Najneuglednije korice na svijetu

Nitko ne zna točno prstom pokazati na ono što nas privuče drugom čovjeku koji nam, potom, biva prijateljem. Neke poznajemo od rođenja jer dijele naš put, doslovno i figurativno, a neke život nanese - ali jasno je, ostaju samo oni koji su nam nalik, koji razumiju onu najbitniju crtu našeg karaktera i koji su je, doduše, teškom mukom, i zavoljeli. S nekima dijelimo školsku klupu, s nekima snove, neki slušaju istu glazbu kao mi, ali u našem srcu posebno mjesto imaju oni koji dijele našu strast prema čitanju, zar ne? Ovaj me blog približio mnogim knjigoljupcima, i volim misliti da održava plamen naših prijateljstava koja često izgovaraju "Što čitaš?" umjesto "Kako si?". Nedavno sam s prijateljem (moja se prijateljica dobro udala i proširila moj mali krug velikih ljudi jednim poštenim obožavateljem pisane riječi) razgovarala o književnosti naših susjeda, koji su nam izričajem tako bliski, i spomenula da je posljednje mađarsko djelo koje sam čitala bilo Nevoljnici Szilarda Borbelyja, a on je stao pričati o knjizi Sandora Maraija - "Kad svijeće dogore". "To je jedna od najboljih knjiga 20. stoljeća, po meni", izjavio je. Ne znam jeste li to znali o meni, ali kad čujem takve izjave, ja se u trenu pretvorim u Barneyja iz How I met your mother: "Challenge accepted!"

Izvadili su mi ovu knjigu iz skladišta knjižnice u kojoj završe knjige koje nitko nije posudio dugo vremena, i njenim neuglednim koricama ostala sam osupnuta, ali i zaintrigirana. Sandor Marai u posljednje je vrijeme ponovno "in", ali ova knjiga nije imala dobar PR. Riječ je o mađarskom književniku i novinaru rođenom početkom 20. stoljeća u današnjim Košicama u Slovačkoj. Otac mu je bio povezan s mađarskom plemićkom obitelji Orszagh, pa je mladi Sandor živio u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, da bi se skrasio u Krisztinavarosu kraj Budimpešte. Nakratko je eksperimentirao s ekspresionizmom, a potom se potpuno predao realizmu. Nacisti su ga kritizirali, jedan je od prvih koji je pisao osvrte na Kafkina djela - cijelog života borio se protiv sistema koji zatire pojedinca, propagirajući građansku demokraciju, i diveći se umjetnosti Austro-Ugarske Monarhije. Osebujan lik bio je taj Sandor, a život si je, kao i Borbely, sam okončao, raznijevši si glavu u San Diegu. "Kad svijeće dogore" objavljena je 1942., a ja do danas nisam pročitala elegantniji roman.

 

Glavni lik ovog romana je mađarski general Henrik koji se u svojoj 73. godini prisjeća svog života - svog oca, mađarskog časnika, i majke, francuske plemkinje, a potom i školovanja u vojnom zavodu kraj Beča. Stara kurija usred šume, u kojoj general stanuje s nekoliko sluga i dadiljom Nini, utjelovljenjem bezuvjetne majčinske privrženosti, naglo oživljava kad u nju stigne dugoočekivani gost - generalov prijatelj iz vojnog zavoda, Konrad. Njihovo prijateljstvo prekinuto je prije četrdeset i jednu godinu, i toliko dugo su se njih dvojica pripremala za ovaj susret. Obasjani svjetlom svijeća, dok vjetar fijuče šumom, general će Konradu postaviti dva pitanja, prizivajući duhove prošlosti i nostalgiju za minulim vremenima, i iznoseći spoznaje koje su morale biti izrečene.

 

Nevjerojatno mi je da ova knjiga ima tako neugledne korice, kad je u njima skriveno blago - ovaj se roman čini gotovo kao galerija umjetničkih djela, i čitatelju se, čitajući je, može učiniti da doista stoji usred šume i promatra klijet okovanu snijegom i srne koje osluškuju ("Snijeg je zatvorio dvorac i kao neka nijema mrka sjeverna vojska opsjeo dvor. Srne i jeleni noću su izlazili iz šume, stajali su u snijegu, na mjesečini, nagnute glave i čudesno mračnim ozbiljnim životinjskim očima koje odražavaju plavetnilo motrili su svijetle prozore dvorca i slušali glazbu koja je iz njega dopirala."). Vidjela sam tu trbušastu porculansku peć, čula pucketanje vatre, vidjela svežanj pisama povezanih plavom vrpcom, čula sam klavir i vidjela njegove tipke (je li sve u životu crno ili bijelo?), ćutila susrete od kojih čovjek onemoća i taj ravničarski blues koji je prepoznatljiv u mađarskoj književnosti, u kojem se i mi, preko granice, prepoznajemo.

General, rođen u obitelji koja je imala kućnog slikara, i Konrad, čiji majka i otac su otkidali od svojih usta da školovali sina, poklonika glazbe, za vojnika - da bi bio ubijen. "On je čovjek drukčijeg kova", rekao je o Konradu generalov otac, ali general dugo nije shvaćao što je otac htio reći. Njihovo prijateljstvo, u kom je uvijek netko mrzio Henrikovo bogatstvo i Konradovo siromaštvo, bilo je posebno, bili su odani jedan drugome, nerazdvojni. No, što je prijateljstvo? Je li ono sličnije službi, ili ljubavi?

 

Četrdeset i jednu godinu stara pitanja štipala su generala ispod kože te si on ne može pomoći - u svom monologu (a monolog nema smisla ako ga nitko ne sluša, zar ne?) on Konradu iznosi svoje sumnje, želje i odluke, upozoravajući ga da "čovjek na važna pitanja na kraju uvijek odgovara cijelim životom." Ovim romanom Marai dokazuje da za uzbudljivo remek djelo nije potrebna čitava svita likova, ni čudesni obrati - tek dva muškarca, i život. Život koji daje, i život koji uzima. Ova knjiga o prijateljstvu, izdaji, ljubomori, strasti, odanosti, ljubavi i ponosu savršeni je primjerak lijepe književnosti koji je dušu dao za ove kišne dane u veljači. Za potpuni užitak, pričekajte da se vaši ukućani povuku na spavanje, upalite svijeće, otvorite butelju crnog vina, nek zasvira Chopin (ja sam priprosta žena, ne znam ništa o klasičnoj glazbi, ali ima u Chopinu neke nesnosne čežnje i glasnog očaja u borbi s ponosom koje može načuti i neuko uho) - nikad više nećete biti isti.

"Ali u dubini tvoje duše stiskao se grčevit poriv i želja: biti drukčiji nego što si bio. To je najveća napast kojom sudbina nekoga može udariti. Željeti biti drukčiji nego što jesmo: u ljudskom srcu ne može gorjeti ništa bolnije od te želje. Zato što se život ne može drukčije podnijeti nego da se pomirimo sa svime što značimo sebi i svijetu. Potrebno je pomiriti se da smo ovakvi ili onakvi, znati prihvatiti da od života pohvalu za mudrost, na prsa nam ne prišiju medalju zbog toga što znamo i podnosimo da smo tašti ili sebični, ili ćelavi i trbušasti - ne, potrebno je znati da ni za što ne dobivamo ni nagradu ni pohvalu. Potrebno je podnositi, u tome je tajna. Potrebno je podnositi vlastiti karakter, vlastitu temeljnu narav, čije greške, čiju sebičnost i pohlepnost ne mijenjaju ni iskustvo ni spoznaja. Potrebno je podnositito da u svijetu naše želje ne odzvanjaju potpuno. Potrebno je podnositi i to da oni koje volimo ne vole nas, ili barem ne tako kako se mi nadamo. Potrebno je podnositi izdaju i nevjeru, i što je najteže od svih ljudskih zadaća, potrebno je podnositi karakternu i umnu izvrsnost drugog čovjeka. To sam naučio u ove sedamdeset tri godine života, tu usred šume. Ali ti to sve nisi mogao podnijeti - izgovara tiho, glasom utvrđivanja činjenica. Zašuti i kratkovidno se zagleda u polumrak."