i diveći se umjetnosti Austro-Ugarske Monarhije. Osebujan lik bio je taj Sandor, a život si je, kao i Borbely, sam okončao, raznijevši si glavu u San Diegu. "Kad svijeće dogore" objavljena je 1942., a ja do danas nisam pročitala elegantniji roman.
Glavni lik ovog romana je mađarski general Henrik koji se u svojoj 73. godini prisjeća svog života - svog oca, mađarskog časnika, i majke, francuske plemkinje, a potom i školovanja u vojnom zavodu kraj Beča. Stara kurija usred šume, u kojoj general stanuje s nekoliko sluga i dadiljom Nini, utjelovljenjem bezuvjetne majčinske privrženosti, naglo oživljava kad u nju stigne dugoočekivani gost - generalov prijatelj iz vojnog zavoda, Konrad. Njihovo prijateljstvo prekinuto je prije četrdeset i jednu godinu, i toliko dugo su se njih dvojica pripremala za ovaj susret. Obasjani svjetlom svijeća, dok vjetar fijuče šumom, general će Konradu postaviti dva pitanja, prizivajući duhove prošlosti i nostalgiju za minulim vremenima, i iznoseći spoznaje koje su morale biti izrečene.
Nevjerojatno mi je da ova knjiga ima tako neugledne korice, kad je u njima skriveno blago - ovaj se roman čini gotovo kao galerija umjetničkih djela, i čitatelju se, čitajući je, može učiniti da doista stoji usred šume i promatra klijet okovanu snijegom i srne koje osluškuju ("Snijeg je zatvorio dvorac i kao neka nijema mrka sjeverna vojska opsjeo dvor. Srne i jeleni noću su izlazili iz šume, stajali su u snijegu, na mjesečini, nagnute glave i čudesno mračnim ozbiljnim životinjskim očima koje odražavaju plavetnilo motrili su svijetle prozore dvorca i slušali glazbu koja je iz njega dopirala."). Vidjela sam tu trbušastu porculansku peć, čula pucketanje vatre, vidjela svežanj pisama povezanih plavom vrpcom, čula sam klavir i vidjela njegove tipke (je li sve u životu crno ili bijelo?), ćutila susrete od kojih čovjek onemoća i taj ravničarski blues koji je prepoznatljiv u mađarskoj književnosti, u kojem se i mi, preko granice, prepoznajemo.
General, rođen u obitelji koja je imala kućnog slikara, i Konrad, čiji majka i otac su otkidali od svojih usta da školovali sina, poklonika glazbe, za vojnika - da bi bio ubijen. "On je čovjek drukčijeg kova", rekao je o Konradu generalov otac, ali general dugo nije shvaćao što je otac htio reći. Njihovo prijateljstvo, u kom je uvijek netko mrzio Henrikovo bogatstvo i Konradovo siromaštvo, bilo je posebno, bili su odani jedan drugome, nerazdvojni. No, što je prijateljstvo? Je li ono sličnije službi, ili ljubavi?
General, rođen u obitelji koja je imala kućnog slikara, i Konrad, čiji majka i otac su otkidali od svojih usta da školovali sina, poklonika glazbe, za vojnika - da bi bio ubijen. "On je čovjek drukčijeg kova", rekao je o Konradu generalov otac, ali general dugo nije shvaćao što je otac htio reći. Njihovo prijateljstvo, u kom je uvijek netko mrzio Henrikovo bogatstvo i Konradovo siromaštvo, bilo je posebno, bili su odani jedan drugome, nerazdvojni. No, što je prijateljstvo? Je li ono sličnije službi, ili ljubavi?
Četrdeset i jednu godinu stara pitanja štipala su generala ispod kože te si on ne može pomoći - u svom monologu (a monolog nema smisla ako ga nitko ne sluša, zar ne?) on Konradu iznosi svoje sumnje, želje i odluke, upozoravajući ga da "čovjek na važna pitanja na kraju uvijek odgovara cijelim životom." Ovim romanom Marai dokazuje da za uzbudljivo remek djelo nije potrebna čitava svita likova, ni čudesni obrati - tek dva muškarca, i život. Život koji daje, i život koji uzima. Ova knjiga o prijateljstvu, izdaji, ljubomori, strasti, odanosti, ljubavi i ponosu savršeni je primjerak lijepe književnosti koji je dušu dao za ove kišne dane u veljači. Za potpuni užitak, pričekajte da se vaši ukućani povuku na spavanje, upalite svijeće, otvorite butelju crnog vina, nek zasvira Chopin (ja sam priprosta žena, ne znam ništa o klasičnoj glazbi, ali ima u Chopinu neke nesnosne čežnje i glasnog očaja u borbi s ponosom koje može načuti i neuko uho) - nikad više nećete biti isti.
"Ali u dubini tvoje duše stiskao se grčevit poriv i želja: biti drukčiji nego što si bio. To je najveća napast kojom sudbina nekoga može udariti. Željeti biti drukčiji nego što jesmo: u ljudskom srcu ne može gorjeti ništa bolnije od te želje. Zato što se život ne može drukčije podnijeti nego da se pomirimo sa svime što značimo sebi i svijetu. Potrebno je pomiriti se da smo ovakvi ili onakvi, znati prihvatiti da od života pohvalu za mudrost, na prsa nam ne prišiju medalju zbog toga što znamo i podnosimo da smo tašti ili sebični, ili ćelavi i trbušasti - ne, potrebno je znati da ni za što ne dobivamo ni nagradu ni pohvalu. Potrebno je podnositi, u tome je tajna. Potrebno je podnositi vlastiti karakter, vlastitu temeljnu narav, čije greške, čiju sebičnost i pohlepnost ne mijenjaju ni iskustvo ni spoznaja. Potrebno je podnositito da u svijetu naše želje ne odzvanjaju potpuno. Potrebno je podnositi i to da oni koje volimo ne vole nas, ili barem ne tako kako se mi nadamo. Potrebno je podnositi izdaju i nevjeru, i što je najteže od svih ljudskih zadaća, potrebno je podnositi karakternu i umnu izvrsnost drugog čovjeka. To sam naučio u ove sedamdeset tri godine života, tu usred šume. Ali ti to sve nisi mogao podnijeti - izgovara tiho, glasom utvrđivanja činjenica. Zašuti i kratkovidno se zagleda u polumrak."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)