Preskoči na glavni sadržaj

Ne sudi mi po knjigama koje čitam

Možda biste se začudili da ste me vidjeli da u trećem tromjesečju trudnoće u knjižnici posuđujem knjigu o kojoj ću danas razglabati, ali, osim dogovora koji sam s sklopila s prijateljicom nakon posjeta kinu i gledanja filma Book club, činjenica da sam sada mama, i da ću uskoro postati dvostruka mama, zapravo me uvjerila da ju moram pročitati. Naime, ako nešto želim svoju djecu u životu naučiti, to je da ne sude knjigu po koricama, da odijelo ne čini čovjeka, da ne temelje svoje zaključke na prvom dojmu - jer to je pravnički style - saslušaj obje strane i onda donesi presudu, neovisno i nepristrano, pouzdajući se u svoj zdrav razum. A kako ću ih tome poučiti ako i sama nisam takva?



Godinama se opirem čitanju Pedeset nijansi sive, i to ne zato jer sam neki moralist ili jer me sram posuditi je u knjižnici (što je zacijelo razlog tolikom broju prodanih primjeraka u svijetu), nego jer sam književni snob. Da, čuli ste me - mislim da sam bolja od knjiga (pa tako i od ljudi koji ih čitaju, je l') koje na prvu ocijenim šund literaturom, a najgore prolaze knjige koje su najčitanije knjige na kugli zemaljskoj. Ne sviđam se samoj sebi u tim tvrdoglavim trenucima, i odlučila sam to promijeniti. Pedeset nijansi sive najbolji je izbor za novi početak jednog knjiškog moljca. Naposljetku, ukoliko nešto želite popljuvati (čitaj: konstruktivno razgovarati), onda to morate i upoznati, zar ne?

Knjiga se na samom početku lako čita, i odmah mi je bilo jasno zašto je popularna - ne vole svi ljudi čitati Krležu i Andrića. Zapravo, ja bih ih voljela voljeti čitati, ali ne mogu, iako se svakih par godina potrudim uzeti ih u ruke (hej, zadnji put sam u Na Drini ćuprija pronašla 10 kn! P.S. Knjigu nisam mogla dovršiti). Okarakterizirana kao erotski roman, Pedeset nijansi sive zapravo je spoj Ljepotice i zvijeri i Zgodne žene, pa ne čudi da su se žene za njom toliko pomamile. Žene su tisućljećima pokorne muškarcima, i tisućljećima ih nastoje pripitomiti, a ova knjiga samo je jedan od načina da se napokon odgovori na pitanje "Što, pobogu, uopće žene žele?" Da, knjiga je o ženi, a muškarac je ovdje sporedan lik, bar što se mene tiče.



Sve ja to razumijem, ali ne razumijem zašto je junakinja knjige tako dosadna, svedena na stereotip Plane Jane - ona se nikada nije zaljubila, ona nikada nije imala niti seksi san, a strast su joj britanski ljubavni klasici. Toliko puta viđeno! Razumijem da ju je autorica željela prikazati kao neiskusnu i krhku, ali tanka je granica između osjetljive žene i dosadne žene. Ona se prvih stotinu stranica samo čudi nad ljepotom tajanstvenog poslovnog čovjeka Greya - ne nad njegovim bogatstvom, to joj uopće nije bitno, naravno, iako mu dopušta da joj poklanja knjige od četrnaest tisuća dolara i skupe automobile. Neprestano sam se, čitajući, pitala bi li knjigu ikada itko pročitao da je Dom Grey tek simpatični dečko iz susjedstva s problematičnim djetinjstvom, koji uživa u sado-mazo igricama i traži svoju Pokornu u stidljivoj Anastasiji Steele. Je li stvar u novcu ili u kontroli? Jesu li doista sve žene sponzoruše, bi li doista dopustile sve muškarcu koji ima u vlasništvu skupe helikoptere i stanove? I mogli li i sama reći da bih istog trena odlučno odbila ponudu kakvu je Grey složio za Anastasiju? Hm, trenutno mi se, s trbuhom do zuba, pasivno ležanje zavezanih ruku dok me zgodni muškarac zadovoljava ne čini tako neprivlačnom idejom, ako me razumijete. Možda su žene samo do krajnjih granica neodlučne pa suosjećaju s djevicom koja se pola knjige premišlja hoće li ili neće biti Pokorna gospodinu Greyu koji ju želi batinjati po guzi i kojeg uzbuđuje kontrola, ali ne želi joj nanijeti bol (neću ni ulaziti u te sado-mazo spike, morala bih pročitati još milijun knjiga da bih to mogla shvatiti). Tražimo li doista ljubav na tako čudnim i beznadnim mjestima, da parafraziram Rihannu? I ima li ovdje uopće ljubavi, ili je stvar u seksu, ili u kontroliranju drugog čovjeka?

Nije ovo najgora knjiga koju sam pročitala, da se razumijemo - pročitala sam ja svakakve gluposti, a iz svake knjige mogla sam izvesti neki zaključak. Pedeset nijansi sive prosječna je i po sadržaju, i po svom jeziku (koji je jako vanilla - najprostija riječ u knjizi je - ud), i uvijek će me progoniti tajna njezina PR uspjeha. Ukoliko želite proširiti vidike ili pronaći inspiraciju za aktivnosti u krevetu - nemojte čitati ovu knjigu - postoje mnogo kvalitetniji erotski romani, ta pročitajte Ljubavnika lady Chatterley, klasik je s razlogom (ili se to samo ja palim više na takve stvari). Ukoliko želite uroniti u slatku ljubavnu priču, ne posežite za ovom knjigom - "ljubavna" veza između Ane i Christiana Greya poprilično je površna i dosadna, i nimalo duhovita, ako mene pitate (ne razumijem ljude koji mogu biti zajedno, a da ne nasmijavaju jedno drugo), baš kao i glavni likovi, a opći dojam još više kvari filmska ekranizacija u kojoj Anu glumi Dakota Johnson, a Greya Jamie Dornan. Hm, u mojoj glavi, Christian Grey bi trebao biti mladi Gerard Butler, ili Tom Hardy, ili eventualno Ian Somerhalder, vragolastog osmijeha, a manekenskog tipa. A Ana....hm, Ana bi mogla biti...čudno, nitko mi ne pada na pamet (možda svaka žena doista samo sebe zamišlja u toj ulozi, iz nekog poremećenog razloga?). Ali, ukoliko volite preispitivati svoju ženskost, ukoliko se želite uvjeriti da su sve žene zapravo romantične dušice koje sanjaju o tome da poboljšaju drugo biće koje će ih, iz zahvalnosti, voljeti do kraja života, ukoliko i sami vjerujete da svaka krpa nađe zakrpu, pa čak i emocionalno disfunkcionalni bogataši, ukoliko želite postati odlučnije - u krevetu, doma, na radnom mjestu, u odnosu s ljudima - onda prolistajte ovu knjigu (zadnjih stotinu pedeset stranica doista sam prolistala jer me knjiga već umarala - činilo mi se kao da se neprestano ponavlja ista scena - grickanje usnice - spank po guzi - grickanje usnice - spank po guzi). U najboljem slučaju, shvatit ćete da uživate u svom nekompliciranom ljubavnom životu (eno, dok ja mažem trbušinu s bademovim uljem, muž hrče na kauču dok je na televiziji emisija o nogometu), a u najgorem, ne daj, Bože, posegnut ćete za nastavcima u potrazi za svojom unutarnjom božicom.


Primjedbe

  1. Složit ću se s tobom u više stvari. Prvo, ovo nije najgora knjiga koju sam pročitala, bilo je i gorih. Ova, čak bih se usudila reći, ima potencijala, u smislu da priča nije toooolikoooo loša, ali je karakterizacija likova očajna. Meni nije samo ona loše prikazana, već i on. Moglo se tu napraviti kompliciraniji i temeljitiji prikaz nje, kao i njega, kao i njihove ''ljubavi'', ali mislim da to jednostavno nije point. Cilj ove knjige je dati kratkotrajnu zabavu ženama koje vole ovakve sadržaje, nešto o čemu će pričati, dan, tjedan, mjesec i zaboraviti na to. Sumnjam da će ikada isprobati išta iz knjige :D
    Knjiga je pitka, brzo se čita i to je sve. Jesam li se zabavila? Na dijelove. Jesam li nešto naučila? Da, drugo značenje mojeg omiljenog okusa sladoleda. Detalj koji je mene stalno živcirao je njezina kosa. Ja stvarno ne znam kakvu ona to kosu ima, ali brate, nemoš ju počešljati nikako, te ju veže, te ju raspušta, te se vidi po njenoj kosi što je radila (whaaat?)
    Uglavnom, drago mi je da smo ju pročitale, smjestila sam je na sigurno, u noćni ormarić, na dno, da čeka neka bolja/gora vremena, kad ju možda opet budem izvadila. Mami ju sigurno neću proslijediti ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...