Preskoči na glavni sadržaj

Ne sudi mi po knjigama koje čitam

Možda biste se začudili da ste me vidjeli da u trećem tromjesečju trudnoće u knjižnici posuđujem knjigu o kojoj ću danas razglabati, ali, osim dogovora koji sam s sklopila s prijateljicom nakon posjeta kinu i gledanja filma Book club, činjenica da sam sada mama, i da ću uskoro postati dvostruka mama, zapravo me uvjerila da ju moram pročitati. Naime, ako nešto želim svoju djecu u životu naučiti, to je da ne sude knjigu po koricama, da odijelo ne čini čovjeka, da ne temelje svoje zaključke na prvom dojmu - jer to je pravnički style - saslušaj obje strane i onda donesi presudu, neovisno i nepristrano, pouzdajući se u svoj zdrav razum. A kako ću ih tome poučiti ako i sama nisam takva?



Godinama se opirem čitanju Pedeset nijansi sive, i to ne zato jer sam neki moralist ili jer me sram posuditi je u knjižnici (što je zacijelo razlog tolikom broju prodanih primjeraka u svijetu), nego jer sam književni snob. Da, čuli ste me - mislim da sam bolja od knjiga (pa tako i od ljudi koji ih čitaju, je l') koje na prvu ocijenim šund literaturom, a najgore prolaze knjige koje su najčitanije knjige na kugli zemaljskoj. Ne sviđam se samoj sebi u tim tvrdoglavim trenucima, i odlučila sam to promijeniti. Pedeset nijansi sive najbolji je izbor za novi početak jednog knjiškog moljca. Naposljetku, ukoliko nešto želite popljuvati (čitaj: konstruktivno razgovarati), onda to morate i upoznati, zar ne?

Knjiga se na samom početku lako čita, i odmah mi je bilo jasno zašto je popularna - ne vole svi ljudi čitati Krležu i Andrića. Zapravo, ja bih ih voljela voljeti čitati, ali ne mogu, iako se svakih par godina potrudim uzeti ih u ruke (hej, zadnji put sam u Na Drini ćuprija pronašla 10 kn! P.S. Knjigu nisam mogla dovršiti). Okarakterizirana kao erotski roman, Pedeset nijansi sive zapravo je spoj Ljepotice i zvijeri i Zgodne žene, pa ne čudi da su se žene za njom toliko pomamile. Žene su tisućljećima pokorne muškarcima, i tisućljećima ih nastoje pripitomiti, a ova knjiga samo je jedan od načina da se napokon odgovori na pitanje "Što, pobogu, uopće žene žele?" Da, knjiga je o ženi, a muškarac je ovdje sporedan lik, bar što se mene tiče.



Sve ja to razumijem, ali ne razumijem zašto je junakinja knjige tako dosadna, svedena na stereotip Plane Jane - ona se nikada nije zaljubila, ona nikada nije imala niti seksi san, a strast su joj britanski ljubavni klasici. Toliko puta viđeno! Razumijem da ju je autorica željela prikazati kao neiskusnu i krhku, ali tanka je granica između osjetljive žene i dosadne žene. Ona se prvih stotinu stranica samo čudi nad ljepotom tajanstvenog poslovnog čovjeka Greya - ne nad njegovim bogatstvom, to joj uopće nije bitno, naravno, iako mu dopušta da joj poklanja knjige od četrnaest tisuća dolara i skupe automobile. Neprestano sam se, čitajući, pitala bi li knjigu ikada itko pročitao da je Dom Grey tek simpatični dečko iz susjedstva s problematičnim djetinjstvom, koji uživa u sado-mazo igricama i traži svoju Pokornu u stidljivoj Anastasiji Steele. Je li stvar u novcu ili u kontroli? Jesu li doista sve žene sponzoruše, bi li doista dopustile sve muškarcu koji ima u vlasništvu skupe helikoptere i stanove? I mogli li i sama reći da bih istog trena odlučno odbila ponudu kakvu je Grey složio za Anastasiju? Hm, trenutno mi se, s trbuhom do zuba, pasivno ležanje zavezanih ruku dok me zgodni muškarac zadovoljava ne čini tako neprivlačnom idejom, ako me razumijete. Možda su žene samo do krajnjih granica neodlučne pa suosjećaju s djevicom koja se pola knjige premišlja hoće li ili neće biti Pokorna gospodinu Greyu koji ju želi batinjati po guzi i kojeg uzbuđuje kontrola, ali ne želi joj nanijeti bol (neću ni ulaziti u te sado-mazo spike, morala bih pročitati još milijun knjiga da bih to mogla shvatiti). Tražimo li doista ljubav na tako čudnim i beznadnim mjestima, da parafraziram Rihannu? I ima li ovdje uopće ljubavi, ili je stvar u seksu, ili u kontroliranju drugog čovjeka?

Nije ovo najgora knjiga koju sam pročitala, da se razumijemo - pročitala sam ja svakakve gluposti, a iz svake knjige mogla sam izvesti neki zaključak. Pedeset nijansi sive prosječna je i po sadržaju, i po svom jeziku (koji je jako vanilla - najprostija riječ u knjizi je - ud), i uvijek će me progoniti tajna njezina PR uspjeha. Ukoliko želite proširiti vidike ili pronaći inspiraciju za aktivnosti u krevetu - nemojte čitati ovu knjigu - postoje mnogo kvalitetniji erotski romani, ta pročitajte Ljubavnika lady Chatterley, klasik je s razlogom (ili se to samo ja palim više na takve stvari). Ukoliko želite uroniti u slatku ljubavnu priču, ne posežite za ovom knjigom - "ljubavna" veza između Ane i Christiana Greya poprilično je površna i dosadna, i nimalo duhovita, ako mene pitate (ne razumijem ljude koji mogu biti zajedno, a da ne nasmijavaju jedno drugo), baš kao i glavni likovi, a opći dojam još više kvari filmska ekranizacija u kojoj Anu glumi Dakota Johnson, a Greya Jamie Dornan. Hm, u mojoj glavi, Christian Grey bi trebao biti mladi Gerard Butler, ili Tom Hardy, ili eventualno Ian Somerhalder, vragolastog osmijeha, a manekenskog tipa. A Ana....hm, Ana bi mogla biti...čudno, nitko mi ne pada na pamet (možda svaka žena doista samo sebe zamišlja u toj ulozi, iz nekog poremećenog razloga?). Ali, ukoliko volite preispitivati svoju ženskost, ukoliko se želite uvjeriti da su sve žene zapravo romantične dušice koje sanjaju o tome da poboljšaju drugo biće koje će ih, iz zahvalnosti, voljeti do kraja života, ukoliko i sami vjerujete da svaka krpa nađe zakrpu, pa čak i emocionalno disfunkcionalni bogataši, ukoliko želite postati odlučnije - u krevetu, doma, na radnom mjestu, u odnosu s ljudima - onda prolistajte ovu knjigu (zadnjih stotinu pedeset stranica doista sam prolistala jer me knjiga već umarala - činilo mi se kao da se neprestano ponavlja ista scena - grickanje usnice - spank po guzi - grickanje usnice - spank po guzi). U najboljem slučaju, shvatit ćete da uživate u svom nekompliciranom ljubavnom životu (eno, dok ja mažem trbušinu s bademovim uljem, muž hrče na kauču dok je na televiziji emisija o nogometu), a u najgorem, ne daj, Bože, posegnut ćete za nastavcima u potrazi za svojom unutarnjom božicom.


Primjedbe

  1. Složit ću se s tobom u više stvari. Prvo, ovo nije najgora knjiga koju sam pročitala, bilo je i gorih. Ova, čak bih se usudila reći, ima potencijala, u smislu da priča nije toooolikoooo loša, ali je karakterizacija likova očajna. Meni nije samo ona loše prikazana, već i on. Moglo se tu napraviti kompliciraniji i temeljitiji prikaz nje, kao i njega, kao i njihove ''ljubavi'', ali mislim da to jednostavno nije point. Cilj ove knjige je dati kratkotrajnu zabavu ženama koje vole ovakve sadržaje, nešto o čemu će pričati, dan, tjedan, mjesec i zaboraviti na to. Sumnjam da će ikada isprobati išta iz knjige :D
    Knjiga je pitka, brzo se čita i to je sve. Jesam li se zabavila? Na dijelove. Jesam li nešto naučila? Da, drugo značenje mojeg omiljenog okusa sladoleda. Detalj koji je mene stalno živcirao je njezina kosa. Ja stvarno ne znam kakvu ona to kosu ima, ali brate, nemoš ju počešljati nikako, te ju veže, te ju raspušta, te se vidi po njenoj kosi što je radila (whaaat?)
    Uglavnom, drago mi je da smo ju pročitale, smjestila sam je na sigurno, u noćni ormarić, na dno, da čeka neka bolja/gora vremena, kad ju možda opet budem izvadila. Mami ju sigurno neću proslijediti ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...