Omiljena bajka moje djece je "Tri praščića." Što god da čitamo tijekom dana, ili prije spavanja, Juraj će pitati: "Tri praščića, može?" Možda oni još ne razumiju najbitniju pouku, ali uvijek dođemo do novih spoznaja čitajući o ta tri praščića. "Možda su htjeli u tim kućama osnovati obitelj i s nekom prasicom imati bebe praščiće", nagađala sam kad me Franka pitala zašto su gradili tri kuće, umjesto da su zajedno prionuli i izgradili jednu veću u kojoj bi svi živjeli i koju vuk nikad ne bi otpuhao. "Hm, da, možda su željeli biti tate", rekla je, ali nije bila uvjerena. "Hoćeš li i ti jednog dana biti mama?", pitala sam ju. "Neću! Ja želim biti velika i živjeti s tobom zauvijek!" zaključila je prije spavanja, a meni je ponestalo pitanja.
Osim što čitam "Tri praščića", ovih dana bavim se i Petrom Panom - dječakom koji je, suprotno od moje Franke, prezirao majke i koji nikada nije želio odrasti. Gledali smo nedavno ekranizaciju Petra Pana iz 2003. i shvatila sam da ne znam koja je razlika između krokodila i aligatora, da ne znam kako je Petar Pan dospio u Neverland niti odakle dolaze Izgubljeni dječaci (ponekad pred djecom ispadamo prave neznalice), pa je logično bilo posuditi ovaj klasik J. M. Barrieja iz 1911.
Posljednjih godina, mnogi su se posvetili oskvrnjavanju imena Petra Pana. Optužbe protiv Michaela Jacksona za seksualno zlostavljanje dječaka na njegovom Neverlandu, nikad utemeljene optužbe za pedofiliju protiv samog autora Barrieja, a i promatranje pojedinih odlomaka samog "Petra Pana" izvan konteksta pretvorile su Petra Pana u zlikovca (valjda se oni koji mu zamjeraju okrutnost nisu kao mali igrali kauboja, vojnika ili gusara). Sve jest počelo nevino - tek susretom pisca s Llewelyn Davies dječacima u Kensington parku. Barrie, oženjen, ali bez svojih potomaka, zavolio je Georgea, Johna, Petera, Michaela i Nicholasa, a nakon smrti njihovih roditelja, 1910., postao je i njihov skrbnik. Njihova mašta i igra nadahnule su ga da napiše najprije priču "The little white bird", u kojoj se prvi put spominje Petar Pan, dječak koji živi u Kensington parku i odbija odrasti, a potom i "Petra Pana."
"Svako dijete, osim jednog, odraste" piše na samom početku ovog dječjeg klasika, koji je, osim Llewelyn Davies dječacima, vjeruje se, nadahnut i smrću Barriejevog brata Davida koji se utopio kao trinaestogodišnjak, kad je Barrie imao samo šest godina, i za kojim je majka uvijek žalila kao za dječakom koji nije odrastao. Bajka započinje na broju 14, u kući obitelji Darling. Majka i otac odlaze na večeru kod susjeda, nestašna dadilja gizdava njufaundlenska kuja Nana za kaznu je potjerana u spremište kraj kuće, a djeca - Michael, John i Wendy - spremaju se za spavanje. Iz sna ih budi šuškanje i nepoznati dječak koji traži svoju sjenu.
"Kad se predstavljaju djeca, uobičajeno je da se pita za dob pa je i Wendy, koja se uvijek htjela ponašati kako treba, upitala Petra koliko mu je godina. To za njega nije bilo najsretnije pitanje; kao kad vas na ispitu pitaju gramatiku, a vi biste rado nabrajali engleske kraljeve.
- Ne znam - snuždio se - još sam dosta mlad. - Točno uopće nije znao, nego je samo slutio, pa je odgovorio nasumice: - Wendy, ja sam pobjegao od kuće onog dana kad sam se rodio.
Jako se iznenadila i postala radoznala; zato mu je ljupkom salonskom kretnjom, dodirujući svoju spavaćicu, dala znak da joj sjedne bliže.
- Čuo sam kako otac i majka govore što bih trebao postati kad odrastem - objašnjavao je tiho. Sav se uzbudio. - Ja ne želim odrasti - govorio je sa žarom. - Hoću da uvijek ostanem malen i da se igram. Zato sam pobjegao u Kensingtonski perivoj i dugo živio među vilama."
Za nekoga tko navodno ne zna pričati priče, Peter je bez po' muke prodao priču o vilinskom prahu i Maštokraju (Neverland) Wendy i njenoj braći pa su oni - na krilima lijepih misli - s njim odletjeli u noć. Ostatak znate. Odani Izgubljeni dječaci koji očajnički trebaju majku, krvoločni Kapetan Kuka koji osluškuje sat koji otkucava u divovskom krokodilu, gusari, sirene, život pun pustolovina - priča je ispričana bezbroj puta (doduše, niti jedna adaptacija niti ekranizacija nisu u cijelosti vjerne originalu), a, mogu reći, lijepo je i napisana. Možda i ljepše nego bi djeca, kojoj je namijenjena, znala cijeniti. Dječaci koji su dadiljama ispali iz kolica (samo sam se nasmijala konstataciji da su djevojčice premirne da bi ispale iz kolica), Wendyna nježnost i odgovorno preuzimanje uloge majke, Zvončicina ljubomora ("može biti ili zla ili dobra jer su vile tako malene da u njima u jednom času mjesta ima samo za jedno svojstvo"), pa i lik Petra Pana koji je nesvakidašnje samodopadan i, moguće, okrutniji od odraslih kojima zamjera odrastanje ("Peter im je najstrože zabranio da oponašaju njegov izgled: zato oni nose kože od medvjeda što su ih sami ubili", "Broj dječaka na otoku nije, razumije se, uvijek jednak, neki poginu u bitkama, a Peter smanjuje njihov broj kad počnu odrastati, jer to je protiv pravila") - noćna su mora svakog roditelja, ali san svakog djeteta koje se zaklinje da neće biti nimalo nalik odraslima i koje mašta o svjetovima u kojima postoje samo lijepe misli.
Sada, kad sam kao odrasla, kao majka dvoje dječice, upoznala Petra Pana, uvjerena sam da je Barrie pretvorio svoj dječački san u stvarnost napisavši ovo djelo - oživljavanje Petra Pana zasigurno je imalo terapeutski učinak u nošenju sa životnim problemima. Koliko se nas u svom životu oslanja na maštu kao spasiteljicu? Više sanjarenja svakome od nas donijelo bi mnogo dobra, moj je konačni zaključak, no, odrastanje je (za neke) neizbježno. Međutim, usudit ću se reći, nek mi Petar oprosti, ipak je i odrastanje lakše - kad imaš majku.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)