Preskoči na glavni sadržaj

O dječaku koji je prezirao majke

Omiljena bajka moje djece je "Tri praščića." Što god da čitamo tijekom dana, ili prije spavanja, Juraj će pitati: "Tri praščića, može?" Možda oni još ne razumiju najbitniju pouku, ali uvijek dođemo do novih spoznaja čitajući o ta tri praščića. "Možda su htjeli u tim kućama osnovati obitelj i s nekom prasicom imati bebe praščiće", nagađala sam kad me Franka pitala zašto su gradili tri kuće, umjesto da su zajedno prionuli i izgradili jednu veću u kojoj bi svi živjeli i koju vuk nikad ne bi otpuhao. "Hm, da, možda su željeli biti tate", rekla je, ali nije bila uvjerena. "Hoćeš li i ti jednog dana biti mama?", pitala sam ju. "Neću! Ja želim biti velika i živjeti s tobom zauvijek!" zaključila je prije spavanja, a meni je ponestalo pitanja.

Osim što čitam "Tri praščića", ovih dana bavim se i Petrom Panom - dječakom koji je, suprotno od moje Franke, prezirao majke i koji nikada nije želio odrasti. Gledali smo nedavno ekranizaciju Petra Pana iz 2003. i shvatila sam da ne znam koja je razlika između krokodila i aligatora, da ne znam kako je Petar Pan dospio u Neverland niti odakle dolaze Izgubljeni dječaci (ponekad pred djecom ispadamo prave neznalice), pa je logično bilo posuditi ovaj klasik J. M. Barrieja iz 1911.



Posljednjih godina, mnogi su se posvetili oskvrnjavanju imena Petra Pana. Optužbe protiv Michaela Jacksona za seksualno zlostavljanje dječaka na njegovom Neverlandu, nikad utemeljene optužbe za pedofiliju protiv samog autora Barrieja, a i promatranje pojedinih odlomaka samog "Petra Pana" izvan konteksta pretvorile su Petra Pana u zlikovca (valjda se oni koji mu zamjeraju okrutnost nisu kao mali igrali kauboja, vojnika ili gusara). Sve jest počelo nevino - tek susretom pisca s Llewelyn Davies dječacima u Kensington parku. Barrie, oženjen, ali bez svojih potomaka, zavolio je Georgea, Johna, Petera, Michaela i Nicholasa, a nakon smrti njihovih roditelja, 1910., postao je i njihov skrbnik. Njihova mašta i igra nadahnule su ga da napiše najprije priču "The little white bird", u kojoj se prvi put spominje Petar Pan, dječak koji živi u Kensington parku i odbija odrasti, a potom i "Petra Pana."

"Svako dijete, osim jednog, odraste" piše na samom početku ovog dječjeg klasika, koji je, osim Llewelyn Davies dječacima, vjeruje se, nadahnut i smrću Barriejevog brata Davida koji se utopio kao trinaestogodišnjak, kad je Barrie imao samo šest godina, i za kojim je majka uvijek žalila kao za dječakom koji nije odrastao. Bajka započinje na broju 14, u kući obitelji Darling. Majka i otac odlaze na večeru kod susjeda, nestašna dadilja gizdava njufaundlenska kuja Nana za kaznu je potjerana u spremište kraj kuće, a djeca - Michael, John i Wendy - spremaju se za spavanje. Iz sna ih budi šuškanje i nepoznati dječak koji traži svoju sjenu.

"Kad se predstavljaju djeca, uobičajeno je da se pita za dob pa je i Wendy, koja se uvijek htjela ponašati kako treba, upitala Petra koliko mu je godina. To za njega nije bilo najsretnije pitanje; kao kad vas na ispitu pitaju gramatiku, a vi biste rado nabrajali engleske kraljeve.

- Ne znam - snuždio se - još sam dosta mlad. - Točno uopće nije znao, nego je samo slutio, pa je odgovorio nasumice: - Wendy, ja sam pobjegao od kuće onog dana kad sam se rodio.

Jako se iznenadila i postala radoznala; zato mu je ljupkom salonskom kretnjom, dodirujući svoju spavaćicu, dala znak da joj sjedne bliže.

- Čuo sam kako otac i majka govore što bih trebao postati kad odrastem - objašnjavao je tiho. Sav se uzbudio. - Ja ne želim odrasti - govorio je sa žarom. - Hoću da uvijek ostanem malen i da se igram. Zato sam pobjegao u Kensingtonski perivoj i dugo živio među vilama."

Za nekoga tko navodno ne zna pričati priče, Peter je bez po' muke prodao priču o vilinskom prahu i Maštokraju (Neverland) Wendy i njenoj braći pa su oni - na krilima lijepih misli - s njim odletjeli u noć. Ostatak znate. Odani Izgubljeni dječaci koji očajnički trebaju majku, krvoločni Kapetan Kuka koji osluškuje sat koji otkucava u divovskom krokodilu, gusari, sirene, život pun pustolovina - priča je ispričana bezbroj puta (doduše, niti jedna adaptacija niti ekranizacija nisu u cijelosti vjerne originalu), a, mogu reći, lijepo je i napisana. Možda i ljepše nego bi djeca, kojoj je namijenjena, znala cijeniti. Dječaci koji su dadiljama ispali iz kolica (samo sam se nasmijala konstataciji da su djevojčice premirne da bi ispale iz kolica), Wendyna nježnost i odgovorno preuzimanje uloge majke, Zvončicina ljubomora ("može biti ili zla ili dobra jer su vile tako malene da u njima u jednom času mjesta ima samo za jedno svojstvo"), pa i lik Petra Pana koji je nesvakidašnje samodopadan i, moguće, okrutniji od odraslih kojima zamjera odrastanje ("Peter im je najstrože zabranio da oponašaju njegov izgled: zato oni nose kože od medvjeda što su ih sami ubili", "Broj dječaka na otoku nije, razumije se, uvijek jednak, neki poginu u bitkama, a Peter smanjuje njihov broj kad počnu odrastati, jer to je protiv pravila") - noćna su mora svakog roditelja, ali san svakog djeteta koje se zaklinje da neće biti nimalo nalik odraslima i koje mašta o svjetovima u kojima postoje samo lijepe misli.


Sada, kad sam kao odrasla, kao majka dvoje dječice, upoznala Petra Pana, uvjerena sam da je Barrie pretvorio svoj dječački san u stvarnost napisavši ovo djelo - oživljavanje Petra Pana zasigurno je imalo terapeutski učinak u nošenju sa životnim problemima. Koliko se nas u svom životu oslanja na maštu kao spasiteljicu? Više sanjarenja svakome od nas donijelo bi mnogo dobra, moj je konačni zaključak, no, odrastanje je (za neke) neizbježno. Međutim, usudit ću se reći, nek mi Petar oprosti, ipak je i odrastanje lakše - kad imaš majku.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...